dr. sc. Jadranka Polović, Mario Stefanov: ZAPADNI BALKAN (2)

Nedavni posjet srpskog predsjednika Hrvatskoj, rezultirao je različitim političkim bodovima za glavne protagoniste ovog neočekivanog diplomatskog susreta čelnih ljudi Hrvatske i Srbije, dviju susjednih zemalja čiji su odnosi još uvijek snažno opterećeni ratnom prošlošću, time i brojnim otvorenim, neriješenim pitanjima. Dok je hrvatska desnica uputilla brojne kritike Kolindi Grabar Kitarović i odlučila joj uskratiti buduću političku potporu, niti ljevica nije bila osobito impresionirana ovim iznenadnim posjetom koji su doživjeli kao poniženje Hrvatske ili u funkciji instrumentalizacije političkih ciljeva dvaju predsjednika. Predsjednici Grabar Kitarović zamjera se što nije pripremila hrvatsku javnost, poglavito braniteljsku populaciju za ovaj nenadani događaj, mnogi su ostali iznenađeni i njenim govorom na skupštini Srpskog narodnog vijeća, čije je prijemove povodom pravoslavnog Božića do sada redovito izbjegavala. S druge strane, mediji u Srbiji uglavnom su „na prvu“ reagirali trijumfalistički, čemu je pridonio i susret predsjednika Vučića sa zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom Josipom Bozanićem s kojim je, kako spekuliraju, razgovarao o slučaju blaženog kardinala Alojza Stepinca i mogućem dolasku pape Franje u Srbiju. Srpski mediji navode, kako je kardinal Bozanić jedna od najutjecajnijih figura, ne samo Katoličke crkve, već i hrvatske političke scene. Samo dva dana prije upućivanja poziva Vučiću, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović sastala se s kardinalom Bozanićem i papinskim nuncijem u Njemačkoj, Nikolom Eterovićem, koji su je „podržali u nastojanjima da dijalogom rješava sva otvorena pitanja sa susjednim državama“. Bilo kako bilo, ovaj iznenadni posjet srpskog predsjednika ozbiljno je uzdrmao poziciju hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Ono što je većina hrvatskih medija izostavila iz analize jest kontekst susreta do kojeg sigurno nije došlo na inicijativu hrvatske predsjednice. Naime, posjet je dogovoren pod vanjskim pritiscima Sjedinjenih Država, uz asistenciju Vatikana (prema nekim izvorima, čak samog pape Franje), a potporu je, naravno, pružila i EU. Sjedinjene se Države posljednjih godinu dana vrlo aktivno bave Balkanom, metode su im vrlo suptilne – uz „mrkvu i štap“, naizmjenična potpora čas jednima, čas drugima, vrlo je zbunjujuća strategija koja regiju održava u stanju permanentne nestabilnosti i otvorenih sukoba.

Tako je nakon Kolinde, trenutno nova „zvijezda“ na regionalnom nebu Aleksandar Vučić, kojem je u funkciji uspješne realizacije novog američkog pristupa (pomirenja Srbije sa SAD-om) otvoren i prostor portala „Politico“, na kojem se u gostujućoj kolumni predstavio kao vizionarski lider regije čije se barijere mogu srušiti zajedničkom voljom i suradnjom. (Neoliberalna) je ekonomija, naravno, provjerena „bla-bla“ priča za stabilnost zapadnog Balkana (realno, izvor velike nestabilnosti), pa Vučić, kao iskusan i, ovom prilikom, „sposobniji“ igrač na međunarodnoj političkoj sceni, nudi zonu slobodne trgovine koja će pridonijeti rastu i prosperitetu zemalja regije.

Međutim, ono što je manje poznato je, da se izabrana „zvijezda“ – Aleksandar Vučić, nalazi pod snažnim pritiscima i američke i britanske politike koje od njega prije svega zahtijevaju žurno rješavanje pitanja Kosova. Prema izjavi visoke predstavnice EU, Federike Mogerini, postignut je sporazum između Kosova i Crne Gore o rješenju graničnog spora, sada je na redu Beograd. Iako se Srbija, zahvaljujući Aleksandru Vučiću (i američkim „prijateljima“) uspjela predstaviti kao zemlja koja će diktirati uvjete na Balkanu, stvarnost je bitno drugačija. Od Srbije se zahtijeva potpisivanje pravno obvezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosa s Kosovom (do 2019.), time i promjena Ustava, odricanje od geopolitičkog izbora (vojna neutralnost) i poduzimanje ozbiljnih akcija protiv „anti EU“ propagande ruske vlade. Srbiju na putu u „2025“ (okvirni datum ulaska u EU) čekaju i drugi izazovi – riješavanje spornih graničnih pitanja s Hrvatskom (granica na Dunavu) i BiH. To je na Munchenskoj konferenciji o sigurnosti izrijekom potvrdio i Junker, predsjednik EK. Hrvatska, koja potražuje plaćanje ratne odštete u iznosu od 50-100 milijardi eura, može blokirati Srbiju na putu ulaska u EU. Međutim, kako se pred zemlje zapadnog Balkana više ne postavljaju Kopenhaški kriteriji koje su obvezno trebale zadovoljiti sve zemlje pristupnice, pridruživanje EU i NATO-u postaje otvoreno (geo)političko pitanje.

Naime, iako Strategija Europske unije za zapadni Balkan obuhvaća cijelu regiju, sasvim je vidljivo kako Bruxelles vidi tek Srbiju i Crnu Goru kao moguće kandidate (perspektiva je i tu upitna). Prema analizi dr.sc. Zlatka Hadžidedića za IFIMES (veljača, 2018.), Albanija, Kosovo, Makedonija i BiH „ostavljene su u sivoj zoni, bez ikakvih vremenskih okvira i mapa puta“. Ova analiza pruža zanimljiv pogled na budućnost proširenja EU. Naime, pozivajući se na dugogodišnji tretman Turske kao „neželjenog kandidata“, kojeg EU, kao „ekskluzivni kršćanski klub“ odbija primiti, za Hadžidedića nema dvojbe – zemlje regije koje se percipiraju kao muslimanske, ne tretiraju se kao europske. Ova strategija vodi Europu natrag, prema njenim pred-Westphalskim korijenima, i signalizira trijumf europske ksenofobije, najreakcionarnijih populističkih ideologija odbacivanja svih koji se percipiraju kao „drugi“.



Stoga, američki diplomatski nastup i javno iskazivanje nezadovoljstva preko medija i think-tankova učincima politike Europske unije na jugoistoku Europe, od 2016. godine postaje sve oštrije i izravnije. Bruxelles i najmoćnije europske države, posebice Njemačka, izložene su sve žešćim kritikama i učestalim upozorenjima da mirovni poredak na jugoistoku Europe ne mogu osigurati države nastale raspadom bivše Jugoslavije, a koje su ostale izvan euro-atlanskih integracija. To može i treba osigurati moćni izvanjski čimbenik, prilika koju je propustila Europska unija. Naime, u nizu analiza i studija sugerira se da se na području Balkana mora uspostaviti imperijalna vlast koja bi osigurala učinkovit mirovni poredak. U skladu s javnom objavom američkog povratka na Balkan, medijski su istupi pojedinih američkih geopolitičara postajali sve učestaliji. Zahtijevajući akciju  Europske unije, istovremeno su ukazali na  nemoć politike EU, i time u javnosti pripremili teren za novi nastup američke geopolitičke moći na jugoistoku Europe.

Tako američki geopolitičar Robert  D. Kaplan, suradnik moćnog think-tanka „Center for a New American Security“, šef geopolitičke analitike u privatnoj obavještajnoj agenciji „Stratfor“ i nekadašnji  savjetnik američkog ministarstva obrane (u vrijeme dok je dužnost ministra obavljao Robert Gates), u autorskom članku „The Necessary Empire“ objavljenom u „New York Times“ (svibanj, 2017.) tvrdi kako se na Balkanu mir može održavati samo uz pomoć izvanjske imperijalne sile. Autor navodi da je to temeljno obilježje regije kao geopolitičkog prostora koje je kontinuirano prisutno kroz cijelu njenu povijest. Prema Kaplanu, u trenucima raspada imperija koje su vladale balkanskim prostorima, regija se redovito pretvarala u ratište. Primjerice, nakon  carstva Karla Velikoga, Habsburškog  carstva i Osmanske imperije koje su vladale prostorima jugoistočne Europe, po Kaplanu bi upravo Europska unija trebala postati nova imperija koja će na Balkanu održavati mirovni poredak.

Kaplan navodi: “Izbori u Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj unijeli su veliku dramu unutar stare karolinške jezgre, u kojoj je Karlo Veliki utemeljio svoje carstvo u 9. stoljeću. To je oduvijek bio najbogatiji i institucionalno najsnažniji dio Europe. No, ako Europska unija nastavi slabiti, posljedice opadanja njene moći snažno će se odraziti na istoku i jugu Europe, daleko više nego u europskoj jezgri Tamo, na razmeđi nekadašnjeg Hasburškog i Osmanskog carstva, bivše komunističke zemlje nemaju čvrstu bazu srednje klase kakvu ima jezgra Europe, u mnogim su slučajevima i dalje zaokupljene etničkim i teritorijalnim sporovima. One su, kao nikada ranije, duboko ovisne o vladavini pro- europske Unije. Stoga, politička zbivanja u Parizu, Berlinu i Bruxellesu imaju dalekosežne posljedice za stabilnost Balkana. I povratno, o stabilnosti regije u kojoj su i dalje prisutne tradicionalne crte razdvajanja Istoka i Zapada, ovisi sigurnost i prosperitet Europe kao kontinenta.  Bivši bizantski  i osmanski dio Europe, dio koji je najbliži Bliskom istoku, još uvijek je najsiromašniji, najnestabilniji i najviše treba potporu i vodstvo Europske unije“. Kaplan zaključuje da samo Europska unija može stabilizirati Balkan, stoga navodi: “Samo ako Srbija, Albanija i Kosovo  postanu članovi Unije etnički spor između Srba i Albanaca uistinu se može riješiti. Unutar Europske unije Albanija i Kosovo više neće imati potrebe za ujedinjenjem, a ako bi se i pokušali ujediniti to bi mogao postati „casus belli“ za Srbe. Slična  dinamika vrijedi i za kontinuirano nadmetanje između Hrvatske i Srbije za utjecaj u Bosni i Hercegovini. U okviru Europske unije postoji mir za sve iz bivše Jugoslavije. Bez nje postoji samo dugotrajan sukob.“  Svoja razmišljanja Kaplan sažima u jednoj rečenici: “Europska unija je nužna imperija,“ i zaključuje kako bi ona, zapravo, trebala zamijeniti funkcionalnost svih bivših carstava koja su vladala tim geopolitičkim prostorom. „Države bivše Jugoslavije mogu naći mir i sigurnost jedino kroz novi, znatno benigniji imperijalni sustav – Europsku uniju“, poručuje autor. Kaplan, ipak proziva Europsku uniju za sve što se događa na jugoistoku Europe i čini je odgovornom za tamošnja zbivanja, unaprijed pripremajući teren za europski neuspjeh, američke prigovore, i na kraju, veliki američki povratak na jugoistok Europe.

Nakon niza raščlambi američkih geopolitičara objavljenih u širokom rasponu medija – od specijaliziranih vojnih časopisa, studija The United States Army War College (USAWC) i raznih think-tankova sa sjedištem u SAD-u, sve do korporacijskih medija u kojima se naglašava odgovornost Europske unije za stanje na jugoistoku Europe, uslijedile su analitičke studije u kojima se od američke administracije zahtijeva povratak na jugoistok Europe kako bi se popunila praznina koja je nastala uslijed neuspješnog angažmana Europske unije, a koju su za prezentiranje vlastitih interesa iskoristile druge sile, prije svega Rusija, Kina, Saudijska Arabija i Turska. Jedna od najutjecajnijih studija, objavljena krajem prošle godine je „Balkans Forward – A New US Strategy for the Region“, kojom je Atlantic Council predstavio svoje viđenje stanja u regiji, te američkoj administraciji ponudio preporuke i prijedloge kako bi zemlje zapadnog Balkana snažnije vezali uz transatlantsku zajednicu, prvenstveno uz NATO,  SAD i EU. Takva geopolitička konstrukcija predstavljala bi čvrstu branu prodoru ruskih interesa i interesa drugih vanjskih sila uključujući Kinu i Tursku na prostor regije. Atlantic Council, sa sjedištem u Washingtonu, vodeći je američki geopolitički think-tank u kojem se još od početka 60-ih godina, sve do danas kreira američka vanjska politika. Atlantic Council zapravo je neformalni glasnogovornik svih američkih administracija u pitanjima vanjske politike, posebice u odnosima unutar euroatlanske integracije.

No, još u ožujku 2017. godine, još jedan utjecajni think-tank sa sjedištem u New Yorku – „Network 20/20“ objavio je studiju pod nazivom „A Plan B for the Western Balkan – Reigniting U.S. Leadership in Southest Europe“ (Plan B za zapadni Balkan  – obnova američkog vodstva u jugoistočnoj Europi). Proklamirani cilj „Network 20/20“ je priprema nove generacije lidera  za američku vanjsku politiku i diplomaciju. Svoje studije izrađuje ne samo proučavanjem dokumenata nego i neposrednim radom na terenu (diljem svijeta) što je praktički oblik razvijene obavještajne djelatnosti. Rezultate svojih  istraživanja uobličena u studijama, „Network 20/20“ dostavlja američkoj vladi, kreatorima vanjske politike u privatnom sektoru i nevladinim organizacijama.

I studija „A Plan B for the Western Balkan – Reigniting U.S. Leadership in Southest Europe“, sažeto rečeno, navodi na zaključak da su svi pokušaji uspostavljanja učinkovitog mirovnog poretka na jugoistoku Europe od strane Europske unije potpuno propali, prvenstveno zbog njenih unutarnjih problema, te nepostojanja zajedničke i konzistentne politike. Od 2014.g. EU je uslijed „zamora“ zaustavila proces proširenja integracije, što je postupno utjecalo na gubitak interesa lidera država jugoistočne Europe za pridruživanje EU. Naravno, prema „Networku 20/20“ takva je situacija otvorila prostor Rusiji i Kini koje sve agresivnije promoviraju svoje interese u regiji. Jjedino rješenje za potiskivanje ruskih i interesa drugih sila sa jugoistoka Europe je u povratku američke diplomatske i vojne moći u regiju. Studija podsjeća na velika postignuća američke politike u regiji – tijekom 1990-tih SAD i NATO uspjeli su zaustaviti ratove na jugoistoku Europe, međutim sada je to nasljeđe u opasnosti. Administracije Georgea W. Busha i Baracka Obame, odlučile su „napustiti“ istaknuto liderstvo u regiji, te su se umjesto toga usmjerile na krizne izazove poput Arapskog proljeća, Libije, Sirije, Iraka, rusko ilegalno anektiranje Krima, sve ratoborniji Peking u Južno kineskom moru i sukobe u Afganistanu. Ove krizne situacije zaista zaslužuju pozornost, međutim bez američkog vodstva, regiji koja je bila uspješna priča i relativno veliko postignuće američke vanjske politike prijeti razaranje svega postignutoga s rizicima za živote ljudi i sigurnost Europe. Studija „Network 20/20“ analizira i utjecaj vanjskih sila na jugoistoku Europe, regiji u kojoj međunarodni igrači, poput Rusije, Kine, Saudijske Arabije i Turske aktivno provode svoje vlastite interese na prostoru jugoistoične Europe od kojih su neki u suprotnostima sa ciljevima SAD-a. Promjena regionalne dinamike stvara potrebu za američkim vodstvom u političkom i gospodarskom razvitku regije više nego ikad prije. U središnjem dijelu studije utvrđuje se stanje, te se nude zanimljivi zaključci: „Žurno je potreban novi plan za regiju s obzirom da djelovanje po planu A koji provodi EU vjerojatno neće rezultirati pristupanjem država regije euroatlanskim integracijama, barem u idućih 5 godina, ako uopće ikada i bude proveden. Stoga vlada SAD-a i zainteresirane korporacije trebaju poduzeti vodeću ulogu u kreiranju i provođenju alternativnog plana. Rusija, Turska, Kina i Saudijska Arabija svaki za sebe natječu se za utjecaj i mijenjaju dinamiku regije“.

Nakon izvršene analize, „Network 20/20“ daje slijedeće preporuke:“ Sjedinjene Države  trebaju prestati sa odbijanjem preuzimanja vodstva u regiji u korist Europske unije. Posljednjih godina SAD su prepustile vodeću ulogu Njemačkoj, Velikoj Britaniji i drugim državama EU, međutim te države nisu uspjele postići rezultate i građani regije ponovo priželjkuju američko vodstvo. Trumpova bi administracija trebala biti proaktivna i preuzeti stratešku ulogu u regiji“. U studiji se ističe da Sjedinjene Države trebaju izraditi plan intervencije za slučaj obnove sukoba u regiji ili raspada Bosne i Hercegovine. Iako je to neugodna i nepoželjna zadaća, važno je da State Department ima gotove planove za izvanredne situacije za raspad Bosne i Hercegovine, uključujući i način na koji će reagirati ako Republika Srpska proglasi neovisnost, ako Hrvati krenu prema većoj autonomiji ili nezavisnosti, te ako Bošnjaci pokušaju promijeniti političku strukturu BiH Međutim, ono što posebno upada u oči odnosi se na Europsku uniju! Naime, SAD trebaju pripremiti slične planove za nepredviđene situacije koje mogu proizaći iz mogućeg radikalnog restrukturiranja ili raspada Europske unije.

Za slučaj raspada Europske unije, studija daje preporuku – ako članstvo u EU postane nepoželjno ili potpuno nestane u slučaju daljnjeg razbijanja Europske unije, Sjedinjene bi Države trebale imati „pripremljene alternativne saveze“ za države regije kao sredstvo za borbu protiv nadiranja Rusije, Kine i drugih. Posebno se naglašava: „U slučaju sloma Europske unije NATO postaje još jača snaga ujedinjenja….NATO je mnogo dostupnija unija koja je tijekom godina preuzela više političke moći“. U zaključku se navodi: „izvanjski strani utjecaji mogu dovesti do političke nestabilnosti i upitne održivosti Europske unije, te istovremeno smanjiti privlačnost članstva kao katalizatora reformi“. Stoga, „Network 20/20“ u studiji koju je u ožujku prošle godine dostavio američkoj administraciji i centrima političkog odlučivanja, zaključuje da je zbog neuspjeha Europske unije, suspektne opstojnosti same EU i sve agresivnijih vanjskih utjecaja, nužno obnoviti američko vodstvo na jugoistoku Europe. Državama regije moguće je „ponuditi“ NATO „kao alternativni instrument političkog i vojnog pridruživanja euroatlanskom integracijskom kompleksu“.

I naravno, za kraj nedavno objavljena studija nezaobilaznog Stratfora u kojoj se navodi da EU ne uspijeva riješiti krizu u kojoj se našla, zbog čega će do 2025.godine još  nekoliko država slijediti Veliku Britaniju (Brexit). Stratford smatra da Europska unije nikada neće povratiti ranije zajedništvo, te da će, ukoliko preživi naredno desetljeće, nastaviti funkcionirati u ograničenom i fragmentiranom obliku, budući da ne postoji jedinstvena politika koja odgovara svim članicama. Ovaj utjecajni think tank procjenjuje da će Europu u sljedećem razdoblju definirati povratak nacionalnih država. Što će se, u tom kontekstu, događati s nestabilnim državama Zapadnog Balkana s „relativnim viškom muslimanskog stanovništva“, ostaje za vidjeti. Mogu li se one opredjeliti za multi-opcijsku vanjsku politiku orijentiranu prema nekoliko geopolitičkih centara (Bruxelles, Washington, Moskva, Peking, Ankara, Teheran i dr.). Jer politika bez alternative, poput trenutno sadržane u Strategiji EU koja kao papagaj ponavlja svoju posvećenost europskim integracijama, zapravo nije nikakva politika, a niti budućnost. Još uvijek sve ove zemlje žele u EU, „međutim birokrati koji upravljaju Europskom unijom mogu vam jednostavno reći da nikada nećete igrati u istom timu s njima. Takvo odbijanje neminovno gura zemlju da traga za vlastitim geopolitičkim alternativama“ (Z. Hadžidedić, IFIMES, veljača, 2018)

Stoga i te kako ostaje otvoreno pitanje, mogu li Sjedinjene Države, bez primjene sile, samo svojim autoritetom, obnoviti liderstvo u regiji!

dr. sc. Jadranka Polović i Mario Stefanov: ZAPADNI BALKAN: „NEZAVRŠENI POSAO“ SAD-a I EU

 

 

 

 

Original možete pronaći na geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI