Skori posjet američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena Kini, kao i sve oštrije poruke koje ovih dana prema Washingtonu odašilje službeni Peking postaju sve veća geopolitička tema. Ovo će itekako utjecati na razvoj budućih odnosa između dviju mega-država, a onda, naravno – i odnosa na globalnoj razini. Blinkenov posjet predstavlja gotovo pa posljednju priliku za sprječavanje potpune degradacije američko-kineskih odnosa prema „ruskom scenariju“, što, vjerujem – nije u interesu ni Washingtonu ni Pekingu – svakom iz svojih razloga.
Ovaj je posjet važan s više aspekata jer ukazuje na želju Bidenove administracije da ne ratuje na dva fronta s dvije nuklearne velesile, da stabilizira odnose s Kinom i svede ih u sferu obostrano korisne suradnje u onim područjima koja su od zajedničkog interesa, i da pod svaku cijenu izbjegne bilo kakvu mogućnost vojne konfrontacije dviju mega-država (to djeluje kontradiktorno s obzirom na praktične poteze, prije svega Pentagona koji zaoštrava retoriku i jača obrambenu suradnju s Tajvanom, ali i drugim partnerima u regiji poput Japana i Južne Koreje). Također želi ukazati kako aktualna administracija ne prihvaća stav republikanaca o potpunom prekidu svih ključnih odnosa s Kinom – što je aktualno poglavito sada, nakon što su republikanci ovladali Zastupničkim domom Kongresa (što je također dovoljno kontradiktorno s obzirom da je bivša demokratska čelnica Kongresa Nancy Pelosi prošlo ljeto posjetila Tajvan usprkos oštrom protivljenju Pekinga, ali i s pozicije da će to isto u ožujku ove godine učiniti i novi republikanski čelnik Kongresa David McCarthy);
Kina nedvojbeno ne želi sukob sa SAD-om i ona nije strana koja ga potiče, ima svoje snažne gospodarske interese za nastavak suradnje sa Zapadom, ali isto tako i čvrste stavove kada je riječ o zaštiti svojih nacionalnih interesa. Osim toga, očekuje se da će prvi službeni inozemni posjet nakon reizbora Xi Jinpinga na čelnoj poziciji Kine biti upravo posjet Rusiji, odnosno od Washingtona „sotoniziranom“ Vladimiru Putinu, a posjet će biti itekako prijateljski.
U SAD-u konsenzus o nužnosti „strateškog poraza Rusije“
Sve su to elementi koji su krajnje važni u konfiguraciji budućih globalnih geopolitičkih odnosa i gdje se sada snažno sudaraju interesi triju ključnih država – pri čemu je vrlo bitno naglasiti kako u Washingtonu postoji dvostranački konsenzus o nanošenju strateškog poraza Rusiji kroz ukrajinski rat. Usprkos pojedinim „bljeskovima“ koji su se proteklih mjeseci u Washingtonu znali pojavljivati vezano uz nužnost pregovora s Moskvom (poput tajnog sastanka šefova CIA-e i SVR-a Williama Burnsa i Sergeja Nariškina u Ankari), a koje su inicijative sada potpuno umrtvljene. Tako prije par dana Antony Blinken Sergeju Lavrovu šalje poruke preko egipatskog šefa diplomacije Shukrija koji je ovih dana boravio u Moskvi – što ukazuje da je postalo teško čak i okrenuti telefonski broj i direktno Lavrovu kazati ono što se želi reći. Ali prije svega ukazuje na gotovo potpuni prekid međusobnih odnosa koji su se sveli još samo na krajnje limitirani rad veleposlanstava dviju država.
I više nije samo riječ o nanošenju strateškog poraza Rusiji kako bi ona u buduće bespogovorno prihvaćala sve ključne zahtjeve Washingtona: u američkim utjecajnim političkim krugovima kako od strane poznatih političara, bivših i sadašnjih, tako i unutar glavnih analitičkih i akademskih krugova, ide se toliko daleko da se već potpuno otvoreno govori o potrebi rušenja čitavog unutarnjeg ustrojstva Rusije, pa čak i brisanja imena Rusija s političke karte svijeta (tu se ističu bivši državni tajnik Mike Pompeo u svom nedavnom govoru u Chichagu, bivši američki veleposlanik u Rusiji Michael McFaul, Condoleezza Rice i mnogi drugi). I ne bih rekao da se u tome radi o nekakvom informativno-propagandnom ratu ili psihološkom pritisku Washingtona na Moskvu, već o gotovo otvorenoj strategiji koja se iz sfere američke “duboke države” uspjela probiti u strukture izvršne i zakonodavne vlasti.
Sve to pak, s druge strane, ni u kom slučaju ne odgovara Kini koja nikako ne želi poraz Rusije koja joj „čuva leđa“ ne samo sa strane zapada, već sve više i na Dalekom istoku koji ubrzano postaje uzavrela zona i područje nove velike krize. To demonstriraju i učestale kinesko-ruske vojne vježbe u Azijsko-pacifičkoj i Indo-pacifičkoj regiji, oko Japana, Tajvana i duž istočnih obala Južnoafričke Republike, uključujući i one strateškog zrakoplovstva, kao i zajedničko zračno i morsko patroliranje dviju vojski. A još jasnije demonstrira i vjerojatni posjet Xi Jinpinga Putinu.
Zbog svega toga smatram kako je svijet preduboko ugazio u blato premreženih uskih interesa moćnika, da bi ga samo jedan sastanak (poput predstojećeg Blinkenovog Pekingu), ma koliko važan bio – iz toga mogao izvući. Za tako nešto mora postojati puno više dobre volje i uloženog truda – ali prije svega bolnih kompromisa. A toga na horizontu nema – i teško da će ga uskoro biti.
Američki analitičar o Blinkenovom posjetu Kini
Sada bih se osvrnuo što na predstojeći posjet Antony Blinkena Pekingu jučer piše zamjenik urednika utjecajnog američkog medija Foreign Policy (FP) James Palmer.
Iako se čini da se američka vlada u cjelini sve više slaže s idejom o dugoročnom gospodarskom sukobu s Pekingom, Blinken i njegova zamjenica Wendy Sherman žele pronaći stabilni temelj u tom odnosu, navodi autor. To znači i obnovu redovitog kontakta koji je nekoć bio balast za bilateralne veze i koji je prekinut usred pandemije, kao i uspostava radnih normi i ograničenja sukoba, piše Palmer u tekstu FP.
Glavno među tim ograničenjima je izbjegavanje stvarnog rata — nešto o čemu će se povremeno raspravljati, ali o čemu razmišljaju obje strane, navodi se dalje. Washington je pun priča – većinom bez konkretnih dokaza – da će Kina napasti Tajvan do 2027. ili 2025. ili čak ove godine. Ova predviđanja uglavnom proizlaze iz vojno-sigurnosnog establishmenta koji Peking vidi kao neizbježnog sljedećeg protivnika i korisno oruđe za vlastite proračunske ambicije – navodi Palmer.
„U međuvremenu, Kina prolazi kroz razdoblja pretjeranog samopouzdanja da se može suprotstaviti Sjedinjenim Državama i trenutačno je politički nesposobna prestati s agresivnim akcijama prema Tajvanu. Zbog toga je teško doći do bilo kakvog javnog dogovora kako bi se ublažio razgovor o sukobu oko otoka, ali bi signalizacija iza vrata mogla biti moguća, poglavito s obzirom na relativni uspjeh nedavnih sastanaka kao što je onaj između kineskog predsjednika Xi Jinpinga i američkog predsjednika Joea Bidena na Summitu G-20 prošlog studenog“ – stoji u tekstu FP.
Palmer navodi kako će se Blinken također fokusirati na ruski rat u Ukrajini i stalne napore SAD-a da odgurnu Peking od njegovog općenito podržavajućeg stava prema invaziji Moskve. On bi mogao prozvati navodnu ulogu kineskih tvrtki u opskrbi nesmrtonosne pomoći za (ruske, op.ZM.) ratne napore. Ali ova argumentacija vjerojatno neće uspjeti. Neki analitičari u Kini možda su nezadovoljni neuspjesima Rusije, ali državni mediji nastavljaju izbacivati anti-NATO i promoskovsku propagandu – tvrdi Palmer.
Srušena višedesetljetna kineska fama o ekonomskoj međuovisnosti Zapada i Kine – kao ključu stabilnosti
Ovdje bih naglasio kako Palmer vjerojatno aludira na nedavne oštre riječi glasnogovornice kineskog ministarstva vanjskih poslova Mao Ning vezano uz spomenute američke kritike o kineskim tvrtkama koje pomažu Rusiji. Tada je, između ostalog, ni manje ni više nego kazala kako su upravo „Sjedinjene Države uzrok i generator ukrajinskog sukoba“ te je pozvala Washington da prekine opskrbljivati Kijev oružjem i prednost da pregovorima tj. diplomaciji. Radilo se o do sada najoštrijim riječima upućenim iz Pekinga Washingtonu glede ukrajinskog rata uopće – gdje je Kina prije toga javno ipak iskazivala određenu neutralnost usprkos svog strateškog partnerstva s Rusijom.
Naime, Peking je vrlo dobro svjestan sankcijskih poluga koje Washingtonu stoje na raspolaganju i koje mogu bolno djelovati na kineske globalne gospodarske interese – prema scenariju sličnom Rusiji. Međutim, izgleda kako Peking prednost ipak počinje davati svojim nacionalnim i geopolitičkim interesima u odnosu na ekonomske – slično kako, uostalom, već godinu dana djeluje i Washington po pitanju poslovnih odnosa njegovih mega-kompanija s Rusijom i u Rusiji. Peking novonastale opasne geopolitičke procese sada sve više smatra istinskom prijetnjom i po samu svoju državnu opstojnost – što do sada nikada nije činio – uljuljkan u famu o velikoj ekonomskoj međuovisnosti Kine i Zapada i obostranoj koristi koja iz toga proizlazi.
Što će se (i hoće li se uopće) Blinken i njegovi kineski partneri u Pekingu dogovoriti „iza svjetala pozornice“ ne možemo znati. Ali čak i da se dogovore ostaje činjenica da će Biden biti pod sve većim pritiskom Kongresa i republikanaca da krene u smjeru zaoštravanja odnosa s Kinom s obzirom kako mnogi od njih smatraju da je to još možda i posljednja prilika da se spriječi kinesko preuzimanje uloge globalnog lidera od SAD-a. Međutim, takva konfrontirajuća politika nosi i goleme rizike po samu Ameriku.