dr. sc. Jadranka Polović: „ZASTARJELOST“ LIBERALNE IDEOLOGIJE, PORED PUTINA, PROPITUJU I VODEĆI AMERIČKI ANALITIČARI

Nakon što je Vladimir Putin, u svom intervjuu za ugledni Financial Times, izjavio da je „liberalna ideja zastarjela“, drugim riječima, postala arhaična filozofska, ekonomska, time i ideološka misao vodilja, uslijedila je lavina reakcija apologeta „slobodnog svijeta“, među njima i Eltona Johna, sve u nastojanju demontaže ove bogohulne i ekscentrične perspektive ruskog predsjednika. Da ne ponavljamo, Putin je svoju provokativnu, iako ne i originalnu tezu koja je u zapadnim krugovima odjeknula poput bombe, potkrijepio nizom vrlo konkretnih tvrdnji, više – manje opako istinitih – poput „američka srednja klasa nije imala nikakve koristi od globalizacije“; „multikulturalizam je u sukobu s interesima autohtonog stanovništva“; „liberalna ideja pretpostavlja da migranti mogu ubijati, pljačkati i silovati nekažnjeno, samo zato što se njihova migrantska prava moraju zaštititi“; „dopustimo djeci da imaju priliku prvo odrasti i onda odabrati što žele biti, pustite djecu na miru“ (aludirajući na indoktrinaciju djece rodnom ideologijom)…

Iako su opsežni 90-minutni intervju, u kojem se Putin osvrnuo na većinu međunarodnih kriznih situacija, čuvari liberalnog poretka dočekali kao križari, treba reći da je ruski predsjednik govorio jezikom običnog čovjeka, te da većina „provokativnih“ tvrdnji zapravo nije originalna budući da se o fragilnosti liberalnih demokracija naveliko i legitimno raspravlja širom Zapada, manje Istoka. Naime, suvremeni se liberalizam teško može skriti iza svojih izvornih, tada revolucionarnih ideja koje su od vremena prosvjetiteljstva, dakle, tijekom proteklih stoljeća zaista preobrazile zapadna društva i postale inspiracija za cijeli svijet. U okviru zapadne civilizacije najtrajnije naslijeđe prosvjetiteljstva jesu ideje političkog liberalizma – ljudska prava, jednakost pred zakonom, vladavina prava, trodioba političke vlasti, sloboda govora itd. Međutim, upravo je neupitno načelo zaštite privatnog vlasništva (za podrijetlo se ne pita) u području ekonomskih odnosa, tijekom stoljeća, izvitoperilo ideju političkih sloboda i društva „jednakih šansi za sve“.

I sam se američki predsjednik, Donald Trump, prije koji dan, zgrozio situacijom u Los Angelesu i San Francisku u kojima populacija beskućnika dramatično raste. U najbogatijim gradovima na svijetu, socijalna situacija podsjeća na onu apokaliptičnu, prikazanu još  prije 40 godina u filmu Mad Max. Naime, ispred nosa futurističke Silicon Valey i GAFAM industrije (Google, Apple, Facebook, Amazon) koja simbolizira koncentraciju gospodarske i znanstvene snage američke poslovne zajednice, posvuda caruje beskućništvo i siromaštvo koje postaje podloga opasnim zaraznim bolestima, što je teško spojivo s razvijenim zapadnim društvima u 21. stoljeću. Tako npr., u bajkovitoj Kaliforniji među sve većom populacijom beskućnika koja se smjestila ispred nezamislivo skupih domova isto tako nezamislivo bogatih ljudi, kao i raskošnih hotela, vlada epidemija tifusa. Policajac kojeg je zapala nemoguća dužnost da regulira socijalni život ove raznolike zajednice (narkomani, nezaposleni, ljudi s malim prihodima, studenti, mentalno bolesne osobe…), nedavno je obolio od ove teške bolesti.

Los Angeles je protekle godine doživio 16% povećanje broja „homeless people“ što je samo posljednji u nizu znakova ozbiljne nejednakosti u dohotku i pogoršanja stambene krize u Kaliforniji.  Beskućnici, čiji se broj popeo na gotovo 60000 na području ovog megapolisa, žive u šatorima i privremenim skloništima, često automobilima koji nisu u voznom stanju, usred elitnih četvrti. Rastući jaz u bogatstvu i neuspjeh u provedbi javnih politika koje bi pružile bar osnovnu socijalnu mrežu zdravstvene skrbi najsiromašnijim građanima pogoršali su krizu beskućništva. “Svjetski lideri koji dolaze u posjet predsjedniku Sjedinjenih Država i voze se autocestom, to ne mogu gledati”, rekao je Trump, dodavši da beskućništvo i nehigijenski uvjeti koji su zavladali mogu uništiti američke gradove.  Naglo povećanje rente u cijeloj državi i federalno neinvestiranje u pristupačne stambene jedinice, u kombinaciji s epidemijom trauma i duševnih bolesti, gura ljude u beskućništvo brže nego što ih se može izvući”, dodatni je zaključak „bespomoćnog“ gradonačelnika LA. Ako ovom dodamo već poznatu „znanstvenu činjenicu“ prema kojoj je London glavni grad Zapadne Europe po broju oboljelih od tuberkuloze (The Lancet, 2010.), moramo si postaviti temeljno pitanje – jesu li ovo inovativne vrijednosti koje nam nude (neo)liberalne demokracije i koje trebaju kao „model“ biti preuzete u Europskoj uniji, time i u Hrvatskoj (u kojoj broj beskućnika, također, alarmantno raste)?

Načelno, liberalne demokracije potiču vlade na „proizvodnju“ javnih dobara i socijalnih usluga za svoje građane, dok autokracije osiguravaju privilegije tek maloj eliti političkih moćnika. Ipak, ekonomsko bogatstvo, institucionalni kapacitet, te vrsta režima, danas teško mogu biti relevantni čimbenici pomoću kojih bi se moglo objasniti zbog čega neke zemlje (npr. SAD) ne „proizvode“ više javnih dobara od drugih (npr. Kine). S obzirom na ovu tezu postavlja se pitanje: možemo li Sjedinjene Države danas smatrati demokracijom ili autokracijom? Naime, više je nego očito da u ovoj neobično bogatoj, tehnološki nainovativnijoj zemlji na svijetu, ekonomskoj, političkoj i vojnoj supersili, ne postoji ni najmanja korelacija između visoke razine GDP i javnih usluga koje bi američka vlada bila spremna pružiti svojim građanima. Naime, razina javnih usluga dostupna Amerikancima je ispod svih kriterija: urušene javne obrazovne institucije, nedostupna zdravstvena i socijalna skrb, privatizirana sigurnost koja je nakon serije školskih pokolja postala prvorazredno političko pitanje. Danas su SAD zemlja najveće nejednakosti, zemlja s najvišom stopom siromaštva u zapadnom svijetu, zemlja u kojoj se kvaliteta života i ekonomski uvjeti goleme većine Amerikanaca svakodnevno pogoršavaju. Oko 50 milijuna Amerikanaca zahvaćeno je ekstremnim siromaštvom, dok se preraspodjela bogatstva usmjerila prema financijskoj i poslovnoj eliti koja je profitirala paketom mjera kojima je spašen financijski sektor, otvaranjem novih ratišta kao poslovnih prilika vojno-industrijskog kompleksa, te konačno i posljednjom Trumpovom poreznom reformom koja je korporacije i bogate, zapravo, oslobodila poreza.



O ekonomskim aspektima propasti liberalne ideje pišu (i to na Sorosovom websiteu „Project Syndicate“) Joseph Stiglich (After Neoliberalism, PS, May 30, 2019) ili Nouriel Roubini (The Growing Risk of a 2020 Reccession and Crisis, PS, Jun 14, 2019), dok Robert Kaplan, Farid Zakarija i Joseph Nye, u svojim analizama kontinuirano i vrlo kritički upozoravaju na urušavanje morala u američkom društvu i devastaciju liberalne misli na američkim sveučilištima,  situaciju koja posljedično slabi američke institucije, te ugled i utjecaj Amerike u svijetu.  Naime, avanturizam vojnih intervencija koje su raselile, te u smrt i bijedu odvele milijune ljudi širom svijeta, a sve s ciljem „promicanja demokracije“, također je bitno (totalitarističko) obilježje liberalnih demokracija koje se, evo, napokon propituje.

Međutim, izazovni aspekt održivosti liberalnih demokracija postale su i tzv. identitetske politike čiji je cilj bio širenje tolerancije i suživota kao temeljnih „vrijednosti“ liberalizma. Za ne vjerovati, „obraćenik“ je postao i slavni američki politolog, Francis Fukuyama, koji je početkom 90-tih godina svijet zaludio svojim esejom, a uskoro i knjigom „The End of History“ kojom nam je prodao ideološku maglu o  posthladnoratovskom „uspostavljenom konsenzusu o legitimnosti liberalne demokracije i mogućnosti njene univerzalne primjene kao konačnog oblika ljudske vladavine“ (Fukuyama, 1989).  Tri desetljeća poslije i sam propituje svoje teze. Tako u članku „Against Identity Politics: The New Tribalism and the Crisis of Democracy“, objavljenom 2018. godine, Fukuyama navodi da je tijekom proteklih desetljeća svjetska politika postala izložena dramatičnoj transformaciji. Naime, sve do prvog desetljeća 21. stoljeća liberalna je demokracija proživljavala zvjezdane trenutke i sve je izgledalo obećavajuće – od ranih sedamdesetih, broj zemalja koje su prihvatile ovaj politički sustav povećao se s 35 na više od 110. Tijekom istog razdoblja svjetska proizvodnja roba i usluga učetverostručila se, ekstremno je siromaštvo značajno smanjeno (s 42% na 18% u razdoblju od 1993. do 2008.). Ipak, nisu svi imali koristi od tih promjena. Proizvodnja se „preselila“ iz Sjedinjenih Država i Europe prema istoku i jugu, zemljama s niskim troškovima rada. Na tržištu rada počele su dominirati uslužne djelatnosti, a nisko kvalificirani radnici zamijenjeni su pametnim strojevima. U mnogim se zemljama ekonomska nejednakost dramatično povećala budući da su koristi od gospodarskog rasta imali samo bogati i dobro obrazovani.  U konačnici, te su promjene usporile kretanje prema sve otvorenijem i liberalnijem svjetskom poretku koji je vidljivo počeo posustajati. Posljednji udarci liberalnoj demokraciji kao „konačnom obliku ljudske vladavine“ bili su globalna financijska kriza 2007. – 2008., te kriza eura koja je počela 2009. godine. U oba slučaja, politike osmišljene od strane elita, proizvele su ogromnu recesiju, visoku stopu nezaposlenosti i pad prihoda za milijune običnih radnika.

Ove su krize narušile ugled pobjedničkog i neupitnog političkog sustava, ali i poljuljale vjeru u njihove promotore – SAD i EU.  Doista, posljednjih godina demokracija se sve češće počela propitivati u donedavno uspješnim „učenicama“ – Mađarska, Poljska, Tajland i Turska skliznule su natrag prema autoritarizmu. Istovremeno je porastao kredibilitet autoritarnih zemalja, poput Kine i Rusije. Međutim, globalističke elite najviše je iznenadio uspjeh populističkog nacionalizma, 2016. godine u srcu liberalne demokracije – Velikoj Britaniji, gdje su birači izglasali Brexit i odabrali napustiti EU, te u Sjedinjenim Državama gdje je Donald Trump postigao šokantan uspjeh u utrci za predsjednika.

Svi su ovi događaji na neki način povezani s gospodarskim i tehnološkim pomacima uslijed globalizacije. Međutim, Fukuyama smatra da su također duboko ukorijenjeni u nešto drugačijem fenomenu – usponu politike identiteta. Naime, državne politike 20. stoljeća bile su uglavnom definirane ekonomskim pitanjima: ljevica je bila usmjerena na radnike, sindikate, programe socijalne skrbi i politike preraspodjele, dok je desnica promovirala interese privatnog sektora i nastojala smanjiti utjecaj države u biznisu. Danas je paradigma potpuno drukčija – politika je znatno manje definirana ekonomskom ili ideološkom agendom, a znatno više pitanjima identiteta, navodi Fukyjama. Sada se u mnogim demokratskim zemljama ljevica fokusira na promicanje interesa raznih marginaliziranih skupina, kao što su etničke manjine, imigranti i izbjeglice, žene i LGBT osobe, dok je zanemarivo usmjerena na ekonomsku jednakost.

Politika identiteta tako više nije tek fenomen, igra s niskim ulozima u “ratovima kultura” koje promoviraju masovni mediji. Umjesto toga, politika identiteta postala je glavni koncept koji objašnjava mnogo toga što se događa u globalnim međunarodnim odnosima. To suvremene liberalne demokracije suočava s važnim izazovom. Naime, globalizacija je donijela ekonomske i društvene promjene, učinila zapadna društva daleko raznovrsnijima, nakon čega je uslijedio zahtjev za priznanjem prava od strane manjinskih skupina koje su nekada bile sastavni dio  „nevidljivog društva“.  Fukyjama upozorava da su vremenom demokratska društva postala „frakturirana na uske identitete“, zbog čega je potpuno izostalo promišljanje i kolektivno djelovanje društva u cjelini.  U takvim uvjetima, desnica je bila primorana redefinirati svoju temeljnu misiju – patriotsku zaštitu tradicionalnog nacionalnog identiteta – što je često izričito povezano s rasom, etničkom pripadnošću ili religijom. Mnogi od onih koji su glasovali za predsjednika Trumpa žudili su za boljim vremenima u prošlosti u kojima je njihovo mjesto u vlastitom društvu bilo stabilnije, ali i sigurnije.

„Ovo je put koji vodi samo do sloma i neuspjeha. Sve dok liberalne demokracije nisu sposobne obnoviti sveopće, univerzalno razumijevanje ljudskog dostojanstva, one su na opasnom putu koji ih vodi prema novim konfliktima, time i propasti“, zaključuje pesimistični Fukyama.

(nastavlja se)

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI