Paralelno sa zaoštravanjem rusko-turskih odnosa vezano uz sirijsku regiju Idlib, oko koje Moskva i Ankara nikako ne uspjevaju pronaći zajednički jezik kroz međusobne pregovore na razini odgovarajućih ministarstava i obavještajnih službi a turski čelnik Erdogan, uzgred, permanentno prijeti vojnom intervencijom, intenzivira se i samostalna diplomacija dviju zemalja. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nedavno je boravio u Pakistanu s ciljem jačanja političke i vojne suradnje dviju država, a krajem prošloga tjedna turski je čelnik telefonski o stanju u Idlibu razgovarao i s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom od koga je dobio načelnu političku potporu za turske stavove oko rješavanja problema u toj posljednjoj sirijskoj tzv. zoni deeskalacije. Paralelno s turskim političko-diplomatskim potezima intenziviraju se i oni ruski. Tako je jučer, 18. veljače, u talijanskoj prijestolnici Rimu boravila visoka ruska državna delegacija na čelu s ministrom vanjskih poslova Sergeyem Lavrovom i ministrom obrane Sergeyom Shoygu, koji su s talijanskim kolegama, šefom diplomacije Luigijem Di Maiom i ministrom obrane Lorenzom Guerinijem razgovarali o sigurnosnim pitanjima, europskoj sigurnosti, kontroli naoružanja, borbi protiv širenja oružja za masovno uništenje, stanju u Siriji, Sjevernoj Africi i Sahelu. Taj je sastanak u formatu „2+2“ neobičan s različitih točaka gledišta, ali najprije s obzirom na vrlo složene i zaoštrene odnose SAD-a i NATO saveza s Rusijom proteklih godina, odnosno činjenicom da je upravo Italija jedna od najvažnijih članica euro-atlantskih integracija. Tu se zato postavlja glavno pitanje: djeluje li službeni Rim u nastojanjima za normalizacijom odnosa Zapada i Rusije (normalizacija rusko-talijanskih odnosa uopće nije upitna, a njihov puni razmah limitiran je još jedino službenim stavom Bruxellesa o nastavku važenja proturuskih sankcija iz čega Italija, kao članica EU ne može iskakati) samostalno tj. samoinicijativno, ili za to ima „tihu“ potporu, prije svega Washingtona tj. Trumpove administracije? Odgovoriti na to pitanje bez dobivanja pouzdanih informacija obavještajnog karaktera je nemoguće, a oslanjati se isključivo na današnje medijske izvore (bilo koje i bilo čije) u vrijeme kada su oni „zatrovani“ hrpom lažnih informacija i obične, prozirne propagande potpuno je nezahvalno ali i kontraproduktivno jer nas može odvesti u potpuno pogrešnom smijeru. U ovom slučaju treba pokušati razmotriti koliko je Italija u stanju samostalno voditi vanjsku politiku po tako bitnim temama kao što je suradnja s Rusijom po osjetljivim sigurnosnim pitanjima na tlu Europe, Sredozemlja i Afrike? Vrlo vjerojatno u većini njih i nije ali u jednom je: po pitanju stanja u Libiji, gdje Italija zbog svojih nacionalnih (čitaj energetskih) interesa vodi samostalnu politiku, vrlo često oprečnu onoj Francuskoj, i u kojoj Rim pruža svekoliku potporu međunarodno priznatoj vladi Fayeza Sarraya u Tripoliju, za razliku od većine ključnih EU i arapskih zemalja.
A kada smo već kod Libije i njezinih unutarnjih sukoba, o kojima su visoki ruski državni službenici jučer razgovarali s talijanskim kolegama, interesantna je slijedeća vijest:
u srijedu, 19. veljače, u Moskvu je na razgovore s ruskim ministrom obrane Sergeyem Shoygu stigao libijski general i zapovjednik Libijske nacionalne vojske (LNA) Khalifa Haftar. On je danas „gospodar rata i mira“ na libijskom tlu, njegova vojska nadzire najveći dio libijskog teritorija, pričemu uživa otvorenu potporu Egipta i UAE (a time i Saudijske Arabije koja formalno zauzima neutralnu poziciju u libijskom sukobu između Haftarovih snaga i snaga međunarodno priznate vlade Fayeza Sarraya u Tripliju, koju, opet, podupiru Katar i Trurska), a prikrivenu i od Francuske i Rusije. Haftarove snage danas su stacionirane pred zidinama Triplija, a vladine postrojbe de facto nadziru samo glavni grad Tripoli i njegovu širu priobalnu zonu.
Haftarov današnji posjet Moskvi nemoguće je promatrati izdvojeno od pogoršanih rusko-turskih odnosa oko Idliba. Naime, upravo je taj libijski general detektiran kao jedna od najomraženijih osoba od strane turskog državnog vrhovništva, do te mjere da mu je Ankara u jeku njegove ofanzive na Tripoli u prosincu prošle godine zaprijetila turskom vojnom intervencijom i uništenjem njegovih snaga ako odmah ne prekine napade na libijski glavni grad. Istodobno je službena Ankara, a s njom i svi ključni turski mediji, pokrenula široku kampanju snažnih proturuskih optužbi, izjavljujući kako je Moskva glavni krivac za Haftarove vojne uspjehe, koji bi, kao, bili nemogući bez pružanja aktivne potpore ruske privatne vojske „Wagner“ Libijskoj nacionalnoj vojsci. Naravno da je Ankara umjetno eksponencijalno povisila stvarnu ulogu i utjecaj Rusije na libijskoj „šahovskoj ploči“ i tamošnjim bojišnicama i političkim i vojnim procesima, jer na libijskom tlu ima puno utjecajnijih igrača od Moskve kojoj Libija ne predstavlja prioritet unutar ukupnih ruskih nacionalnih interesa. Međutim i ta svjesno iskrivljena percepcija od strane Ankare bila je dovoljna da Moskva ponovo krene „niz dlaku“ Ankari u ime daljnjeg pozitivnog razvoja rusko-turskih odnosa (takvih je poteza „niz dlaku“ Turskoj Rusija proteklih godina na sirijskom tlu imala puno) i da s ciljem zaustavljanja daljnjeg vojnog sukoba u Libiji, u svojstvu svog posredništva zajedno s Turskom, u Moskvi organizira sastanak delegacija vlade u Tripoliju (na čelu s premijerom Sarrayom) i maršala Haftara. Taj je dvodnevni sastanak na kraju završio ne postizanjem sporazuma o prekidu vatre ali je intenzitet borbi ipak bio smanjen, a rezultirao je i naknadnom berlinskom Međunarodnom konferencijom o Libiji na koju je po porvi puta bila pozvana i Turska (upravo na inzistiranje Moskve), koja je do tada kao neki „igrač“ u Libiji bila posve ignorirana. Paralelno s neuspjelim moskovskim pregovorima Turska je intenzivirala slanje svoje vojne tehnike i oružja vladinim snagama u Tripoliju, kao i prebacivanje islamističkih boraca iz sirijske regije Idlib u glavni libijski grad, na stranu snaga premijera Sarraya.
Ali, čini se, strpljenje Rusije s ustupcima Ankari je završilo. Uprotivnom bi bilo teško očekivati da Turskoj omraženi general Haftar bude pozvan u Moskvu i k tome, na sastanak s ruskim šefom obrane. Poruka Moskve i više je nego jasna, a to se moglo vidjeti već i jučer, nakon prvog napada na turski vojni transportni brod usidren u luci Tripoli od strane Haftarove vojske. Taj je brod vladinim snagama dopremio novu tursku vojnu tehniku za borbu protiv LNA, a jučerašnji napad bio je prvi takve vrste nakon što je Haftar početkom siječnja Turskoj zaprijetio kako će potapati sve njezine brodove koji se zateknu u libijskim teritorijalnim vodama (vidi poveznicu ispod teksta). Ovdje nije zgorega i podsjetiti kako je general Haftar 2018. g., kada je ruski nosač zrakoplova „Admiral Kuznecov“ boravio u posjetu Egiptu tj. bio usidren u egipatskim teritorijalnim vodama, osobno stigao na taj brod, gdje mu je omogućen video-link s ruskim ministrom obrane Shoyguom. Dakle veze Haftara i Moskve su nedvojbene, ne samo kroz povijest jer je on bio od Gaddafija (čiji je bio miljenik i koji ga je nazivao „svojim sinom“) poslani student na čuvenu moskovsku vojnu akademiju „Frunze“ i izvrsno govori ruski jezik. Naravno Haftar je dobro „potkovan“ i vezama s Washingtonom jer je u SAD-u jedno vrijeme i živio kao libijski disident nakon što ga je Gaddafi smjenio s dužnosti poslije neočekivanog poraza libijskih snaga koje je predvodio u kampanji protiv pobunjeničkih postrojbi u Čadu. Kasnije se razišao s američkom politikom nakon svrgavanja Gaddafija i krenuo svojim putom, tražeći i dobivši potporu legitimnog libijskog parlamenta prebačenog na istok te zemlje, a onda i ključnih arapskih zemalja poput Egipta i UAE.
Shoygu i Haftar su nakon današnjeg sastanka izrazili svoju privrženost spomenutoj berlinskoj konferenciji o Libiji i istaknuli važnost 13. siječnja održanog spomenutog sastanka u Moskvi za zaustavljenje rata i otpočinjanje procesa normalizacije stanja u Libiji. Naravno da se drukčije izjave od ovih nisu mogle niti očekivati, ali teško je vjerovati kako bi samo zbog njih Haftaru bilo nužno doputovati u Moskvu (jer tada bi im to bilo puno jednostavnije izraziti telefonskim putom). Tim više što je sinoć kasno libijski premijer Fayez Sarray priopćio kako obustavlja daljnje sudjelovanje svoje vlade u pregovorima u Ženevi s predstavnicima LNA (info: televizija Al Arabiya).
Drugim riječima, izgledno je kako se priprema nastavak velike bitke za libijski glavni grad. A ukoliko bi Haftar uspio osvojiti libijsku prijestolnicu on bi bio konačni i nedvojbeni pobjednik dugogodišnjeg krvavog građanskog rata u toj zemlji, od čega bi, razumljivo, profit imale najviše one zemlje koje su ga u toj pobjedi podržavale i iza njega stajale politički i vojno. S druge strane Turska, koja je krajem prošle godine s vladom u Tripoliju potpisala sporazum o vojnoj pomoći (manje bitno) i sporazum o razgraničenju dviju zemalja u akvatoriju Istočnog Sredozemlja čime je Ankara dobila pravo na eksploataciju velikih plinskih nalazišta u toj regiji (taj sporazum kategorički odbacuju i ništavnim smatraju Grčka, Cipar, Egipat i Izrael, u čemu im potporu pružaju EU i SAD), u takvom bi scenariju ostala „kratkih rukava“. Međutim, s obzirom kako je na libijskom tlu uključen još niz bitnih inozemnih igrača koji u svemu tome, naravno, onda imaju i svoje interese (prije svega one vezane uz proizvodnju i distribuciju super-kvalitetne libijske nafte (pojedine zemlje EU, SAD koje su čas uz Haftara čas uz Sarraya …) jasno je kako će se konačna Haftarova pobjeda još itekako nastojati „minirati“, i time zadržati status quo na terenu, kroz koji onda i svi oni imaju nekakve koristi (vlada u Tripoliju pod svojim nadzorom ima još samo jedan izvozni naftni terminal, dok više ne nadzire niti jedno naftno nalazište u zemlji).
A u tako složenoj međunarodnoj igri u Libiji (kao i u širim geopolitičkim procesima), Turska sigurno ima svoju ulogu, ali joj tu ulogu Moskva sada itekako može dodatno usložniti eventualnom vojnom pomoći Haftarovoj LNA (podsjećam: Libija se nalazi pod UN-ovim embargom na uvoz oružja i Ankara ga sada potpuno otvoreno krši, ali se zato Ankara svesrdno poziva na taj isti UN kada je u pitanju njegovo priznanje vlade Fayeza Sarraya u Tripoliju (kako i ne bi s obzirom na spomenuti sporazum s kraja prošle godine), iako je njezin formalni četverogodišnji mandat već odavno istekao i unatoč tome što ta vlada na terenu u stvarnosti ništa osim glavnoga grada niti ne nadzire. Ali koga za sve to danas uopće briga). Jedno od važnijih pitanja je i ono, koliko bi Ankara bila spremna u vojnom smislu ulaziti dublje u libijski užareni pijesak u slučaju eskalacije rata za Tripoli s obzirom na njezine ograničene logističke ali i financijske mogućnosti, kao i u kontekstu najave turske vojne intervencije u Idlibu u slučaju neuspjeha pronalaska kompromisa s Moskvom? Također je pitanje, je li Sarrayu dovoljna samo turska dostava vojne pomoći (ma o koliko se suvremenim vojnim sredstvima i tehnici pritom radilo) da se obrani od puno brojnije i organiziranije LNA?