IDEAL ŽENE 21. STOLJEĆA: IZMEĐU «ŽENE-MUŠKARCA» I «ŽENE-PUME»?

Screenshot

Tu misterioznu moć iz sjene, danas kao u doba renesanse, najbolje utjelovljuje « cougar », odnosno puma predatorica, opasna velika divlja mačka, kako suvremenici doživljavaju i metaforički obilježavaju ženu koja za ljubavnika izabere puno mlađeg muškarca ; ili mladić izabere zrelu ženu, kao što je to učinio francuski predsjednik Macron. Razlika u godinama između supružnika Macron jednaka je onoj koja razdvaja Donalda Trumpa i Melaniju. Svejedno, nitko se američkog predsjednika nije usudio nazvati pumom, nego su svjetski mediji tim nazivom počastili francusku prvu damu. Isto tako, nitko se nije usudio posumnjati u « skriveni život » američke prve dame zbog poodmakle dobi njena supruga. Takovrsne su sumnje pale na predsjednika Macrona.

Nakon kampanja protiv zlostavljanja gay populacija, vjerskog i rasističkog nasilja ; nakon mea culpae Katoličke Crkve zbog muške dominacije u njezinim redovima i seksualnog zlostavljanja žena i djece ; francuska progresivistička vlada  lansirala je, u rujnu ove godine, « Grenelle »  protiv nasilja u obitelji. Isto u jeku afere Weinstein i reaktualizacije pokreta #MeToo koji je prije deset godina pokrenula američka feministička aktivistkinja Tarana Burke ; čiji je, međutim, slogan za poticanje žrtava seksualnog nasilja i uznemiravanja da denunciraju nasilnike doživio planetarni uspijeh tek nakon što su pokretu #MeToo pristupile hollywoodske zvijezde.

« Grenelle » za zaustavljanje nasilja nad ženama

Što je « Grenelle » ? Prema imenu pariške ulice u kojoj je smješteno Ministarstvo rada, « Grenelle » je sinonim za uspješne pregovore, poput onih iz svibnja 1968. kada su socijalni nemiri u Francuskoj bili na vrhuncu, te je tadašnji premijer Georges Pompidou organizirao pregovore u kojima su sudjelovale sve organizacije poslodavaca i svi sindikati, a zaposlenici ishodili globalno povećanje plaća od 14%, te 40-satni radni tjedan.

Na taj su se način, do kraja osamdesetih, nastavila povećavati socijalna prava zaposlenika. Sve do neoliberalnog zaokreta s početka devedesetih, kada je individualizam atomizirao društveno tkivo i minimizirao šanse za uspješnost kolektivnih akcija zaposlenika. Tako su, tijekom 30 godina neoliberalnih « Grenellea »,  uspješnost u pregovorima bilježili poslodavci koji su prerasli u privredne divove čije individualne slobode dobile prednost nad društvenom odgovornošću.

Što u tom kontekstu očekivati od « Grenelle » protiv nasilja u obitelji ? Danas u Francuskoj od 67 milijuna stanovnika, svaki drugi dan umire jedna žena pod udarcima svoga supružnika (oko 150 godišnje). Dakle četvrtina od godišnje bilježenih umorstava (600-tinjak ubojstava) odnosi se na feminicid – čije su žrtve brojnije od žrtava terorističkih akata. Unatoč toj činjenici, niti su registrirani obiteljski nasilnici pod nadzorom kao što su to potencijalni teroristi, niti žene imaju pravo na zaštitu od strane državnih ili privatnih sigurnosnih službi kao što bi to imale da im je supružnik registriran kao terorist.

Cilj « Grenelle » protiv nasilja nad ženama je plemenit: osigurati više sredstava za zbrinjavanje ugroženih supruga  i majki s djecom, za edukaciju policijskih i sudskih službenika zaduženih za prihvat žrtvi obiteljskog nasilja i njihovu bolju zakonsku zaštitu,  Naprotiv, domet mjera koji taj cilj predviđa je upitan. Ako je suditi prema rezultatima zadnjih « Grenelle » za zaštitu okoliša (polučio je 450 novih zakonskih članaka i 70 poreznih odredbi), za očekivati je kako će se podići razina svijesti o nasilju nad ženama i da će biti izglasani novi zakoni. Ostaje nejasno zašto bi se obiteljski nasilnici pridržavali novih zakona kad su namjerno ignorirali one stare, manje precizne – ali jednako pozitivne.

In fine, žene koje trpe teror od supružnika to uglavnom čine jer se od obiteljskog još više boje socijalnog nasilja kojem će biti izložene ne samo one, nego i njihova djeca u trenutku u kojem odluče  napustiti nasilnika – ali hranitelja obitelji.  Neovisno jesu li homo ili hetero orijenacije, muslimanke ili kršćanke, crne ili bijele puti, mogućnosti zaštite žena od nasilnog partnera rastu proporcionalno s iznosom s kojim raspolažu na bankovnom računu, odnosno proporcionalno s pozicijom koju zauzimaju u društvu.

Feministička struja  u Međunarodnim odnosima

Početkom ovoga tisućljeća, to ključno pitanje valorizacije uloge žene u društvu istražile su i uzdigle na svjetsku razinu teoretičarke znanstvene discipline Međunarodnih odnosa. Među njima Judith Ann Tickner, profesorica na Sveučilištu Južna Kalifornija u Los Angelesu. Ona je zaključila da se, u teoriji Međunarodnih odnosa, principi realizma Hansa Morgenthaua (nacionalni interes, moć, unutarnja politika, politička autonomija) temelje na pristranom pristupu stvarnosti.  Radi se o pogledu ekskluzivno iz muške prizme (Gendering World Politics, 2001). Činjenica da su glavni teoretičari realizma reducirali ulogu žene, odnosno da je ona ostala zatočena u svojoj reproduktivnoj i suradničkoj funkciji, pripadnike i pripadnice feminističke struje u Međunarodnim odnosima navodi na zaključak da se teorije realista mogu smatrati arhaičnima.

Kako je realistička struja uglavnom teoretska baza američkih konzervativaca (republikanac Trump), a liberalnu rabe demokrati (Clintoni), feministička struja  pozicionirala se kao radikalna s obzirom na odbacivanje realističke vizije. Feministi konstatiraju da su realisti zaboravili istražiti drugu, žensku polovicu čovječanstva.  Kako su žene vrlo prisutne na međunarodnoj sceni, poglavito u nevladinim organizacijama, a njihove aktivnosti neizravno utječu na međunarodne odnose (one su majke i supruge vojnika, medicinske sestre u bolnicama, prostitutke oko vojnih baza itd.), feministi smatraju da su realističke teorije netočne – nerealne. Ta analiza pak služi demokratima u političkom razračunavanju s konzervativcima. Kako žene jednako pune redove liberala i konzervativaca, a feministička struja dodatno potencira njihov antagonizam, nema naznaka da bi se promišljanje svjetske politike, ekonomije i sudske prakse, ekskluzivno iz ženske prizme, moglo razlikovati od već poznate « muške » vizije svijeta koja generira nasilje.

Što bi na to rekla Louise Michel (1830.-1905.), učiteljica, anarhistica, slobodna zidarka, feministica, jedna od glavnih osoba koje su obilježile Parišku komunu (1871.):

« Kada bi vrag stvarno postojao, znao bi da dok muškarac kraljuje uz veliku buku, žena je ta koja tiho vlada. Međutim rad u sjeni je obezvrijeđivan ; pa će ženska misteriozna moć, jedanput transformirana u jednakopravnost, muške sitne ispraznosti i velike obmane, jednostavno nestati ; tada više neće biti ni brutalnosti gospodara ni perfidnosti robova. » (Mémoires de Louise Michel, 1886.)

« Cougar » – zrela žena-puma

Tu misterioznu moć iz sjene, danas kao u doba renesanse, najbolje utjelovljuje « cougar », odnosno puma predatorica, opasna velika divlja mačka, kako suvremenici doživljavaju i metaforički obilježavaju ženu koja za ljubavnika izabere puno mlađeg muškarca ; ili mladić izabere zrelu ženu, kao što je to učinio francuski predsjednik Macron.

Razlika u godinama između supružnika Macron jednaka je onoj koja razdvaja Donalda Trumpa i Melaniju. Svejedno, nitko se američkog predsjednika nije usudio nazvati pumom, nego su svjetski mediji tim nazivom počastili francusku prvu damu. Isto tako, nitko se nije usudio posumnjati u « skriveni život » američke prve dame zbog poodmakle dobi njena supruga. Takovrsne su sumnje pale na predsjednika Macrona.

Treba reći da nije bio percipiran kao manje skandalozan niti dobrovoljni izbor 38-godišnjakinje za favoritkinju (glavnu ljubavnicu) francuskog kralja Henrija II (Henrik II) iz doba renesanse. Naime, u trenutku stupanja na prijestolje, Henri II imao je 18 godina i bio 20 godina mlađi od svoje izabranice – Diane de Poitiers, grofice čija vječna ljepota je toliko fascinirala suvremenike da su vjerovali da je besmrtna božica. Čvrsta karaktera i emancipirana, odigrala je značajnu ulogu u Francuskoj svoga doba. Koje su tajne « misteriozne moći » žene-pume iz renesanse ?

Rođena je 3. rujna 1499. u uglednoj plemićkoj obitelji, povezanoj s kraljevskim dvorom. Kći je Jeanne de Batarnay i Jean-a de Poitiersa, grofa od Saint Valliera. Kako rano gubi majku, odrasta na dvoru kao štićenica princeze Suzanne de Bourbon. Nakon kvalitetnog obrazovanja pod dirigentskom palicom Anne de Beaujeu, 1514. postaje pratilja kraljice Claude de France, odnosno integrira dvorsku svitu kralja Françoisa I (Franje I). Iste godine udaje se za Louis-a de Brézé,  gubernatora Normandije.  Iako je od nje stariji 36 godina, dobra je prilika jer je bogat udovac bez djece i izvrsna podrijetla – sin je kralja Charlesa VII (Karlo VII) i njegove ljubavnice Agnès Sorel. Diane zna da će udajom postati gubernatorica, jedna od najmoćnijih žena kraljevstva. U tom braku rođene su dvije kćeri : Françoise (oko 1518.-1574.) i Louise (oko 1521.-1577.), a Diane je ubrzo dobiva priliku pokazati svoje pregovaračko umijeće. Godine 1523. od Françoisa I uspijeva ishoditi pomilovanje za oca koji se kompromitirao u zavjeri protiv kralja.

Diane de Poitier je udovica već u 32. godini i od tog trenutka nosi samo crno-bijelu odjeću. Njena odjeća za korotu prerasti će u modu tog doba. Nakon smrti kraljice Claude, Diane se prihvaća skrbi o njeno četvero djece, među kojima je i njen budući ljubavnik i kralj Henri II – čija je guvernanta, odgovorna za prinčevo obrazovanje počevši od njegove 11. godine. Na taj način starta njena duga karijera « Prinčeve savjetnice » iz koje je izrasla legenda o Dianinoj  vječnoj ljepoti i misterioznoj moći iz sjene.

Zaljubljena u novac, moć i umjetnost, vjernica i kurtizana, inteligentna i profinjena, Diane de Poitier uspjeti će zadržati  prvo mjesto u kraljevom srcu sve do kobnog turnira iz 1559. godine na kojem je, kao i obično, Henri nosio i branio crno-bijele boje svoje milosnice. Diane je turnir i teško ranjavanje kralja pratila iz kraljevske lože, smještena uz mnogo mlađu, ali neuglednu « službenu » kraljicu Catherine de Medici u kojoj je « vječna ljepota » suparnice izazivala žestoki bijes. Kada je kralj podlegao ranama Diane je imala 60 godina. Unatoč zavisti i mržnji kraljice,  uspješno je s njom ispregovarala svoje povlačenje s dvora. U svom uporištu – dvorcu Anet poživjela je još 6 godina. Mogla je i duže da je doista željela ostariti. Ali nije, pa je kroničar Brantôme zapisao da je i mrtva bila iznenađujuće sačuvana.

Žena 21. stoljeća : uniseks ili ženstvena ?

Legenda o Dianeinoj vječnoj ljepoti zainteresirala je i znanstvenike. Rezultati istraživanja navode na zaključak da ona nije umrla od starosti nego upravo iz razloga što nije htjela ostarjeti. Dvoje je li umrla zato što je radi mlađahnog Henrija htjela sačuvati obličje mlade žene, ili samo kako bi mogla nastaviti intenzivno prakticirati svoje omiljene sportove. Međutim, svi su složni u konstataciji da je Diane de Poitier polako umirala zbog redovite uporabe tadašnjih anti-age tretmana. Dnevno je pila nekoliko čašica pitkog zlata, zahvaljujući čemu, kako tvrdi kroničar njenog doba Brantôme : « njeno je lice u 66. bilo jednako svježe i umiljato kao kada je imala 30 godina. » Kako bi Brantômovi navodi bili znanstveno potvrđeni, nedavno su francuski istraživači proučili Dianeine posmrtne ostatke i konstatirali da je žena zvana  « Superkraljica » podlegla posljedicama pretjerane konzumacije svog eliksira za vječnu ljepotu. Dakle, od postupnog trovanja pitkim zlatom. Toksikološki nalazi govore o visokoj koncentraciji zlata pronađenoj u Dianeinoj kosi, 500 puta većoj od prosječne referentne vrijednosti (još u antičkoj kulturi zlato je hvaljeno zbog svoje navodne regeneracijske moći). Prema autorima rada (Dr. Philippe Charlier) objavljenog u British Medical Journal-u, koncentracija zlata u posmrtnim ostacima Diane de Poitier može klinički odgovarati sindromu kroničnog trovanja zlatom koje prate : probavne smetnje (anoreksija, mučnina, povraćanje, proljev), stanjivanje kose, blijedost tena (zbog anemije), krhkost kostiju ..

Između tog renesansnog i suvremenog modela žene-pume, te feminističkog ideala uniseks žene-muškarca, profilirat će se ideal žene 21. stoljeća.  Je li u međunarodnim, odnosno međuljudskim odnosima potrebno valorizirati (priznati i nagraditi) žensku « misterioznu moć iz sjene » (ženstvenost); ili treba uvesti uniseks modu i isključivo inzistirati na uspostavljanju i branjenju jednakih političkih, ekonomskih, kulturalnih i socijalnih prava žena ? Rasprava oko tog pitanja dati će nam jasniju viziju feminizma 21. stoljeća.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI