Francuska: Nakon lockdowna, knockdown

Pariz je u lockdown ušao i izašao s idejom da je centar distropijskog svijeta. Pozvani usred pandemije birati lokalnu upravu, Parižani su novim izborima oprezno potvrdili staru gradonačelnicu Anne Hidalgo, iako uglavnom nezadvoljni njenim radom. Naime, protukandidate su procijenili još manje pouzdanim. Ta se strategija ubrzo pokazala dobitnom. Naprotiv, izlazak iz lockdowna, u velikim gradovma poput Bordeauxa i Lyona koji su na lokalnim izborima glasali za promjene, pokazao se posebno traumatizirajućim.

Tako je Bordeaux promjenom « zaradio », pored nebrojenih mjera zagorčavanja života zbog ponovnog porasta broja oboljelih od COVID-a-19, čak i Božić 2020. bez božićnih drvaca. Rigidni ekolog, novi gradonačelnik Bordeauxa Pierre Hurmic, ne samo da se odao spašavanju svakog ljudskog života, nego i svakog živog drveta. Objavio je dekret koji lokalnu upravu obvezuje da na području županije Gironde ne postavi niti jedno božićno drvce. Jer da on ne želi « slaviti mrtvo drvo ». Sasvim ozbiljno je najavio da se sprema pisati « Povelju za zaštitu prava drveća ». Još se nije izjasnio misli li rušiti i građevine od « mrtvog drva », izbijati okvire prozora i vrata, ili Bordoležanima izbacivati namještaj iz stanova. U toj priči najbolje su trebali proći lokalni trgovci kojima je gradonačelnik namijenio novac koji neće potrošiti na tradicionalno božićno drvce na središnjem trgu i njegovo kićenje : 60 000 eura. Međutim, od tih novaca, svaki – koronavirusnom krizom pogođen obrtnik – može se nadati samo iznosu od kojeg će si eventualno moći kupiti kutiju apaurina, za smireno isčekivanje rijetkih i slabo inspiriranih kupaca, u tužnom i mračnom božićnom centru grada.

Nisu bolje prošli niti stanovnici Lyona sa svojim guruom ekologije, Grégory-em Loucet-om, prvim gradonačelnikom od 1643. koji je nedavno bojkotirao popularnu narodnu svetkovinu « Zavjet Staraca » (Vœu des Échevins) proizišlu iz katoličke tradicije, pod pretekstom « sekularizma ». Da bi, sutradan, bez kompleksa, položio kamen temeljac džamije Gerland.  Potom je ustvrdio da bi najbolje bilo da Tour de France zaobiđe njegov grad. Jer da je biciklizam zagađivački i mačistički sport. On čeka ženski Tour de France, koncipiran prema ekološkom obrascu « spašavanja planete » – a koji ubija i samu volju za bavljenje sportom.

U međuvremenu, COVID-19 i socijalna distanca ne priječe vegane u vandalizaciji mesnica, niti inicijative za zabranu lova i lovaca, u kontekstu « genocida nad životinjama ». Paralelno, diljem Francuske, nepoznati počinitelji – ali sasvim vjerojatno mrzitelji boraca za svaki životinjski život – prakticiraju skarifikaciju i sakaćenje konja diljem Francuske.

Koronavirusna kriza uvišestručila je i kombativnost boraca za zašitu prava imigranata. Tvrde kako su restrikcije koje nameće sanitarna kriza ugrozile prava tražitelja azila jer im « zatvorene administrativne ustanove pružaju ograničene usluge ; policija ih češće kontrolira ; a ograničenje kretanja, nedostatak prometnih sredstava i restriktivan pristup zdravstvenim ustanovama limitiraju njihovo pravo na zdravstvenu skrb ». Kao da svi francuski građani nisu zakinuti u pravu na zdravstvenu skrb koja se koncentrira na COVID-19, a na uštrb svih drugih bolesti. Glavni Ured za pristup imigranata zdravstvenoj zaštiti (PASS) Pariške regije komunicirao je, da je, na žalost, « udrugama trebalo više dana za prilagodbu djelovanja u uvjetima koronakrize, zbog čega se kasnilo s odgovorom na potrebe smještaja imigranata, s distribucijom hrane i higijenskih potrepština ; a imigranti bez valjanih boravišnih dokumenata,  zbog lockdowna  su ostali i bez mogućnosti rada na crno». Nije bilo državnog ureda koji bi komunicirao kako je milijunima nezaposlenih francuskih građana koji često ne primaju veće naknade od imigranata, država im ne mora osigurati smještaj, niti im tolerira rad na crno.



U ovom kriznom razdoblju posebno su borbeni i anti-rasisti. Nadahnuti borbom Afroamerikanaca protiv bjelačkih suprematista – ideologijom koja inače nikada nije uhvatila korijene na francuskom tlu, oni zahtijevaju uvođenje kvota. Žale se zbog « loše zastupljenosti » crnih Francuza u predstavničkim tijelima i njihovog imagea u kulturi – u kojoj su inače sveprisutni. Muči ih što im francuska kinematografija nudi tipizirane uloge problematičnih crnaca iz francuskih periferija. Naprotiv, kada bi npr.  bijeli Francuzi zatražili uvođenje kvota radi osiguranja svog ulaska, npr. u francusku nogometnu reprezentaciju, aktivisti Black lives matter ustvrdili bi da se radi o izrazu bjelačkog suprematizma.

Eto, to je prikaz onoga što je ostalo od francuske (a i europske) ljevice : ekološki aktivizam u formi pubertetskog kaprica Grete Thunberg : donkihotovskog spašavanja planete i zaštita prava kategoriziranih skupina ljudi, te svih životinjskih i biljnih vrsta. O čemu izvještava medijasfera, u predasima između kontradiktornih instrukcija populaciji o korektnom ponašanju za trajanja pandemije kojoj se ne vidi kraj. Filozofi dižu glas protiv „opsjednutosti zdravljem“ koju je izazvalo suočavanje s koronavirusom. Kao nekoć de Montaigne koji je živio u doba epidemije kuge 1585. i rata religija, André Compte-Spontville  danas viče da se ne boji COVIDa-19, nego straha koji polučuje. Uvjerava kako nema razloga za paniku i poziva na stavljanje u perspektivu broja smrtnih slučajeva od COVIDa-19 sa smrtnim slučajevima povezanim s drugim bolestima. Koronavirusa se ne boje niti francuske islamistkinje (Alah je velik). Ali s posebnim zadovoljstvom lice prekrivaju maskom. U Francuskoj je, naime, nošenje integralnog vela (burke) – odnosno žensko muslimansko prekrivanje lica – zabranjeno. Međutim danas, zahvaljujući COVIDu-19, gradovima slobodno šeću sasvim pokrivene ženske spodobe : obmotane crnim plahtama, s crnim rukavicama i bijelom kirurškom maskom u ulozi ključnog sastojka integralnog vela. Ridikuliziraju republikanske zakone i podsjećaju na činjenicu da u Francuskoj postoje prostori nadomak velikih gradova, u kojima se ne živi prema zakonima Republike nego Šerijata. Prostori iz kojih su, posljednje dvije godine, razbijačke bande navikle prakticirati subotnje « shooping izlete » u metropole (razbijanje vitrina krađe radi), a u sjeni prosvjeda Žutih prsluka.

Kraj Žutih prsluka ?

Tako je bilo i za prosvjeda od 12. rujna, kojim je ono što je od pokreta Žutih prsluka ostalo  (slaba mobilizacija : 6 500 sudionika, od čega 2 500 u Parizu) trebalo najaviti « povratak u život ». Odgovoriti na prijetnje vladajućih novim lockdownom jasnom porukom da se ne boje COVIDa-19, nego njegovih posljedica. Poručiti da je situacija Francuza iz ruralnih sredina s niskim primanjima prije i poslije COVIDa-19 jednako preokupirajuća. Prosvjedovati protiv anksiozne komunikacije o COVIDu-19, koja čini da je strah od zaraze jači od straha od praznih hladnjaka i bankovnih računa. Prosvjedovati protiv trenda devalorizacije rada i poreznog preopterećenja, koji porast nezaposlenosti zbog lockdowna može samo povećati i učiniti da se, nakon lockdowna, zateknu u knockdownu.

Čini se da su desolidarizacija prekarijata imigrantskog podrijetla iz gradskih periferija s domorodačkim prekarijatom iz ruralnih sredina, te preuzimanje posustalog pokreta Žutih prsluka od strane ekstremne ljevice – čija paramilicija prosvjednike palicama štiti od policijskog nasilja, dokrajčili model borbe za socijalnu pravdu koju je pokret inaogurirao. Bez solidne organizacijske strukture i struktuirajuće ideologije, pokret nije imao vokaciju prerasti u revoluciju. Što su iskoristili vladajući – nečinjenjem. U tri godine nisu uspjeli spriječiti djelovanje poznatih, uvijek istih, razbijačkih bandi i Black blocs-a. Dakle je pokret Žutih prsluka ugušen, svjesnim ili nesvjesnim – udruženim djelovanjem državnog represivnog aparata (nasilje nad prosvjednicima), razbijačkih bandi i zaštitnika pobunjenika (radikalne ljevice). Razbili su jedinstvo pokreta, te postupno diskreditirali svakog vođu ponaosob. Bez reprezentativnih predstavnika u demokratskim ustanovama (suvremena parlamentarna ljevica ne izražava realne preokupacije prekarijata) i bez ideologije koja bi ponudila koherentnu alternativu neoliberalnom planetranom jednoumlju i njegovim ekscesima, izlaskom iz lockdowna prekarijat jedino može birati između knockdowna i politike nepouzdanosti. Dakle buđenje iz globalne kome izazvane COVIDom-19 krajnje je traumatizirajuće.  Podrazumijeva skok u nepouzdano. U geopolitiku i geoekonomiju nepouzdanosti. Dakle, ne u neizvjesnost, nego u eru sasvim izvjesnih nepouzdanih politika.

Politika nepouzdanosti

Za nepouzdane informacije, statistike i analize s početka koronavirusne krize, politički vođe posipaju se pepelom. Tvrde da tada nisu znali da ne znaju. Ali da ih, sada kada su to spoznali, populacije i dalje trebaju podržavati. Kao i njihov uvijek isti ultra liberalni koncept, unatoč činjenici da je COVID- 19 učinio vidljivim u očima cijelog svijeta njegove nedostatke. Nisu napustili restriktivne budžetarne mjere koje su urušile sustave zdravstvene zaštite (EU plan oporavka ne rješava potkapacitiranost bolnica), nego su ograničili slobodno kretanje i okupljanje. Dakle su liberali donijeli antiliberalne mjere, čiju su provedbu odlučili darežljivo financirati iz proračuna, odnosno daljnjim opterećivanjem država – čiji pak intervencionizam liberalizam oštro osuđuje. Diljem demokratske Europe, unatoč opasnosti od širenja zaraze, opravdano vjerujući da je sve moguće staviti u karantenu – uključujući i naše mozgove, vladajući se nisu libili u biračkim urnama potražiti i uglavnom naći podršku za službeni ulazak u eru političke nepouzdanosti.

Vlada predsjednika Macrona, koja je politički lijevo i desno – u isto vrijeme, utjelovljuje taj trend. Prvo je, prilikom izbijanja sanitarne krize, podržala « lijevu » frakciju znanstvenika koji su tvrdili da su zaštitne maske beskorisne. Ta joj je teza odgovarala jer maski na lageru jednostavno nije bilo dovoljno. Naime, prethodne upravljačke garniture, poglavito zdravstveni i sigurnosni podsustavi pod njihovom kontrolom, desetljećima su se pripremale za pandemiju i bakteriološki rat. Proizvele su tisuće stranica izvještaja i analiza u kojima je mogućnost izbijanja sanitarne krize procjenjivana tako malo vjerojatnom da se nikada nije pristupilo izradi dispozitiva za odgovor na zdravstvenu ugrozu pandemijskog tipa. Štoviše, iako je u Francuskoj načelo predostrožnosti u rangu nepobitne doktrine, ono je bilo sasvim napušteno u ime “optimizacije” državnog proračuna. Smanjivanje strateških zaliha maski započelo je 2011., nakon što je tadašnja francuska ministrica zdravstva Roselyne Bachelot iz Sarcozy-eve vlade « prekomjerno reagirala » prilikom pojave virusa H1N1. Na prekomjernu zalihu maski i cjepiva protiv gripe ministrica je utrošila 2 milijarde eura iz proračuna i bila optužena za pogodovanje moćnom farmaceutskom lobiju – kojem profesionalno pripada. Potom su budžetarne restrikcije  reducirale sredstva za nabavu zaštitne opreme. Krajem 2019., kada se opaki nano virus počeo širiti, čak se pristupilo uništenju višemilijunskih starih zaliha čiji rok uporabe se približio kraju. Tek po izlasku iz lockdowna, Macronova vlada je uspjela uvesti zadovoljavajuće količine zaštitne opreme iz Kine koji su upotpunili ponovno pokrenutu domaću proizvodnju. Cijena maski se uvišestručila, a « rastrošna » Roselyne Bachelot, nakon rekonstrukcije vlade,  ušla u novu Macronovu ekipu – koja se priklonila « desnoj » frakciji znanstvenika koja sada preporučuje nošenje maski posvud, pa i na otvorenom.

Inspirirana produktivnom kontradiktornom raspravom koja polučuje rezultate u dugom znanstvenom vremenu, postupno se i na međunarodnoj sceni nametnula politika nepouzdanosti. Tako je predsjednik Macron sukcesivno najavio: da je ultra liberalni financijski kapitalizam nepouzdan (bliži se svome kraju), kao i NATO i EU konstrukcije. Događaji koji su slijedili (otvoreni interesni sukobi unutar NATO-a i nesposobnost EU za pravovremenu i usuglašenu političku akciju) daju mu za pravo. Tako niti Europski plan oporavka, najavljen kao „herojski i povijesni“, ne može biti nego nepouzdan:

–        Projekcije za 2020. i 2021. godinu, predviđaju pad javnih i privatnih ulaganja od 850 milijardi eura u EU državama, a EU Plan oporavka predviđa samo 390 milijardi eura subvencija u tri godine.

–        Subvencije će se supstituirati, a ne pribrojiti nacionalnim planovima oporavka. Tako, npr., ako Francuska dobije 40 milijardi eura, njen nacionalni plan oporavka pasti će sa 100 na 60 milijardi eura.

–        Kako EU nema poreznih prihoda, a predviđen porez na plastične proizvode koji se ne mogu reciklirati biti će uveden tek 2021., glavnina povrata biti će ostvarena putem povećanja doprinosa svake zemlje u EU proračun. Budući da doprinos Francuske predstavlja 17,3% europskog proračuna, ona bi prema tom planu trebala nadoknaditi do 67 milijardi eura, ili 27 milijardi eura više od dobivenih subvencija. Dakle se radi o jako lošim pregovorima za Francusku.

–        Isto kako bi se, između ostalog, platio rabat odobren državama koje su najviše blokirale pregovore, u prvom redu Nizozemska koja je ishodila 2 milijarde rabata, iako se radi o zemlji koja, nakon Njemačke, ostvaruje najveći trgovinski višak. Slijede Švedska, Danska i Njemačka. Dakle, možemo govoriti i o jako lošim pregovorima za Europu.

Kada se geoekonomskoj doda geopolitička nepouzdanost : turske – dakle NATO prijetnje EU granicama na moru i kopnu (borbenim brodovima i invazijama migranata), koje tolerira Trumpova administracija, te istodobno vrši pritisak povećanja radi financijskog doprinosa EU članica NATO-u i povlači se sa svih svjetskih bojišnica koje su prethodne administracije otvorile, vidljivo je da bi se EU izlaskom iz lockdowna lako mogla zateći u knockdownu.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI