dr.sc. Jadranka Polović: KINEZI DOLAZE!

U Hrvatskoj je vrlo malo pozornosti (time i analiza) izazvao sveobuhvatni sporazum o investicijama (CAI) koji je između EU-a i Kine dogovoren 30. prosinca, na samom kraju turbulentne 2020. godine, a koji bi trebao osigurati veći pristup europskih tvrtki kineskom tržištu. Načelno dogovoren sporazum u narednom razdoblju treba proći ratifikaciju u Europskom parlamentu i biti odobren od strane Vijeća Europske unije, međutim, ovaj politički memorandum pokazuje novo samopouzdanje Europske unije koja u međunarodnim, osobito, ekonomskim odnosima želi biti velesila, tik uz rame SAD-a i Kine. U svakom slučaju, za EU Kina nije sekundarno regionalno, već krucijalno globalno pitanje, zbog čega se sve češće govori o iznimnom diplomatskom postignuću koje će rezultirati ratifikacijom velikog investicijskog sporazuma s Kinom (očekivano u 2022.).

Razgovori o investicijskom sporazumu započeli su još 2014., ali je njegovo potpisivanje bilo otežano brojnim nesuglasicama na relaciji EU – Kina, prvenstveno optužbama EU da Kina ne ispunjava obećanja o ukidanju ograničenja na europska ulaganja u Kini. Naime, politički i sigurnosni kontekst odigrao je značajnu ulogu – od produbljivanja kineske autoritarnosti pod predsjednikom Xi Jinpingom do kineskih nastojanja da proširi politički utjecaj u Europi. Europa je izgubila nadu da će Kina reformirati svoje gospodarstvo ili omogućiti veći pristup svojim tržištima, dok su istodobno kineske korporacije potpomognute državnim subvencijama napredovale u Europi, osobito u sektorima koje Europa smatra ključnim za svoju gospodarsku budućnost. Provedba programa „Made in China 2025“, bujica osjetljivih kineskih preuzimanja u Europi i izvoz kineskih domaćih gospodarskih praksi u treće zemlje u sastavu BRI-ja, Europska je unija doživjela kao prijetnju, ne samo kad je u pitanju njena gospodarska budućnost, već i sustav vrijednosti. Obujam kineskih infrastrukturnih i korporativnih investicija unutar EU već godinama izaziva iznimnu zabrinutost ne samo vodećih zemalja članica, već i Sjedinjenih Država koje su tijekom posljednje dvije godine (pored opsjednutosti „ruskom prijetnjom“) razvile i politiku strateškog natjecanja s Kinom. Kina se tako učestalo našla na ”meniju” transatlantskih institucija – NATO, primjerice, procjenjuje sigurnosne implikacije kineskih ulaganja u digitalnu i fizičku infrastrukturu u Europi. Već 2016. godine, SAD su predložile zajednički front ili „bolju koordinaciju“ u ograničavanju pristupa kineskoj tehnologiji, kao i suradnju na financiranju infrastrukturnih projekata kao protutežu kineskoj inicijativi „Belt and Road“ (BRI) što su europski lideri odbili. Tako je sve do prije nekoliko godina uvođenje bilo kakvih mehanizama kojima bi se kontrolirala kineska ulaganja u EU (usprkos evidentnoj „poplavi“ uvoza kineskog čelika) nailazilo na neodobravanja europskih čelnika što je pojačalo nerazumijevanje između EU i SAD-a. Međutim, ista logika koja je dovela do promjene politike SAD-a, utjecala je na promjenu stava EU-a. U ožujku 2019. su europski lideri raspravljali o novom strateškom dokumentu Europske komisije „EU-Kina: Strateški pregled“ koji opisuje Kinu kao “ekonomskog konkurenta koji nastoji uspostaviti tehnološko vodstvo i sistemskog rivala koji promiče alternativne modele upravljanja od nabave, podataka, antimonopolskih pravila, telekomunikacija, industrijske strategije do umjetne inteligencije“.  Činilo se da je razdoblje asimetrične otvorenosti s Kinom zapravo završeno!

Međutim, iznenada se dogodio preokret, a najjači pokretači promjene europskog stava su ekonomski. CAI je vrlo kontroverzan dokument, jer se događa u trenutku otvorenog trgovinskog rata između SAD-a (saveznika EU) i Kine, ali i najave nove američke administracije Biden–Harris da će obnoviti transatlantske veze ozbiljno narušene tijekom četiri godine mandata predsjednika Trumpa. Joe Biden je poslao poruke koje su signalizirale EU da ne žuri s potpisivanjem CAI-a. Štoviše, i EU je jasno stavila do znanja da želi surađivati s novom administracijom koju je dočekala s olakšanjem nakon četiri godine teškog suživota s Trumpom na čelu SAD-a.


Ipak, Europska unija pod utjecajem Njemačke odlučila je ne čekati. Naime, obujam trgovine između EU i Kine procjenjuje se na više od milijardu eura dnevno, Kina je već drugi najveći trgovinski partner Europske unije, odmah nakon Sjedinjenih Država. Temeljno pitanje pregovora o sporazumu bilo je otvaranje kineskih tržišta za europske investitore, kao i rješenje niza spornih pitanja u suradnji Europe i Kine, od subvencija kineske vlade njihovim tvrtkama čime se dovode u privilegirani položaj (primjer je Pelješki most) do prisiljavanja europskih korporacija da dijele tehnologiju ukoliko žele biti na kineskom tržištu. Nakon potpisivanja sporazuma za investitore iz Kine otvoriti će se sektor automobilske industrije (proizvodnja električnih vozila), sektor telekomunikacija, financija, ali sektor zdravstva, odnosno mogućnost izgradnje privatnih bolnica (nedavno je izložena ideja „prebacivanja“ splitske bolnice, regionalno najjačeg KBC-a s područja Firula (Split) na prostor Klisa, a sve u suradnji, odnosno javno – privatnim partnerstvom s kineskim investitorima).

Riječ je o političkoj odluci Europske unije koja je odlučila „pogurati“ sporazum, odnosno pripremiti ga za ratifikaciju do kraja njemačkog rotirajućeg predsjedništva Europskom unijom koje istječe 31.12.2020., ali i početka mandata Josepha Bidena kao novog američkog predsjednika, 20. siječnja 2021. Odluka Europske unije ovog tjedna da žurno zaključi uvjete investicijskog pakta s Kinom zasigurno će zakomplicirati najavljenu harmoniju u odnosima transatlantskih saveznika. Ovaj sporazum razbjesnio je čelne ljude nove administracije, a analitičari vodećih medija već upozoravaju na činjenicu da su Biden, kao i većina njegovih suradnika (globalista) koji čine dio novog američkog vanjskopolitičkog establishmenta jednostavno zanemarili bitne činjenice u odnosu svojih saveznika i Kine. Naime, vodeći europski, kao i azijski saveznici SAD-a već su odavno uspostavili obostrano korisne trgovinske i investicijske veze s Kinom. Još gore, u mnogim slučajevima oni profitiraju na račun (ili štetu) SAD-a, budući da Njemačka, Japan i Južna Koreja već godinama naveliko isporučuju velik dio kapitalne opreme za izvozno orijentirani kineski proizvodni sektor koji se presudno oslanjao na prodaju u Sjedinjenim Državama, a ne na tržište ovih zemalja. Trumpove carine na američki uvoz iz Kine zapravo su postale prijetnja ovim unosnim business aranžmanima, stoga su američki saveznici tijekom proteklih godina ostali mrtvi-hladni na američke napore da uravnoteže trgovinske tokove.



EU se odlučila potpisati investicijski sporazum u posljednjim danima Trumpovog predsjedništva, stoga se čini da je možda riječ o „toksičnom“ europskom odgovoru na četiri godine često zategnutih odnosa sa SAD-om. U tom su razdoblju SAD pokušale ekonomski oslabiti Kinu u čemu nisu uspjele, ali da su uspjele, mogle su ostaviti Europu u iznimno lošem stanju. Sada pakt EU-Kina zapravo signalizira da Europa ne želi biti puka marioneta u pregovorima između SAD-a i Kine. EU je odlučila imati vlastitu politiku i vlastite interese koje namjerava slijediti, bez obzira što mnogi europski analitičari smatraju da je EU trebala odgoditi razgovore do sljedeće godine, kada su Washington i Bruxelles mogli usko surađivati i izvući  daleko veće ekonomske ustupke iz Kine koja je zatvorila svoja tržišta za europske tvrtke. Ipak, Bruxelles nalazi opravdanje, te smatra da nije bio konzultiran oko američke politike prema Aziji od 2017. godine, (Trumpova administracija), kao ni tijekom prethodne administracije, Baracka Obame, koja je potpisala sporazum s nekoliko ključnih azijskih država.

Sjedinjene Države se očito suočavaju s manjkom povjerenja u svoje saveznike, ne samo EU. Naime, američki najbliži partneri u Aziji – Japan, Južna Koreja, Australija i Singapur, kao i Tajland i Filipini – svi su potpisali Regionalno sveobuhvatno gospodarsko partnerstvo (RCEP), formalizirano u studenom prošle godine, u kojem će Peking postavljati pravila igre, odnosno politiku multilateralizma i slobodne trgovine (na kineski način). Kina također planira skorašnje potpisivanje bilateralnih trgovinskih sporazuma s Japanom i Južnom Korejom, dva ključna američka saveznika u regiji.

Razgovori Europske unije s Pekingom o investicijskom sporazumu predstavljaju prvi test strategije Biden–Harris prema Kini. Kraj Trumpove ere nesumnjivo je stvorio „zlatnu“ priliku za Kinu koja je bez dodatnih rizika postigla veliki diplomatski trijumf. Uz nekoliko ustupaka protekcionističkim praksama koje za mnoge analitičare izgledaju poprilično neodređeno i neprovedivo, kao i standardne kineske izjave o „popravljanju“ vlastitog ponašanja (obećanja o prestanku kršenja ljudskih prava, klimatskim promjenama, zabrani prisilnog rada…), Europljani  nisu gubili vrijeme da se „poklone“ Kinezima. Na sastanku ambasadora EU, dva dana prije dogovora, direktorica Europske komisije za trgovinu, Sabine Weyand, (uz potporu Njemačke) inzistirala je da EU, unatoč prigovorima SAD, potpiše sporazum o ulaganju sa Kinom. Nisu sve članice bile „za“ – Francuska dijeli zabrinutost nove američke administracije, a na oprez i potrebu dogovora s Washingtonom upozorila je i Poljska. Međutim, Bruxelles je odlučio da je ovo razdoblje „anarhije“, odnosno tranzicije nepomirljivih američkih  administracija, zapravo idealan trenutak za zaokret u odnosima s NR Kinom.

Postignuti Sporazum između EU i Kine nije tek platforma za ulazak europskih tvrtki u Kinu (što je za Njemačku od presudnog interesa), već i temelj za raspravu o novom odnosu SAD-a i EU.  Naime, EU se oglušila na zahtjev Bidenovog tima da se savjetuje i koordinira svoju politiku prema Kini s dolazećom administracijom koja je najavila novo razdoblje harmoničnog transatlantskog savezništva. Europljani inzistiraju da se njihov sporazum s Kinom postavi u istu razinu s trgovinskim sporazumom kojeg je s Kinom potpisala Trumpova administracija prije godinu dana. No, prema američkim analitičarima, sporazum nije u potpunosti povoljan za EU, budući nema dokaza da se Kina obvezala na kupnju proizvoda i usluga iz EU-a ili da je mehanizam izvršenja investicijskog sporazuma „bez rupa“ poput onoga koji je potpisao Washington. Činjenica je da je Europa zaostala u mnogim aspektima nove generacije visokih tehnologija, ali je i dalje proizvodna velesila. S druge strane, SAD su zahvaljujući dominantnim neoliberalnim politikama izgubile mnoge proizvodne industrije, dok su istovremeno uvučene u sporove oko trgovinske neravnoteže s Njemačkom i Kinom. Ostaje otvoreno pitanje mogu li u budućnosti SAD koristiti sporazum između EU-a i Kine kao odskočnu dasku za vlastiti sporazum s Kinom, odnosno bi li trenutni CAI u EP ipak mogao biti odbijen u korist novog pakta između SAD-a i EU. Situacija ostaje prilično neizvjesna i nejasna. Ono što se u ovom trenutku čini malo vjerojatnim, ali svakako ne i nemogućim, jest da će Kina uspjeti suprotstaviti SAD i EU jednu protiv druge, pa će se stoga već postojeći transatlantski spor saveznika pojaviti kao dominantni čimbenik globalne geopolitike. Sve ovo je jasan pokazatelj da se narušeni odnosi između SAD-a i EU-a ne mogu tek tako zakrpati, osobito ne u 2021. godini.

U koautorskom eseju objavljenom prošle godine, Antony Blinken, primijetio je kako su američki savezi zastarjeli u jednom ključnom pogledu – „Sjedinjene Države imaju europske i azijske saveznike, ali ne institucije koja povezuje Aziju i Europu. Dok kineska inicijativa “Pojas i put ” zbližava Aziju, Europu i Bliski Istok na načine koji služe interesima Pekinga, demokracijama je također potrebna globalna perspektiva.” Početkom prosinca EU je napokon postala “strateški partner” Udruženja država jugoistočne Azije (ASEAN), čiji se odnos sa SAD-om pogoršao još 2019. godine, kada je Trumpova administracija prestala slati visoke dužnosnike na summite i konferencije u regiji. Trgovina EU-ASEAN porasla je sa 125,3 milijarde eura u 2010. na 210,6 milijardi eura u 2019., pokazuju podaci EU.

I na kraju, mnogi već žale za Trumpom i ukazuju na ozbiljnost njegovog političkog pristupa. U autorskom članku za The National Interest, Alan Tonelson (The National Interest, January 1 2021) navodi kako je više nego očito da će američki napori u suzbijanju Kine biti učinkovitiji uz pomoć saveznika. No, budući da američki saveznici očito nisu usmjereni prema tom cilju, svako daljnje Bidenovo inzistiranje na multilateralnom pristupu pokazalo bi da ni on nije ozbiljan u svom pristupu i strategiji prema Kini. Srećom, Sjedinjene Države su u posljednje četiri godine imale predsjednika koji je shvatio da je potrebno maksimizirati nacionalne snage. Ako saveznici ili novi američki predsjednik Joe Biden brzo ne promijene svoje stavove, očekujte da će sljedeće četiri godine biti obilježene velikim kineskim dobitcima i Amerikom koja je znatno manje sigurna i prosperitetna“, zaključio je Tonelson. Stoga, obnova transatlantskog savezništva EU-SAD ne znači samo utvrđivanje bilateralnih odnosa, već i način na koji će se Europska unija i Sjedinjene Države zajedno suočiti s ostatkom svijeta.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI