Kreatori njemačke vanjske politike u sjeni izbora i početka procesa formiranja nove njemačke vlade već iscrtavaju vanjskopolitičku strategiju za post-Merkel doba.
Ne planiraju se nikakve drastične promjene njemačke vanjske politike, ali nakon 16 godina Angele Merkel na funkciji kancelarke i koalicije CDU/SPD nove svježe snage njemačke politike koje na temelju izbornih rezultata vrlo vjerojatno ulaze u vladu, prije svih Zeleni, i novi raspored snaga na političkoj sceni jednostavno traži promjene.
One će, po svemu što se može iščitati, biti usmjerene na jačanje aktivne komponente njemačke vanjske politike i sve intenzivnije korištenje elemenata tzv. tvrde moći države. Berlin bi po novoj strategiji vanjskopolitičkog nastupa, čije se formuliranje upravo dovršava, trebao aktivno kreirati zbivanja na međunarodnoj sceni i biti u mnogo većoj mjeri ispred događaja, a ne kao dosad najčešće reagirati na ono što se već dogodilo. To u biti jednostavno znači da je potrebno dovesti u direktnu korelaciju njemačku gospodarsku i ekonomsku moć s utjecajem na međunarodnoj sceni.
Pritom se planira nastaviti oslanjanje na strukturu Europske unije koja je ocijenjena kao nezamjenjiv instrument multipliciranja njemačkog utjecaja kako u Europi, tako i na globalnoj razini.
No pritom se stječe dojam da planeri neizbježnih promjena njemačkog vanjskopolitičkog djelovanja imaju sve manje strpljenja podnositi centripetalne silnice koje potječu od pojedinih članica unutar Europske unije, a u još manjoj mjeri beskrajna natezanja s balkanskim političkim shizofrenicima i njihovim ispadima nesnošljivosti i agresivnosti, kao i obavještajnim i ratnim sučeljavanjima koja su odavno na Balkanu postala endemska.
Na svoju žalost, ne mogu ih skinuti s vrata, ni jedne ni druge, ali njemačka politika definitivno više sebi ne može dopustiti luksuz iscrpljivanja svojih kapaciteta na praktički periferna pitanja koja unutar Europske unije nameću pojedine članice i balkanski kompleks koji je jednostavno sam po sebi nerješiv i onemogućava pristupanja država koje mu pripadaju europskim integracijama.
Dokument koji doktrinarno određuje novu njemačku vanjsku politiku koja će biti predložena novoj njemačkoj vladi nedavno je objavljen pod nazivom “Pametni suverenitet”, a sačinila ga je posebno formirana skupina vanjskopolitičkih, vojnih i geopolitičkih eksperata Njemačkog vijeća za vanjske odnose (Deutsche Gesellschaft für Auswärtige Politik e. V.) ili skraćeno DGAP. Skupina DGAP-a tijekom deset mjeseci, počevši od kraja 2020. godine do 20. rujna 2021. godine, kada je objavljen u sklopu projekta “Ideenwerkstatt Deutsche Außenpolitik” definirala je strateške preporuke za sljedeću njemačku vladu.
Ne utvrđuju se samo ciljevi njemačke vanjske politike nego i instrumenti za njihovo postizanje. Skupinom eksperata rukovodili su ravnatelj istraživanja DGAP-a Christian Möller i bivša ravnateljica DGAP-a Daniela Schwarzer, a u projekt su bili uključeni Thomas Bagger, ravnatelj ureda za vanjsku politiku njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera, i Nico Lang, šef stožera u uredu ministrice obrane Njemačke Annegrete Kramp-Karrenbauer, kao i više dužnosnika iz redova CDU/CSU-a, SPD-a i Zelenih.
Strateški dokument za novu njemačku vladu definiran u posebnoj skupini DGAP-a navodi da će nadmetanje SAD-a i Kine biti u središtu međunarodnih odnosa u doglednoj budućnosti. Kina će, kao i druge države, poput Rusije, pokušati uspostaviti svoje uglavnom regionalne ekonomske i geopolitičke strukture koje će im omogućiti da zadrže i povećaju svoju moć. SAD će na globalnoj razini nastojati zadržati svoj status jedine svjetske supersile i učiniti sve što može u cilju ograničavanja širenja ekonomskog, političkog i vojnog utjecaja Kine i Rusije.
Istovremeno, navodi se u dokumentu DGAP-a, postaje jasno da brojne druge države u takvoj konstelaciji odnosa, “uključujući i Njemačku”, gube moć oblikovanja politike. Takav razvoj događaja potrebno je, prema procjeni njemačkih stratega, hitno zaustaviti i spriječiti daljnje strateško degradiranje Njemačke. Autori dokumenta navode:
“Njemačka u budućnosti ne bi trebala slijediti ciljeve koje su u ključnim područjima međunarodnih odnosa postavili drugi, već treba za sebe osigurati sposobnost definiranja i ostvarenja vlastitih ciljeva”.
Da bi se postigao taj učinak, potrebno je da Njemačka sustavno upravlja svojim resursima moći na takav način da ih ne raspršuje uzaludno na podršku strateškim projektima koje su pokrenule druge sile, već se mora orijentirati na projekciju vlastitih ekonomskih i geopolitičkih interesa.
U dokumentu DGAP-a koji će bez sumnje, neovisno o tome u kojoj kombinaciji izbornih pobjednika bude formirana buduća njemačka vlada, u izvornom ili djelomično modificiranom obliku postati jedan od ključnih doktrinarnih dokumenata njemačke vanjske politike izričito se navodi:
“Posljednjih godina politika, ekonomija, društvo i ekologija postali su toliko međusobno ovisni da izolirani pristupi politike na pojedinačna područja bez pogleda od 360 stupnjeva ne postižu potrebne učinke. Potreban je novi pristup politici, koji međunarodne odnose vidi kao prioritet, a ne izvlačenje pojedinih područja politike iz njihova konteksta i ostvarivanje selektivnih interesa. Djelovanje koje Njemačka poduzima u inozemstvu mora služiti njemačkom suverenitetu. Utjecaj Savezne Republike u smislu definiranja vanjske politike, kako Njemačke, tako i politike EU-a, u budućnosti će se umanjiti ako partneri i saveznici ne budu vidjeli Njemačku kao partnera sposobnog za samostalno donošenje ključnih odluka i brzo djelovanje na vanjskom planu”.
Pristup koji bi trebao omogućiti takvo djelovanje njemačke politike i spriječiti “strateški pad” njemačkog utjecaja koji po procjenama njemačkih stratega evidentno postoji dokument DGAP-a naziva “pametnim suverenitetom”. To zapravo znači nastavak oslanjanja Njemačke na Europsku uniju, ali ne po svaku cijenu, a najmanje po cijenu iscrpljivanja snage na unutarnjim odnosima Unije i beskonačnim natezanjima s balkanskim državama koje apliciraju na članstvo u Europskoj uniji. Posve je jasno da velikih promjena ni na jednom od tih područja u budućnosti neće biti, da će se podjele u Europskoj uniji nastaviti, a da će države jugoistočne Europe koje dosad nisu ušle u sastav Europske unije biti sve udaljenije od mogućnosti primitka, što zbog svojih unutarnjih gospodarskih, ekonomskih i političkih deficita, što zbog međusobnih sukoba koje bi primitkom u članstvo EU-a unijele u ionako poljuljanu strukturu integracije.
Pristup koji bi trebao omogućiti takvo djelovanje njemačke politike i spriječiti “strateški pad” njemačkog utjecaja koji po procjenama njemačkih stratega evidentno postoji dokument DGAP-a naziva “pametnim suverenitetom”. To zapravo znači nastavak oslanjanja Njemačke na Europsku uniju, ali ne po svaku cijenu, a najmanje po cijenu iscrpljivanja snage na unutarnjim odnosima Unije i beskonačnim natezanjima s balkanskim državama koje apliciraju na članstvo u Europskoj uniji. Posve je jasno da velikih promjena ni na jednom od tih područja u budućnosti neće biti, da će se podjele u Europskoj uniji nastaviti, a da će države jugoistočne Europe koje dosad nisu ušle u sastav Europske unije biti sve udaljenije od mogućnosti primitka, što zbog svojih unutarnjih gospodarskih, ekonomskih i političkih deficita, što zbog međusobnih sukoba koje bi primitkom u članstvo EU-a unijele u ionako poljuljanu strukturu integracije.
Njemačka mora imati plan B, a to je, pojednostavljeno rečeno, mogućnost djelovanja na globalnom planu neovisno o stanju Europske unije i sposobnosti vanjskopolitičkog djelovanja njezinih institucija. Za novu njemačku politiku, uz Europsku uniju, postoje i drugi oslonci vanjskopolitičkog djelovanja u vidu partnera izvan Europske unije. To bi, prema ekspertima DGAP-a, otvorilo nove manevarske mogućnosti kroz različite konstelacije odnosa s drugim državama i savezima te uzdizanje Njemačke na globalnu razinu utjecaja, ne kao klasične suverene nacionalne države, nego u okviru interakcije s drugim partnerima. Kad je riječ o djelovanju na vanjskom planu osloncem na Europsku uniju, dokument naglašava potrebu poduzimanja napora da se Europska unija i s njom Njemačka osposobi “definirati i ostvarivati vlastite vanjskopolitičke ciljeve umjesto preuzimanja tuđih”.
U tom kontekstu dokument DGAP-a navodi:
“Kao trgovačka sila u središtu Europe, te ekonomski otvorena i sa svjetskim tržištem povezana država, Savezna Republika Njemačka oslanja se na djelovanje na globalnoj razini. EU ostaje ključan u svemu tome. To je ujedno i najbliže njemačko političko partnerstvo, koje povećava moć i prosperitet zemlje, te politički okvir za njezin geopolitički položaj. Zato sljedeća njemačka vlada mora nastaviti jačati EU kao njemački konstitutivni politički, pravni i gospodarski okvir i braniti ga od napada iznutra i izvana. Nadalje, bitno je održavati dokazana partnerstva i saveze koji nadilaze EU, osobito sa Sjedinjenim Državama, ali i s Ujedinjenim Kraljevstvom. Osim toga, Njemačka se mora uspostaviti u novim mrežama i savezima specifičnima za određena pitanja radi rješavanja globalno povezanih političkih izazova, poput klimatskih promjena, na primjer u Indo-Pacifiku i Africi, gdje su druge vlade postale aktivne mnogo prije. Kako bi to učinio, Berlin se mora odvojiti od svog čekanja i reagiranja često usmjerenog na izbjegavanje rizika. U suprotnom, Njemačka neće igrati formativnu ulogu kao partner u novim mrežama i postat će neprivlačna unutar EU-a, u transatlantskim odnosima, u NATO-u, WHO-u i u drugim organizacijama i savezima”.
Dakle, Europska unija kao multiplikator njemačke vanjskopolitičke moći ni u kojem slučaju se ne odbacuje, ali na strateškoj razini nova politika predviđa definiranje djelovanja koje bi se moglo nazvati kao “plan B” kroz razvoj sposobnosti vlastitog djelovanja izvan kruga Europske unije. Dokument uzima u obzir da je kohezija unutar Europske unije u velikoj mjeri smanjena posljednjih nekoliko godina, da je ugrožena i vladavina prava i liberalna demokracija, pa se sugerira da zbog “stalnih sukoba ne samo s Poljskom i Mađarskom, sljedeća njemačka vlada mora učiniti napor k jačanju kohezije Europske unije”, kao i otkloniti “različite standarde vladavine prava kao vanjske i sigurnosne prepreke za donošenje odluka na razini EU-a”. Navodi se da je “EU već oslabljen Brexitom i da je zbog tako oslabljenog položaja Europske unije i bilo moguće stvaranje vojnog saveza AUKUS, Australije, SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva”.
Osim toga, dokument DGAP-a upozorava da su napori Berlina na uspostavi sigurne tampon-zone stabilnih i kooperativnih zemalja na periferiji EU-a propali. DGAP u svojoj studiji ukazuje na to da se “luk sukoba koji se proteže od istoka Europske unije prema jugu brzo širi i jača”. Navodi se da će sve veći broj kriza, među kojima su i ratni obračuni, u doglednoj budućnosti sve više ugrožavati europski način života i sigurnosti. Posebice zato što, tvrdi se, “mnoge zemlje u izravnom susjedstvu Europske unije razvijaju sve veću ovisnost o Rusiji, Kini ili čak Turskoj. To je slučaj sve većeg broja sjevernoafričkih država, Bliskog istoka, pa čak i jugoistočne Europe. Kao posljedica toga na nacionalnom i međunarodnom planu Njemačka sve više gubi sposobnost upravljanja krizama”, navodi se u strateškom dokumentu DGAP-a. Stoga nova njemačka vlada mora biti spremna na veći rizik vanjskopolitičkog djelovanja. “Ranjivost je postala normalno stanje stvari, granice između rata i mira postale su sve manje vidljive pa Njemačka stoga mora napustiti ad hoc reaktivnu politiku osmišljenu za kontrolu štete kako bi preuzela proaktivnu politiku”, zaključuje se u studiji DGAP-a.
Kako bi se promjena njemačke vanjske politike uspješno provela, DGAP predlaže žurno stvaranje njemačkog Vijeća za nacionalnu sigurnost, a na razini Europske unije osnivanje europskih interventnih vojnih snaga. Time bi se sadašnje Savezno vijeće sigurnosti (Bundessicherheitsrat) pretvorilo u stalno međuresorsko središnje tijelo za koordinaciju njemačke vanjske politike na strateškoj razini.
Na sastancima takvog novoosnovanog vladina tijela ministri bi redovito raspravljali o strateškim pitanjima i donosili obvezujuće odluke. Trenutno ministri upravljaju svojim portfeljima neovisno i na vlastitu odgovornost, a ured kancelara tradicionalno ne postavlja jasne smjernice vanjske politike. Vijeće nacionalne sigurnosti o svojim zaključcima izvještavalo bi barem jedanput godišnje njemački parlament.
U zaključku se navodi da uspješnu vanjsku politiku nije moguće voditi ako ne postoji odgovarajuća razina njezina prihvaćanja od građana Njemačke te je potrebno u sljedećih nekoliko godina ideju aktivne njemačke vanjske politike promicati među njemačkim građanima i poslovnom zajednicom.
U svakom slučaju, nova njemačka vlada, koja se prvi put u 16 godina treba formirati bez kontrole Angele Merkel kao kancelarke, pokrenut će promjene u modalitetima projekcije njemačkih interesa na europskoj i globalnoj razini. Novi odnosi snaga koji će se uspostaviti u Bundestagu i nova vlada, izvjesno je, napokon će pokrenuti transformaciju njemačke vanjske politike prema aktivnom djelovanju na vanjskom planu i kreiranju zbivanja umjesto reaktivnog djelovanja na političke prilike koje su stvorile druge sile.