Zahvaljujući moćnim algoritmima, UBER sa šačicom menadžera nadzire milijune taksista. … Za najmanje jednu trećinu radne populacije, životna je egzistencija na novom fleksibilnom tržištu rada postala nesigurna, poslovi sve manje dostojanstveni, a radna prava često stavljena pod upitnik (osmosatno radno vrijeme, godišnji odmor, stanka tijekom radnog dana, mirovina).
Nova tehnološka revolucija i razvoj umjetne inteligencije svakako će u budućnosti presudno oblikovati tržište rada. Posljednjih je desetljeća došlo do značajnog napretka u razvoju računalne inteligencije, ipak kompjutori još uvijek ovise o ljudima kao svjesnim bićima. Ljudska svijest uz visoku inteligenciju, vjerovali smo, predstavlja ekskluzivnu funkciju, maksimalni doseg čovječnosti. Međutim upravo smo na pragu goleme revolucije u znanosti koja razvija nove tipove ne-svjesne ili umjetne inteligencije koji će snažno utjecati na tržište rada, na način da će većinu ljudi učiniti „beskorisnim“. Najvažnije pitanje ekonomije 21.st. moglo bi biti „što učiniti sa suvišnim ljudima“ (Yuval Noah Harari, 2017) ). Što će svjesni ljudi raditi kada budemo imali visokointeligentne ne-svjesne algoritme, koji gotovo sve mogu bolje obavljati od ljudi? Hoće li zbog tehnološkog razvoja ljudi postati gospodarski (i vojno) beskorisni?
Očekuje se da će tehnološke promjene, ubrzani razvoj novih informatičkih tehnologija i robotizacija u bliskoj budućnosti imati snažan utjecaj na tržište rada, radne odnose i poslovanje. Taj utjecaj je već sada vidljiv, tehnološke promjene svakodnevno „uzimaju“ poslove ljudima. Prema riječima slavnog ekonomiste Paula Krugmana, ubrzani tehnološki razvoj, pored pohlepe, virtualnih i stvarnih malveracija, uzrok je svjetske gospodarske krize 2008.g. Naime, već danas 70% transakcija na Wall Streetu autonomno obavljaju algoritmi, zbog čega je broj zaposlenih u kontinuiranom padu.
Povećana automatizacija, još od 1960-tih godina, utječe na smanjivanje broja industrijskih radnika u SAD-u, Velikoj Britaniji i Skandinavskim zemljama, nakon čega je taj trend zahvatio i zapadnu Europu. Bankrot mnogih industrija 80-tih, globalizacija i tehnološke inovacije bitno su smanjile broj radnih mjesta u industriji. Istovremeno kontinuirano raste zapošljavanje u administrativnim i uslužnim djelatnostima. Ipak, definitivno najsnažniji utjecaj na stabilnost tržišta rada kao i na stabilnost dohotka ima nova neoliberalna agenda sa svojim inventivnim „novinama“ – premještanjem industrijske proizvodnje na istok (preseljeni poslovi) i fleksibililizacijom rada (prekarni poslovi – privremeni ili povremeni rad). Obje situacije uključuju jeftinu radnu snagu, snižene radne standarde, nisku razinu zaštite ljudskih i socijalnih prava zaposlenika.
Za najmanje jednu trećinu radne populacije, životna je egzistencija na novom fleksibilnom tržištu rada postala nesigurna, poslovi sve manje dostojanstveni, a radna prava često stavljena pod upitnik (osmosatno radno vrijeme, godišnji odmor, stanka tijekom radnog dana, mirovina). Osjećaj nesigurnosti zahvatio je radnu snagu, destabilizirajući svakoga – od uredskih administratora zaposlenih sa skraćenim radnim vremenom, ugostiteljskog i trgovačkog osoblja do neovisnih ugovornih zaposlenika visoke tehnologije. Naime, nakon zlatne ere američke Silikonske doline (Silicon Walley), današnji poslovi u području visoke tehnologije podjednako su nepostojani kao i bilo koji drugi. Nedavno provedene studije potvrđuju da polovica zaposlenika u „zlatnoj“ dolini pripada kategoriji zaposlenika s privremenim ili povremenim ugovorima. Čak štoviše, upravo je u Silicon Walleyu postotak radnika zaposlenih preko agencija tri puta veći od nacionalnog prosjeka.
Vrlo je znakovita praksa Microsofta i njegovog vlasnika, svjetski poznatog filantropa, Billa Gatesa, o kojoj piše Naomi Klein, u knjizi „No logo“. Microsoftova „dvoslojna“ radna snaga predstavlja „mikrokozmos novog poretka i novog doba na tržištu rada“. U središtu korporacije jesu trajno zaposleni koji žive svoj „američki san“: s punim radnim vremenom, beneficijama, velikim učešćem u dionicama, kultno su odani svojoj kompaniji. Zarađuju oko 220 000 američkih dolara godišnje, iako to nije ni blizu menadžerskim plaćama koje imaju prvih pet superbogatih direktora. Oko ove uspješne jezgre, tijekom devedesetih, „kružilo“ je više od pet tisuća zaposlenih na određeno vrijeme, od kojih su neki bili već toliko dugo u Microsoftu da su sami sebe nazivali „trajno privremeni“. Oni su zapravo radili iste poslove kao „stalni“, jedina razlika među njima bila je boja njihovih znački – dok su „stalni“ nosili plave, „trajno privremeni“ su bili narančasti.
Nakon što je grupa zaposlenika, nezadovoljna ovakvim stanjem, pokrenula sudski spor protiv Microsofta, vladin Ured za poreznu politiku (IRS) proglasio je upitnim praksu „narančastih znački“ presudivši da su ti ljudi zapravo zaposlenici korporacije te da bi Microsoft trebao plaćati porez na njihove plaće. Prizivni sud je 1997.g. svojom znakovitom presudom prema kojoj su svi ugovorni zaposlenici proglašeni stalnim s pravom na sve kompanijine beneficijske programe, njihovu mirovinu i dioničarske udjele, zapravo potvrdio odluku IRS-a.
Međutim, Microsoft je odbio poštivati odluku suda, te ove „slobodnjake“ staviti na platnu listu korporacije. Svoje neovisne ugovorne partnere uputio je da se registriraju kod jedne od pet isplatnih agencija koje su imale ugovore s Microsoftom, nakon čega „Micro-privremenici“ bivaju iznajmljeni preko ovih agencija koje su radnicima postale službeni poslodavac i koje im određuje plaću, te zadržavaju poreze.
Ponekad ove „softverske lutalice“, neovisnost i mobilnost smatraju većom prednošću od sigurnosti institucije. Sami postaju „IT brand“ – predsjednik / direktor / poduzetnih u vlastitoj profesionalnoj uslužnoj firmi (start up). Još daleke 1997.g, američki je časopis „Details“, u broju posvećenom budućnosti rada dao svoju viziju mogućnosti za „Generaciju X“ (tada tridesetogodišnjake). Naime, ovim odvažnim „lumenima“, koji posjeduju diplome, magisterije, čak i doktorate, budućnost će biti ispunjena „sjajnim, profitabilnim snowboarding poslovima u kompanijama za proizvodnju video-igrica, i kontinuiranom zabavom samozapošljavanja“. Vrijeme promišljanja sebe kao zaposlenika definitivno je stvar prošlosti – život bez radnog mjesta, bez šefova, budućnost je ovih novih „pružatelja usluga“ koji svoja znanja i vještine iznajmljuju najboljem ponuđaču.
Osnovati vlastitu firmu ili voditi vlastiti biznis, danas postaje vrlo dostupno – nove tehnologije znatno su olakšale podizanje i pokretanje infrastrukture. Kompanije se sve više oslanjaju na vanjske suradnike i na različite oblike outsorsinga. Cilj tehnoloških promjena kojima svjedočimo nije učiniti zaposlenike uspješnijim i efikasnijim, nego ih u potpunosti ukloniti. Najveće i nauspješnije korporacije današnjice zapošljavaju sve manji broj ljudi, pa je tako vrlo zanimljiv primjer Instagrama, koji je u trenutku kad ga je Facebook kupio (za milijardu dolara) imao svega 13 zaposlenika.
Smanjenje poreznog opterećenja za korporacije i bogate, smanjivanje prava ili čak potpuni nestanak socijalnog i zdravstvenog osiguranja, smanjivanje ili nestajanje zakonske zaštite zaposlenih (nepoštivanje postojećih pravila i legislative, kolaps radnih standarda i društvenih modela), zanemarivanje zdravstvenih i sigurnosnih standarda, nestajanje granice između privatnog i poslovnog života, kao i ekstremna polarizacija društva s teškim posljedicama za političke i sigurnosne odnose, samo su neke od posljedica komodifikacije rada, pojave koja je masovno zaživjela u vremenu globalizacije.
Uslijed tehnoloških promjena i inovacija, a osobito razvoja umjetne inteligencije, ljudi sve više gube na gospodarskoj važnosti, zapravo postaju „suvišni“, zbog čega je moguće očekivati daljnju eroziju prava i sloboda zaposlenika. U protekla dva stoljeća svjedočili smo bujanju radnih mjesta, mnogo je ljudi imalo priliku raditi. Međutim, danas nas roboti i računala dostižu i uskoro bi mogli u većini zadataka nadmašiti ljude. Koorporacije sve češće uvode inteligentne robote koji rasterećuju teške poslove i složene zadatke. Opskrba radnom snagom moguća je putem „grupnih radnika” (crowdworkers) koje nude digitalne platforme, a koji su teritorijalno raspoređeni diljem svijeta. „Eksplozija” ovakvih poslova za niskokvalificirane radnike (unos/sortiranje/filtriranje) postaje prijetnja budućnosti bez zaposlenja i socijalne sigurnosti. Međutim, proces preobrazbe postojećih poslova postupno zahvaća i srednjekvalificirane radnike koji su obavljali do jučer, zaštićene i dobro plaćene poslove. Zahvaljujući tehnološkim inovacijama „beskorisni“ postaju bankovni službenici, burzovni mešetari, turistički djelatnici, time i kompletni financijski i informatički odjeli u tvrtkama, jer njihove poslove preuzima algoritam, robot u virtualnom obliku. Na udaru su i vrhunski profesionalci: odvjetnici (virtualni uredi brže pretražuju zakone i sastavljaju ugovore), liječnici (dijagnostika sve više ovisi o vrhunskoj tehnologiji), profesori (digitalni nastavnici, on – line učenje), farmaceuti (ljekarna s robotom – farmaceutom, bez zaposlenika već uspješno radi u San Francisku) itd…
Nesumnjivo, tehnološki razvoj uništava veći broj poslova nego što ih kreira, procjena da je oko 50% postojećih radnih mjesta u EU i SAD-u ugroženo novim tehnologijama (Sveučilište Oxford, 2013.). Uredski poslovi, knjigovodstvo, prevođenje, uslužna djelatnost, administrativna podrška, prodaja, trgovina, prijevoz, proizvodnja, kao i usluge visoke kvalifikacije – porezno savjetovanje, prevođenje, vode prema ozbiljnom problemu „tehnološke nezaposlenosti“ o kojoj je govorio još i John Maynard Keynes. Zahvaljujući moćnim algoritmima, UBER sa šačicom menadžera nadzire milijune taksista. Hongkonška tvrtka specijalizirana za regenerativnu medicinu, 2014.g. imenovala je algoritam „Vital“ u svoj upravni odbor. Analizirajući ključne podatke za financijska ulaganja, kliničke pokuse i intelektualno vlasništvo, „Vital“ daje preporuke o ulaganjima te, uz ostalih pet članova odbora, ima pravo glasa pri donošenju odluka.
Bizarne vijesti pristižu iz Japana – humanoidni roboti „Pepper“ uskoro će se moći iznajmiti za vođenje sprovoda po budističkim običajima. Naime, budistički svećenici postaju nedostupni jer primaju sve manje financijske potpore od vlade i lokalnih zajednica zbog čega su prisiljeni tražiti dodatne poslove. Nadalje, južnokorejska novinska agencija „Yonhap“ uvela je robotizirani sustav izvješćivanja s nogometnih utakmica engleske Premier lige (robot koristi bazu podataka, piše rečenice, radi gramatičke korekcije) što je ključna prekretnica u radu medijskih agencija.
O nekim scenarijima za budućnost govori i izraelski znanstvenik Yuval Noah Harari (Homo Deus: kratka povijest sutrašnjice, 2017.)! Sve veća prisutnost algoritama na tržištu rada, mogla bi koncentrirati bogatstvo i moć u rukama uskog kruga ljudi, male, ali super moćne elite koja ih posjeduje, stvarajući do sada neviđenu društvenu i političku nejednakost. Drugi scenarij je još izazovniji! Mogućnost da sami algoritmi postanu vlasnici, izvan bilo kakvog nadzora ljudi, nedavno je bio i predmet rasprave u Europskom parlamentu.
Harari navodi da bi u 21. st. mogli svjedočiti stvaranju masovne nove neradničke klase ljudi kojima je uskraćena svaka gospodarska, politička ili čak i umjetnička vrijednost, koji ničim ne doprinose dobrobiti društva. „Ta beskorisna klasa, neće biti samo nezaposlena – bit će je nemoguće zaposliti“, navodi znanstvenik. Naravno, neka će danas, „nesigurna“ zanimanja, poput arheologa, u budućnosti moguće postati „sigurna“, jer taj posao zahtijeva visokorazvijene vještine prepoznavanja uzoraka i ne donosi velike protife. Stoga je malo vjerojatno da će tvrtke u idućem razdoblju pojačati ulaganja kako bi automatizirali arheologiju. Pojavit će se i neka nova zanimanja, npr. „dizajner virtualnog svijeta“, međutim sasvim je upitno mogu li se dojučerašnje blagajnice ili agenti osiguranja, preobraziti u takve virtualne kreativce. Jedini način da ljudi „ostanu u igri“ bit će nastavak učenja i spremnost da svako malo mijenjaju karijeru.
Međutim, moguće je da većina ljudi to jednostavno neće moći. Što učiniti s „beskorisnim“ ljudima kojih će biti sve više? Napredak tehnologije vjerojatno će omogućiti prehranjivanje (npr. umjetni uzgoj mesa) i logističko podržavanje (trend zajedničkog iznajmljivanja stanova, globalna mobilnost kao nomadski način života) tih „beskorisnih“ ljudi. Sve češće se u zapadnim društvima razmišlja o ideji uvođenja „temeljnog dohotka“ kao egzistencijalnog minimuma koji će osigurati preživljavanje. „Novi društveni ugovor“ podržavaju velike face tehc industrije – Zuckerberg, Musk i Altman kao koncept rješenja za nezaposlenost i siromaštvo koje donosi tehnološki napredak, dok finski sindikati (Finska je uvela bezuvjetni dohodak za 2 tisuće građana, 560 eura mjesečno) drže da socijalna politika ide u potpuno pogrešnom smjeru.
Kad je riječ o „suvišnim“ ljudima, muke elite ovim ne završavaju! Ipak postoje i neka humana pitanja na koja je potrebno odgovoriti, npr. kako ih pacificirati, učiniti zadovoljnima i odvratiti ih od „revolucionarnih“ namjera i bunta ulice. Izdrogirati ih ili vezati uz virtualnu „stvarnost“, jesu neka rješenja o kojima razmišlja i sam Harari. Naime, legalizacija lakih droga već je dugo politička agenda svakog „naprednog“, „slobodoumnog“, uglavnom „lijevog“ političara, koja može postati koristan instrument u slamanju otpora. Kao što znamo, „zamantani“ ljudi uglavnom nisu destruktivni za politički sustav, najmanje za političke elite, zbog čega se trava – nirvana“ svakako čini kao prihvatljiva solucija. Nadalje, „zalijepiti“ ih uz 3D svjetove virtualne stvarnosti, računalne igre, moglo bi im ponuditi emocionalno uzbuđenje i angažiranost u okruženju jednolične stvarnosti. Ovo su situacije s kojima već živimo –, „hikimori“ ili ekstremna socijalna izolacija mladih uslijed ovisnosti o internetu, problem je ne samo Japana, već i drugih razvijenih zemalja. Depresija, drugi psihički poremećaji i bolesti, visoke stope samoubojstava postaju stalni, društveno prihvatljivi, pratiltelji tehnološkog napretka, egzistencijalnog pritiska i individualističkog, neempatičnog društva.
Ako znanstvena otkrića i tehnološki razvoj podijele čovječanstvo na masu beskorisnih ljudi i malu elitu „nadljudi“, postavlja se pitanje zaštite ljudskih prava i sloboda, kao i postulata „poslovne etike“ takvog društva. Hoće li elite i vlade voditi brigu o ljudima ako od njih ne budu imale gospodarske koristi? Prema Harariju, veliki projekti u 20. st. – savladavanje gladi, zaraza i ratova – imali su za cilj zaštititi univerzalan standard izobilja, zdravlja i mira, načelno, za sve građane. No novi projekti u 21. st., kojim je posvećena biomedicina – stjecanje besmrtnosti – ima za cilj stvaranje nove nadljudske kaste koja će se lako odreći svojih liberalnih korijena i koja se prema običnim ljudima „neće odnositi ništa bolje nego što su se Europljani u 19. st. odnosili prema Afrikancima“. Naime, sama činjenica da 2016.g. 62 najbogatije osobe na svijetu financijski vrijede isto kao i 3,6 milijardi najsiromašnijih ljudi na svijetu, odnosno kao cijela „donja“ polovica čovječanstva, izazov je za stabilnost globalnog društva i budućnost čovječanstva.
Original možete pronaći na geopolitika.news