dr. sc. Jadranka Polović: HOĆE LI SAD-E NAKON NIZA NEUSPJELIH POKUŠAJA DRŽAVNIH UDARA VOJNO INTERVENIRATI U VENEZUELI? (2)

Još jedan u nizu neuspjelih državnih udara u Venezueli, ovog puta pod vodstvom loše izabranog lidera oporbe i samoproglašenog predsjednika, Juana Guaidóa, podijelio je Trumpovu administraciju. Iako je američki predsjednik nedavno izjavio da su sve „opcije na stolu“, čini se kako Trump ipak razmatra niz drugih scenarija koji ne bi uključili vojnu intervenciju. Jedna od ideja je i sankcioniranje Rusije za potporu koju pruža Maduru, međutim još nikakva odluka nije službeno usvojena.

U Venezueli Sjedinjene Države imaju sasvim jasan cilj – promjenu režima. Ipak, manipulacije cijenom nafte, ubojite ekonomske sankcije, međunarodna diplomatska izolacija, kao i snažne subverzivne aktivnosti s ciljem proizvodnje unutarnjeg pritiska na Madurovu vlast, nisu uspjeli ostvariti napredak. Neuspjeh državnog udara nesumnjivo je oslabio oporbu, koja, sada pred uhićenjima, zaštitu traži u stranim veleposlanstvima. Njezina entuzijastična potpora gospodarskim sankcijama koje predvode SAD i prizivanje strane vojne intervencije očiti su dokaz spremnosti opozicije na žrtvovanje bezbrojnih života građana Venezuele kako bi srušili Madura.  Sasvim je jasno da su Juan Guaido i suradnici propali projekt i da na njih Sjedinjene Države ne mogu dalje računati, međutim otvoreno je pitanje što dalje?

Događaji u Venezueli postali su vrlo nezgodan izazov za Trumpovu administraciju koja je svojom dosadašnjom strategijom željeni ishod učinila sve manje vjerojatnim. Kada je riječ o Venezueli, sasvim je sigurno da administracija, kao ni oporba, zapravo, nemaju pojma kako postići promjenu režima koju traže, ali to ih ne zaustavlja u svakom slučaju. Stoga, umjesto predsjednika Trumpa, čelni ljudi administracije – John Bolton, savjetnik za nacionalnu sigurnost, Mike Pompeo, državni tajnik, i Patrick Shanahan, vršitelj dužnosti ministra obrane i dalje razmatraju mogućnosti vojne opcije.

Kako navodi Frank O. Mora, u članku „What a Military Intervention in Venezuela Would Look Like“, objavljenom u Foreign Affairs, March 19 2019 (dostupno na https://www.foreignaffairs.com/articles/venezuela/2019-03-19/what-military-intervention-venezuela-would-look ) postoje dva uvjerljiva načina na koji bi Sjedinjene Države mogle uporabiti vojnu silu u Venezueli – kampanja ciljanog bombardiranja (zračna kampanja) i puna invazija. Obje opcije trebale bi biti praćene naporima za stabilizacijom zemlje i uspostavom civilne vlade. To, naravno, može potrajati godinama, s obzirom na veličinu zemlje i vojnu snagu. Naime, Venezuela ima 33 milijuna stanovnika raspoređenih na teritoriju dvostruko većem od Iraka. Njezina vojska broji oko 160.000 vojnika, ali u slučaju intervencije njoj bi se pridružile i „paramilitarne“ naoružane ljevičarske skupine koje podupiru Madura, a koje imaju više od 100.000 članova. Čak i kada bi vojna intervencija započela uspješno, američke bi se snage vjerojatno uskoro našle zaglavljene u poslu „održavanja mira i obnove institucija“ kojem se ne bi nazirao kraj. Precizna vojna intervencija u Venezueli zahtjevala bi operacije u zraku, na moru i u cyber prostoru. To bi podrazumijevalo zračne napade i raspoređivanje najmanje 150.000 kopnenih postrojbi za osiguranje (ili uništavanje) zračnih luka, naftnih polja, elektrana, središta za zapovijedanje i kontrolu, komunikacijske infrastrukture i drugih važnih vladinih objekata, uključujući rezidenciju predsjednika, palaču Miraflores.

U svakom slučaju  zračna bi kampanja trajala mjesecima, žrtve bi se mjerile u tisućama civila, uz uništavanje infrastrukture i preostale venecuelanske ekonomije. Rezultat bi bio anarhija. Milicije i druge naoružane kriminalne skupine okupirale bi gradove, a prema procjeni autora više od osam milijuna Venecuelanaca napustilo bi zemlju. Takav scenarij nije nevjerojatan. Doista, najvjerojatniji ishod kampanje zračnih napada bio bi raspad venecuelanskih oružanih snaga. Sjedinjene Države, tada ne bi imale izbora, te bi bile primorane (moguće s međunarodnim partnerima) poslati trupe kako bi neutralizirale neregularne oružane skupine u Venezueli, i uspostavile red do trenutka uspostave nove vlasti. Teško je zaključiti, navodi Foreign Affairs, koliko bi trajala takva mirovna okupacija, ali poteškoće projekta i složenost zemljopisnog položaja zemlje sugeriraju da bi američke i savezničke vojne snage mogle ostati u Venezueli neočekivano dugo. Primjerice, misija Ujedinjenih naroda na Haitiju, mnogo manjoj zemlji, trajala je trinaest godina.

Posljednje velike intervencije pod vodstvom SAD-a – u Afganistanu 2001. i Iraku 2003. godine, zahtijevale su, nakon početne invazije, ostanak američkih vojnika koji se protegao na gotovo 20 godina. Do 2017. godine ove dvije intervencije uključile su više od dva milijuna američkih vojnih osoba, te su Sjedinjene Države stajale više od 1,8 trilijuna dolara. Nije zanemariva ni činjenica da je oko 7000 pripadnika američke vojske i sigurnosnih snaga poginulo u Afganistanu i Iraku. Troškovi intervencije u Venezueli, koja je „slobodna“ od vrste sektaških podjela koje pogađaju Afganistan i Irak, vjerojatno se ne bi približili tim brojevima, ali bi zasigurno bili značajni.

Posljednja latinskoamerička zemlja koju su SAD napale bila je Panama, 1989. godine. Više od 27.000 američkih vojnih osoba i kao i 300 zrakoplova brzo je svladalo panamske obrambene snage koje su tada brojile manje od 20 000. Iako je invazija trajala samo 42 dana, vojne operacije SAD-a u Panami nastavile su se još četiri i pol godine. Sve to ukazuje da bi invazija na Venezuelu zahtijevala daleko više trupa i trajala mnogo dulje.

Prema Foreign Affairsu, u idealnom scenariju, nakon američke invazije venezuelanska bi se vojska mogla brzo predati, režim raspasti, a većina kubanskog i ruskog osoblja se povući. Međutim, prisutnost SAD-a u Venezueli rezultirala bi novom gerilom sastavljenom od vojnih pobunjenika, paravojnih skupina i milicija, što znači da bi Amerika trebala zadržati vlastite trupe u zemlji godinama. Opće je poznato da ne postoji vojna akcija bez rizika. Prema procjenama stručnjaka, u slučaju Venezuele socijalni, ekonomski i sigurnosni troškovi intervencije daleko nadmašuju benefite. Naime, bilo da Sjedinjene Države pokrenu ograničene zračne napade ili punu kopnenu invaziju, sasvim je sigurno da bi bile uvučene u dugu i tešku operaciju stabilizacije Venezuele nakon što je početni sukob završen. Takav angažman stajao bi puno novca, ali podrazumijeva i brojne ljudske žrtve na američkoj strani.
Nadalje, proširena okupacija ponovno bi pokrenula tinjajući antiamerikanizam u regiji što bi naškodilo odnosima SAD-a sa zemljama izvan regije. Naime, snažno prisutan antiimperijalizam na tlu Latinske Amerike (ujedno i temelj „chavista“ pokreta) posljedica je američkog intervencionizma putem kojeg su američke korporacije desetljećima kontrolirale mnoge (i venezuelanske) resurse, i diktirale ekonomsku politiku. Svi dosadašnji manevri Trumpove administracije i njezinih saveznika pokazali su se kao kontraproduktivni kada je riječ o rješavanju krize. Guaidóva vlada koju su namjeravali postaviti u Venezueli (ali i bilo koja buduća) nosi pečat „made in the U.S.A.“ čime riskiraju širenje plamena antiamerikanizma diljem kontinenta (vidjeti: Steve Ellner, Regime Change „Made in the U.S:A:“ https://nacla.org/news/2019/02/10/regime-change-%E2%80%9Cmade-usa%E2%80%9D)

I naposljetku, malo je vjerojatno da bi američka javnost, koja je umorna od ratova i avantura intervencionizma vlastitih administracija, podržala još jednu vojnu kampanju, makar i u svom „dvorištu“.

dr. sc. Jadranka Polović: VENEZUELA: HOĆE LI SAD-E NAKON NIZA POKUŠAJA DRŽAVNIH UDARA VOJNO INTERVENIRATI? (1)

 

Original možete pronaći na www.geopolitika.news

Facebook Comments

Loading...
DIJELI