I Hrvatska je dobila «normalnog» predsjednika

Boris Kovacev/Cropix

Tradicionalna francuska politička desnica često se poziva na mudrost pokojnog generala. Međutim poteškoću danas više ne vidi u stvarnim problemima građana, nego najviše u unutarstranačkoj borbi za vlast, koja jednako razdire i ljevicu, a globalno je uzrok bolne, otvorene frakture između vlasti i naroda. Političke elite više definitivno ne žive u istom svijetu u kojem žive njihovi birači. Toliko su zaokupljene borbom za opstanak u bespoštednom političkom svijetu da im je postala daleka i nerazumljiva svakodnevna « sitna » borba za preživljavanje kojoj su prepuštene  široke narodne mase.

Osam godina nakon Francuske, i Hrvatska je dobila svog « normalnog » predsjednika. Istina, ne « republikanskog monarha » (kako to dopušta francuski Ustav), nego  «normalnog  fikus – predsjednika » od kojeg se, prema hrvatskom Ustavu, ionako malošto očekuje. Kako Zoran Milanović ne želi veće ovlasti (tvrdi da bi to bio « put u tiraniju »), nema razloga da ne prođe bolje od François Hollanda (2012.-2017), « normalnog predsjednika » sa širokim ovlastima, koji je odradio samo jedan predsjednički mandat i završio ga još omraženiji od svog « bling-bling » prethodnika Nicolasa Sarcozyja. Naime, građani su zaključili da nije « normalan  predsjednik » kako je to uporno afirmirala njegova skupa politička komunikacija. Konsekvence raskoraka između riječi i djela « normalnog predsjednika » i unutarstranačke borbe za vlast bile su katastrofalne po francusku socijalističku partiju (PS), koja je na svim izborima koji su slijedili doživjela brodolom, pa financijski slom, nakon kojeg je bila prisiljena prodati čak i zgradu svog povijesnog sjedišta (rue de Solférino).

Hrvatski su socijalisti i po financijskom pitanju oprezniji. Ideju « normalnog predsjednika » očito nisu skupo platili. Međutim, ostaje otvoreno pitanje, neće li realizacija  te ideje biti skupo plaćena.

Usporedba između francuske i hrvatske ideje « normalnog predsjednika »

Stoga je interesantno proučiti što je socijalistički kandidat za predsjednika François Hollande mislio kada se, za kampanje 2012., zaklinjao da će biti normalan predsjednik ? Normalan predsjednik, ili normalan čovjek izabran za predsjednika?



Ukoliko je želio reći da će biti normalan predsjednik, onda to podrazumijeva da postoji predsjednička « normalnost » kao kalup u koji « ulaze » svi predsjednici francuske Pete republike (sadašnji Ustav). A, da li realno postoji toliko zajedničkih točaka poveznica između šest prethodnika Françoisa Hollandea? Ne.

Je li Charles De Gaulle bio normalan predsjednik? Svakako nije. George Pompidou? Niti on. Valéry Giscard d’Estaing? Još manje. François Mitterand? On je sigurno bilo najmanje « normalan » predsjednik od svih. Jacques Chirac? Ostvario je posebno prisan kontakt s « malim čovjekom », pa se činilo se da je od svih upravo on teoretski « najnormalniji », bez da je to realno bio. Nicolas Sarkozy? Svi se slažu da njegovo predsjednikovanje nije bilo normalno. Dakle, ne postoji « normalni predsjednik », niti kalup za njega.  Nigdje, osim možda u Hrvatskoj, gdje su iz Mesićeva kalupa za fikus-predsjednika  (tijekom kampanje ambicioznog, nakon nje « nemoćnog » zbog suženih ovlasti, koje istodobno ne želi povećati) izašla već dva « normalna » predsjednika, a voljom hrvatskog naroda izabran je i treći koji taj kalup mijenjao ne bi. Ispada da se hrvatski narod više boji tiranije vlastitih nego stranih vladara – koji stoljećima realno upravljaju njihovim prostorom. Dakle, pravo je pitanje treba li Hrvatskoj danas još jedan « normalan fikus-predsjednik » ?

Ono što danas znamo je da, prije deset godina, Francuzima nije trebala « normalnost », ali su između desničara Sarcozyja, ultra desničarke Marine le Pen i Hollandea izabrali soluciju koja im se činila najmanje štetnom.  Izabrali su socijalistu koji je tvrdio da će se razračunati s financijskim lobijem, da bi jednom na vlasti, novcem iz proračuna sanirao posrnule banke, a građanima savjetovao « stezanje remena » i nametnuo neviđeni porezni pritisak. S posljedicama te politike danas se suočava « jaki predsjednik » Emannuel Macron, u ulozi Supermana koji bi trebao biti i « lijevo i desno, u isto vrijeme ».  Međutim, tradicionalni politički antagonizam « lijevo-desno » ionako je nestao. Postupno je zamijenjen ultra liberalnim jednoumljem unutar kojeg, naravno, nema protuotrova za prekarizaciju rada i urušavanje socijalnog sustava – fenomene koji truju socijalnu klimu. Drugim riječima, nema solucija za stvarne probleme građana koje su u prvi plan doveli francuski prosvjednici. Stoga raste zabrinjavajuće uvjerenje da ih je nemoguće riješiti unutar zadatog demokratskog modela, te da se treba vratiti revolucionarnoj tradiciji. Došlo je do radikalizacije jednog djela pripadnika pokreta Žutih prsluka, a u tom je smjeru krenuo i aktualni sindikalni pokret protiv Macronove mirovinske reforme.

Dakle, ono što je sigurno, to je da Francuskoj. 2012., s  1.717 milijardi duga, 9,8% nezaposlenih, s deficitom u vanjskoj trgovini i u sustavu socijalnog osiguranja (14 milijardi), nije trebao  « normalan » čovjek za predsjednika. Prije joj je trebao Superman koji ne bi gubio vrijeme na unutarstranačka razračunavanja, održavanje lažnog antagonizma lijevo-desno. te koji bi ponudio održiv koncept za zaustavljanje brzorastućih nejednakosti. A dobili su predsjednika koji je djelovao kao flaster na otvorenu frakturu između vlasti i naroda. Tako su, kako bi što prije zaboravili « normalnog » predsjednika, Francuzi 2017. izabrali  « Jupitera » Macrona, koji, istina, ne gubi vrijeme na prijepore lijevo-desno, ali misli da je liberalno jednoumjlje uistinu zaživjelo, pa je pravocrtno krenuo u reforme za koje građani vjeruju da neće smanjiti, nego dodatno povećati socijalne nejednakosti.

U tom kontekstu je jasno da je Hollandeova deviza « biti ću normalan predsjednik » bila komunikacijska frazetina koja ne prolazi niti elementarne analitičke testove. Lijeve i desne francuske političke elite izlaze iz istih velikih škola, iz istog kalupa. Potom, prema jednoj od najpoznatijih francuskih pošalica : oni koji ne nađu mjesto na desnom političkom krilu koje koncipira ideologije u službi održanja  financijsko-ekonomske oligarhije, završe na lijevom političkom krilu, protuteže radi, odnosno održanja radi demokratskog privida. « Lijevi » rijeđe dobivaju priliku vladati. Uglavnom se, poput Hollandea, vlasti uspijevaju dokopati  u  razdobljima ekonomskih i moralnih kriza (kao nakon Sarcozyjeve vladavine) jer, zahvaljujući njihovom ljevičarskom diskursu, narod lakše guta gorke pilule koje sve vlasti prepisuju tijekom kriznih razdoblja.  Danas, kako neoliberalni progresivizam jednako karakterizira lijeve i desne tradicionalne političke stranke (u Hrvatskoj HDZ i SDP), one nisu u stanju ponuditi različita rješenja za ključne društveno-ekonomske problematike. Stoga su Francuzi 2017. za predsjednika izabrali kandidata koji je najavio da će biti « jak predsjednik reformator » koji će arbitrirati demokratski izražene antagonizme (zahtjevi poslodavaca i štrajkovi djelatnika, Vladine reforme i prosvjedi građana) između dobitnika i gubitnika tridesetogodišnjeg neoliberalnog globalizacijskog ciklusa. Tako danas Macron, kada svojim reformama zadovoljava  nove zahtjeve dobitnika globalizacije, automatski provocira prosvjede gubitnika – da li u svojstvu djelatnika u zaštiti prethodno stečenih prava, da li u svojstvu prekariziranih i pobunjenih narodnih masa. Dobitnici misle da još uvijek nisu dovoljno dobili, a gubitnici gube strpljenje.

Iz francuskog je iskustva razvidno da je Hrvatskoj u 2020., suočenoj s ekonomsko-demografskom katastrofom nesagledivih razmjera, Superman potrebniji nego Francuskoj 2012. A njega niotkud. Kako bi kohabitacija između novog predsjednika iz hrvatskog fikus-kalupa i još « normalnijeg » premijera čije su ovlasti unutar EU jednako sužene koliko i ovlasti predsjednika u RH, mogla uroditi reformatorskim elanom ? Zaustaviti pad nataliteta do razine odumiranja hrvatskog naroda i stvoriti uvjete za dijalog između hrvatskih dobitnika i gubitnika globalizacije ?

Istina, pogled izvana na francuske kontinuirane prijepore između vlasti i naroda zbunjuje i zastrašuje. U tom je kontekstu Michel Audiard dobro primijetio : « Francuski je običaj  određenim ljudima dati mandat, pa im osporavati pravo da ga koriste. » ; a General de Gaulle šaljivo uskliknuo : « Kako upravljati državom u kojoj postoji 258 različitih vrsta sira ? » Međutim, upravo zahvaljujući tim svojim specifičnim borbama, francusko se društvo kontinuirano reformira, dakle regenerira ; nekad u socijalno pozitivnom, nekad  u socijalno negativnom smjeru, ali neprekidno dokazujući da je živo. Naprotiv, ono društvo u kojem vlada prividni mir nema budućnosti. U njemu raste nered koji će taj sustav neumitno odvesti u entropijsku smrt.

In fine, kakve su šanse za uspjeh bilo kojeg europskog « normalnog progresivističkog » predsjednika u svijetu kojim vlada američka sila, čiji je « populistički » predsjednik Donald Trump, ne samo najavio nego i realizirao onu misiju u kojoj su zakazali brojni među njegovim europskim kolegama : « Biti  ću najveći predsjednik zapošljavanja kojeg je Bog ikada stvorio ».

Otvorena fraktura između vlasti i naroda

Glede ideje « normalnog predsjednika », general Charles de Gaulle bi prokomentirao : « Nema autoriteta bez prestiža, niti prestiža bez distance. […] Poteškoća privlači čovjeka jakog karaktera, jer on sebe ostvaruje upravo kad ju zagrli». Tradicionalna francuska politička desnica često se poziva na mudrost pokojnog generala. Međutim poteškoću danas više ne vidi u stvarnim problemima građana, nego najviše u unutarstranačkoj borbi za vlast, koja jednako razdire i ljevicu, a globalno je uzrok bolne, otvorene frakture između vlasti i naroda. Političke elite više definitivno ne žive u istom svijetu u kojem žive njihovi birači. Toliko su zaokupljene borbom za opstanak u bespoštednom političkom svijetu da im je postala daleka i nerazumljiva svakodnevna « sitna » borba za preživljavanje kojoj su prepuštene  široke narodne mase.

U Francuskoj, ključnu ulogu u unutar i međustranačkom razračunavanju igraju mediji. Među njima, poglavito novine Mediapart pod dirigentskom palicom istraživačkog novinara Edwya Plenela, od čijih anketa i pera strepe svi francuski političari ; najviše Nicolas Sarcozy (pripadnik klana Edouarda Balladura) zbog simpatije Plenela prema Dominiqueu de Villepinu – pripadniku protivničkog Chiracovog klana.  Isto iako se Plenel politički pozicionira lijevo, kao bivši član Revolucionarne komunističke lige Alaina Krivinea. Afere koje vadi iz svojih krcatih ladica generiraju ljudske drame, kroje političke karijere. Tako predsjednik Sarcozy i danas živi pod pritiskom « afere Karachi », zahvaljujući kojoj ga uspjevaju diskvalificirati svi unutarstranački i vanjski politički konkurenti. Ta je situacija 2012. pogodovala izboru « normalnog » predsjednika, kandidata ljevice Hollanda.  Jednako kao i « protuprirodna » podrška, tada već oboljelog bivšeg predsjednika Chiraca kandidatu ljevice, dakle protiv kandidata vlastite stranke.

« Afera Karachi » vodi direktno u taj paralelni, bespoštedni svijet  u koji su se europske političke elite ukrcale prihvaćanjem globlizacijskog neoliberalnog koncepta privatizacija i deregulacija. Radi se o aferi koja je na svijetlo dana dovela mutne veze između francuske i libanonske desnice koje započinju prijateljstvom Chirac-Hariri, nastavljaju se sumnjom u ilegalno financiranje kampanje Chiracova stranačkog konkurenta Balladura (kojem je iz Chiracova tabora prešao budući predsjednik Sarcozy) posredstvom libanonskog poslovnjaka Ziada Takieddina, a završavaju sumnjom u posredovanje Takieddina u ilegalnom financiranju Sarcozyjeve predsjedničke kampanje od strane libijskog vođe Moamera el Gadafija. S naznakom da je predsjednik Sarcozy 2011. bio jedan od inicijatora  vojne operacije u Libiji u kojoj je Gadafi ubijen.

Protekli tridesetogodišnji globalizacijski ciklus bio je svojevrsni poziv na ujedinjenje svjetskih političkih elita. Promovirano slabljenje država onemogućilo je ozbiljniju kontrolu tog ujedinjavanja i otvorilo prostor za proliferaciju njegovih malignih formi, među kojima prostor za ilegalno, strano financiranje političkih stranki, zaobilaženja radi strogih europskih zakona o financiranju političkih partija, o čemu svjedoči « afera Karachi » koja se koncentrira oko kontroverzne figure Libanonca i Francuza Ziada Takiedina. Sumnja se da je on bio posrednik u političkoj redistribuciji provizije (više od 100 milijuna eura) koju je prvo uprihodio, u vlastito ime i na vlastiti račun, na marginama dvaju ugovora-blizanaca o naoružanju koje je, krajem 1994., potpisala vlada Edouarda Balladura: Agosta (tri podmornice prodane Pakistanu) i Sawari II (dvije fregate prodane Saudijskoj Arabiji). Takieddine je povijesno blizak Balladourijancima koji su postali Sarkozysti, a koji ratuju s pobornicima  Chiraca, bez čega u javnost vjerojatno nikada ne bi procurile informacije o kompromitirajućem modelu financiranja političkih stranaka, a koje su dodatno produbile otvorenu frakturu između političkih elita i njihovih birača. Kako su se svjetske političke elite upustile u te opasne međunarodne igre bez granica? Odgovor u idućoj analizi.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI