Hitler nikada nije čuo za Eichmanna i dr. Mengelea

Vodeći nacisti uglavnom su zaglavili u Njemačkoj na kraju rata. Mnogi su digli ruku na sebe, a oni koji su uhićeni suđeni su i uglavnom pogubljeni. Ostali se više ili manje uspješno uklapaju u novo njemačko i austrijsko društvo, a tek nekolicina odlazi u Južnu Ameriku

U svijetu vlada uvriježeno mišljenje kako su vodeći nacistički zločinci nakon sloma Trećeg Reicha i kraja Drugoga svjetskog rata uglavnom pobjegli u Južnu Ameriku, gdje su na zabačenim hacijendama Argentine, Paragvaja Brazila živjeli luksuznim životom koji su im omogućili zlato, devize i nakit pokradeni žrtvama za vrijeme rata. Naravno, pri bijegu iz oslobođene Europe pomogle su im dobro organizirane mreže, poput ODESS-e i SPIDER-a, koje su osnovali bivši visokorangirani časnici SS-a, SD-a i Gestapa. Glavna noćna mora bio im je “čovjek koji nikada ne zaboravlja”, zatvorenik mnogih logora smrti koji je desetak puta samim čudom izmakao pogubljenju, najučinkovitiji lovac na naciste svih vremena, Simon Wiesenthal, koji je pravdi priveo više od 1200 tih najodvratnijih zločinaca u ljudskoj povijesti.

Patološki lažljivac

Razbijanjem tih mitova pozabavio se novinar britanskog TimesaGuy Walters, koji je tri godine proveo u brojnim arhivima dostupnima javnosti te u razgovoru s rijetkim preživjelim svjedocima tog vremena, kao i u konzultacijama s vodećim povjesničarima koji se bave tom još itekako intrigantnom temom. Walters je uvriježene mitove više-manje uspješno razbio, a spoznaje do kojih je došao iznenadile su i zaprepastile i njega samog. Vodeći nacisti uglavnom su zaglavili u Njemačkoj na kraju rata. Mnogi od njih poginuli su u ratnim sukobima, još više njih je diglo ruku na sebe u strahu od posljedica, a oni koji su uhićeni suđeni su i uglavnom pogubljeni. Oni koji su ostali na životu više se ili manje uspješno uklapaju u novo njemačko i austrijsko društvo, a tek nekolicina odlazi u Južnu Ameriku, gdje uglavnom žive na rubu gole egzistencije, radeći najgore poslove. Iznimke su Josef Mengele, čija je obitelj bila vlasnik tvornice poljoprivrednih strojeva Mengele Agrartechnik, i Klaus Barbie, poznatiji pod nadimkom Mesar iz Lyona, koji se uspješno uključio u prosperitetnu granu južnoameričkog gospodarstva, narkobiznis.



Slika 1: u filmu ‘Dječaci iz Brazila’ Gregory Peck glumi Josefa Mengelea

ODESSA SPIDER nisu bile dobro organizirane mreže za bijeg i spašavanje, štoviše, nisu ni postojale. Nacisti su uglavnom bježali individualno, uz pomoć manjih nepovezanih skupina simpatizera i istomišljenika, od kojih je jednu vodio i hrvatski svećenik, monsinjor Krunoslav Draganović. Simon Wiesenthal, “jedan od najuspješnijih lovaca na naciste svih vremena”, razotkriven je kao patološki lažljivac, koji je više nevinih ljudi upropastio svojim blaćenjem nego što je stvarnih zločinaca priveo pravdi. Od 1200 zločinaca koje sebi broji Wiesenthal, može mu se pripisati najviše 12 pravih “ulova”. Ono što je Waltersa najviše zgrozilo jest činjenica da zapadni saveznici u ratu nakon prvotne “žetve” nisu bili previše zainteresirani za nastavak lova na bivše neprijatelje. Razlog se krije u tome što im je bivši prijatelj Sovjetski Savez preko noći postao najljući neprijatelj, a bivši neprijatelji bili su novi poželjni prijatelji čija su se znanja mogla dobro iskoristiti u novom mogućem ratu. Također, mnogi su se zapadni političari, poput Winstona Churchilla, s pravom brinuli da će se, nastave li s nesmiljenim lovom na ljude, početi propitivati i o njihovim zločinima, kojih nije bilo malo. Kako bilo, u svoju su službu Englezi, Amerikanci, pa tako i Rusi, uzeli brojne zločince, poput Viktora Arajsa, zapovjednika latvijske Sonderkommando, koja se smatra odgovornom za smrt 13 tisuća Židova i Roma u jednom danu, i Friedricha Buchardta, vođe Einstatzgruppe koja je u Sovjetskom Savezu bila involvirana u smrt više od 100 tisuća Židova.

Lov na Eichmanna

Guy Walters se u svojoj knjizi usredotočio na sudbinu nekolicine svjetski poznatih nacista, Adolfa Eichmanna, dr. Josefa Mengelea, Martina Bormanna, Franza Stangla Ericha Priebkea. Posebnu pažnju posvetio je lovu na Eichmanna, koji sam po sebi i nije bio tako visoko rangiran u nacističkoj hijerarhiji kako se smatra, te ne samo da nije blisko surađivao s Adolfom Hitlerom nego Fuehrer njemačkog Reicha nikad nije ni čuo za činovnika koji je vodio ured IV4/B4 untar odjela II/112  Sicherheitsdiensta (tajne službe).

Slike 2 i 3: Adolf Eichmann bio je potpukovnik SS-a (krug) koji je postao poznat tek nakon rata, zbog otmice i suđenja u Izraelu

Imao je čin SS-Obersturmbannführera (potpukovnika) te nije bio zadužen za provedbu “konačnog rješenja židovskog  pitanja”, nego za transport Židova od točke A do točke B, što je činovničkom preciznošću i odradio do kraja. Dok je u razorenoj Europi pod njemačkom kontrolom mreža prometnica bila u potpunom rasulu zbog konstantnih bombardiranja i diverzantskih akcija, a vojnici Wehrmachta odlazili pješice s bojišta na bojište, on bi za svoje žrtve uvijek pronašao neki vlak kojim će ih odvesti u Poljsku. Nakon više peripetija uspio se domoći Argentine, gdje je jedva preživljavao uzgajajući kuniće. Prepoznao ga je bivši politički zatvorenik, Nijemac Lothar Hermann. I to samo zato što je njegova kći bila u vezi s Eichmannovim sinom. Ponukan nagradom, odlučio ga je odati Izraelcima. Nakon više godina otezanja, Mossad je krenuo u akciju, oteo Eichmanna i odveo ga u Izrael, gdje je osuđen na smrt.  Čovjek koji ga je odao morao se godinama boriti da mu bude isplaćena nagrada, što je konačno djelomično i učinjeno. Nakon tog spektakularnog lova, Izraelci su odustali od daljnjih progona jer su više problema imali s novim neprijateljima svoje mlade države nego s ostarjelim bivšim progoniteljima. Wiesenthal je nakon hvatanja Eichmanna napravio svjetsku turneju na kojoj je tvrdio da iza te akcije stoji on. Iz Mossada ga nisu demantirali, iako su znali da im je donio više štete nego koristi. Davao im je kontradiktorne podatke o njegovu boravištu, čas ga smještajući na Bliski istok, čas u Afriku Južnu Ameriku.

Fabriciranje povijesti

Najveći problem Waltersu bilo je raskrinkavanje samog Simona Wiesenthala. Svi koji su se ikada drznuli napasti tog “heroja” iste sekunde bili bi proglašeni neonacistima, revizionistima i antisemitima najgore vrste. Teško je bilo dignuti ruku na čovjeka čije ime nosi ulica u kojoj se nalazi njemački vojni arhiv, kao i brojne ulice i trgovi diljem svijeta. Sama biografija Simona Wiesenthala puna je kontradiktornosti i preuveličavanja vlastite važnosti. Uzrok tomu možda leži u Wisenthalovu djetinjstvu, koje je proveo u Galiciji, gdje je na njega utjecala onozemaljnost hasidskih priča, koje su nastajale i bujale u istočnoj Europi. U svojoj biografiji navodi studiranje na Tehničkom sveučilištu u Lavovu, no nikada nije bio ni upisan u tu školu. Također je rekao da je završio arhitekturu u Pragu te da je diplomu zagubio u logoru. No nije jasno kako nakon rata nije mogao ishoditi kopiju diplome. Njegov ratni put je itekako dvojben. Desetak puta ga je samo slučajnost spasila od strijeljanja u bezbrojnim logorima u kojima je navodno boravio. No, najnevjerojatnija je priča ona o pristupanju poljskim partizanima. Prema njegovim riječima, po bijegu iz logora u listopadu 1943. uključio se u postrojbe prosovjetskih poljskih partizana (Armija Ludowa), gdje ubrzo postaje bojnikom. Partizanima gradi mrežu sofisticiranih bunkera. Nakon što su opkoljeni, odbacuje časničku uniformu i presvlači se u civilno odijelo. Kod sebe ima šifriranu skicu na kojoj su položaji njemačkog topništva koju namjerava dati Rusima. Siguran je u tu skicu jer smatra da je Nijemci neće moći dešifrirati. Nakon što je ulovljen, vraćen je u logor iz kojeg je pobjegao, a zapovjednik ga dočekuje kao izgubljenog sina.

Kao prvo, Armija Ludowa osnovana je u siječnju 1944. godine. Njega kao Židova bez vojne izobrazbe Poljaci ne bi ni primili u svoje redove, a još manje mu dali tako visok čin. Partizani nisu mogli imati nikakve sofisticirane bunkere jer je njihova taktika ratovanja bila gerilska, u stalnom pokretu pred neprijateljem. Nije mogao odbaciti časničku uniformu jer je partizani nisu ni imali. Nijemci možda nisu mogli razbiti genijalnu Simonovu šifru, no da nisu ni shvatili da je riječ o šifri, teško je povjerovati. I posljednje, svaki i najmanji pokušaj bijega iz logora kažnjavao se smrću, a oni koji su nakon bijega vraćeni bili bi brutalno ubijeni pred svim zatvorenicima. Mnogi su, poput bivšeg austrijskog predsjednika Bruna Kreiskog, optuživali Wiesenthala da je bio suradnik Gestapa, no te tvrdnje nikada nisu bile dokazane. Jedan od bezbroj primjera njegova fabriciranja povijesti je Simonov crtež koji prikazuje likvidaciju logoraša u Mauthausenu, no nedvojbeno je da je riječ o čistoj preslici fotografija iz magazina Life na kojima su strijeljani njemački vojnici. Walters je naveo previše nepodudarnosti u Wiesenthalovoj biografiji da bi se ovdje spominjale.

Progon ‘anđela smrti’

Wiesenthalova najveća zasluga jest da je iz potpune anonimnosti izvukao liječnika iz Auschwitza, Josefa Mengelea. Mengele je bio jedan od osamdesetak liječnika koji su služili u koncentracijskom logoru Auschwitz, a mnogi od njih su izvodili i gore i smrtonosnije pokuse od njega, da bi kasnije u miru nastavili svoju doktorsku ili akademsku karijeru u Zapadnoj Njemačkoj. Iako je svojom potragom i progonom “anđelu smrti” donio svjetsku slavu, čak ga je glumio Gregory Peck u “Momcima iz Brazila”, on umire kao slobodan čovjek od moždanog udara, kupajući se ispred vile svoga prijatelja u brazilskom ljetovalištu 1979. godine. Ni kada je pregledom kostiju utvrđeno da je riječ o Mengeleu, Wiesenthal to nije htio priznati. Isto mišljenje imao je o bijegu “sive eminencije Trećeg Reicha”, šefa kancelarije Reicha, Martina Bormanna. Wiesenthal je oko čovjeka čije je tijelo od 1945. trunulo ispod šina berlinskoga tramvaja pedeset godina pleo mrežu najnevjerojatnijh laži i akcija. Također nije htio priznati njegovu smrt. Jedini pravi uspjeh “lovca” jest uhićenje zapovjednika logora smrti Sobibora i Treblinke, Franza Stangla. Wiesenthalu je prišao bivši pijani pripadnik Gestapa i za 7000 dolara prodao mu informaciju o Stanglovu boravištu u Brazilu. Wiesenthal je mogao proći i jeftinije jer je Franz Stangl boravio pod svojim imenom u Sao Paulu i bio uredno prijavljen kod brazilske policije i austrijskog konzulata u tom gradu. Walters zaključuje da, iako se Wiesenthalu može štošta zamjeriti, mora mu se priznati da je svojom često i krajnje neutemeljenom “galamom” senzibilizirao javnost na problem neuhvaćenih zločinaca.

Laži o Paveliću

Unatoč vidljivom angažmanu, Guy Walters je mnogim problemima pristupio paušalno te je mnoge stvari objavio bez kritičke analize, a javnosti ih predočio krajnje populistički. U ozbiljnom publicističkom radu nema mjesta emocijama i poredbama, nego čistim činjenicama. Krajnje je nepotrebna rečenica (kakvih u knjizi ima mnogo) “SS-ovci su se nakon pokolja u špiljama vratili u svoj svinjac”­. Razumljiv je stav autora prema zločinima koje su ti ljudi počinili, ali radi objektivnijeg pogleda, bilo bi kudikamo bolje da umjesto “svinjac” stoji vojarna ili hotel u kojem su u tom trenutku živjeli časnici. U poglavlju u kojemu se Walters bavi ustaškim poglavnikom korištena je uglavnom komunistička literatura, čiji su citati bezrezervno prihvaćeni. Primjerice, Walters bez ikakvih ograda citira talijanskog novinara Curzia Malapartea, koji se sreo s Pavelićem za vrijeme rata. “Dignuo je poklopac i činilo se da je košara napunjena dagnjama ili oljuštenim kamenicama. Ante Pavelić je maknuo poklopac i otkrio dagnje, tu sluzavu i želatinoznu masu i rekao, nasmiješivši se onim svojim dobrohotnim osmijehom: ‘To je dar mojih odanih ustaša. Osamnaest kila ljudskih očiju’”. Komunistička propaganda uvelike je koristila tu rečenicu iz Malaparteova romana “Kaputt”, a Walters ju je spremno prihvatio, valjda zato što mu je ona u svojoj odvratnosti mogla predočiti svu stravu ustaškog režima. No, i sam je Malaparte rekao da je cijela priča plod njegove mašte i želje za što sočnijim detaljima, poput kanibalizma u Napulju u romanu “La Pelle”. Ma koliko režim bio monstruozan, sama ideja da bi jedan poglavar držao ljudske oči na stolu čini se krajnje perverznom. Istina je da su ustaše znale kopati oči svojim žrtvama, ali da bi ih slali svom poglavniku, malo je vjerojatno, pogotovo u takvim količinama. Uzmemo li u obzir da ljudsko oko u prosjeku teži oko osam grama, u košari je trebalo biti barem dvije tisuće očiju, što bi bila doista velika košara, a ne “kotarica” koju Malaparte spominje. Čak i u najvećim pretjerivanjima nikada nije spomenuto da je više od dvije tisuće očiju izvađeno u jednome danu. To bi značilo da je ubijeno tisuću ljudi na jednome mjestu te da su njihove oči transportirane u Zagreb, na Markov trg. Također, Walters spominje da je Krunoslav Draganović služio kao kapelan u Jasenovcu, što ne odgovara istini. Zločini u NDH zaslužuju da budu osuđeni i povijesno valorizirani, ali takvo njihovo osuđivanje samo može poslužiti ustaškim apologetima da ih negiraju.

Bez obzira na svoje uvide, Guy Walters je propustio naglasiti da su junaci njegove knjige također “sitne ribe” nacističkog režima, oko kojih se iz ovog ili onog razloga digla prevelika medijska buka te da su neki zločinci predani pravdi tek onda kada više nisu bili od koristi obavještajnim službama koje su ih uposlile.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI