Ruski predsjednik Vladimir Putin 7. listopada proslavio je svoj 69. rođendan i odlučio, umjesto primitka, dati poklon Europskoj uniji dodatnim isporukama ruskog plina s ciljem sprečavanja daljnjeg divljanja cijena tog energenta na europskom tržištu i stabilizacije opskrbe na početku sezone grijanja.
Već idući dan cijene plina pale su sa, za Europu znanstvenofantastičnih gotovo 2000 dolara za tisuću metara kubičnih, koliko su bile 5. listopada, na oko 1200 dolara (što je i dalje vrlo visoka cijena), a to je znak kako europski trgovci vjeruju Putinu koji uvijek stoji iza svojih riječi. Drukčije rečeno, nakon njih uvijek slijede i djela – sviđala se ona nekomu ili ne. Putin, jednostavno, ne djeluje po načelu rekla-kazala poput brojnih europskih političara koji se trude govoriti ono što javnost želi čuti – makar to bilo i bez pokrića.
A sada se osvrnimo na Hrvatsku.
Nakon što je na Novu godinu 2021. s radom počeo LNG terminal u Omišlju, na otoku Krku, do početka listopada u njega je stiglo 13 tankera koji su isporučili 1,19 milijardi m3 ukapljenog plina. To je jedini veliki događaj za opskrbu Europe LNG plinom, koji Stari kontinent, posve neočekivano, zaobilazi u velikom luku i žuri prema rastućim azijskim tržištima, žednim energenata, zbog čega Kina i Japan djeluju poput usisavača plina i koji, zato, ondje postiže visoku cijenu – još veću nego u Europi sada. Prema podacima GIE-a (Gas Infrastructure Europe), u prvih devet mjeseci ove godine uvoz LNG-a u zemlje EU-a smanjio se za 18,8 milijardi kubičnih metara – i iznosi 57,9 milijardi m3.
Hrvatska je europska iznimka s obzirom na to da su europske plinske rezerve, tj. skladišta poluprazna i da na europskim tržištima divljaju cijene “plavog energenta” uoči nepredvidljive zime.
Uspjeh Hrvatske time je veći što je kroz operacionalizaciju projekta LNG Hrvatska ona postala jedina zemlja koja je ove godine značajno smanjila uvoz ruskog plina. Od pokretanja LNG terminala na otoku Krku isporuke Gazproma smanjene su za čak tri puta. Prema platformi ENTSOG, tijekom prvih devet mjeseci ove godine Hrvatska je znatno smanjila uvoz ruskog plina, što se vidi iz sljedeće usporedbe: od siječnja do listopada 2020. Gazprom je Hrvatskoj isporučio 1,5 milijardi kubičnih metara kroz Mađarsku i Sloveniju, da bi 2021. godine ta količina iznosila nešto više od 500 milijuna kubičnih metara.
Prema podacima tvrtke RonhEnergy, količina pristiglog američkog ukapljenog plina u terminal LNG Hrvatska iznosila je 790 milijuna m3, a još je jedna isporuka ruskog plina s arktičkog terminala Yamal LNG stigla nakon pretovara u zapadnoj Europi, najvjerojatnije u Belgiji.
Međutim, terminal LNG Hrvatska nije postao izvor plina za zemlje u regiji, kako je prvotno zamišljeno, jer njegov plin gotovo u cijelosti ostaje u Hrvatskoj, s izuzetkom oko 18 milijuna kubičnih metara koliko je isporučeno Mađarskoj kao najvećem kupcu. Naime, mađarska državna grupacija MVM prošle je godine rezervirala milijardu kubika LNG-a, ali će tri četvrtine njega ostati u Hrvatskoj – za njezinu lokalnu podružnicu.
Naravno, to pretjerano ne čudi. Mađarskoj taj plin jednostavno nije potreban i ona je na tu kombinaciju pristala pod pritiskom Washingtona još u vrijeme Trumpove administracije i leteće diplomacije tadašnjega državnog tajnika Mikea Pompea, odigravši znalački važnu energetsku dionicu svoje velike geopolitičke igre koju Budimpešta već dugo vodi – i to vrlo uspješno – u skladu sa svojim nacionalnim interesima. Istodobno, Mađarska je prošlog tjedna potpisala novi dugoročni ugovor s Gazpromom o isporuci ruskog plina na rok od 15 godina, zaobilazeći Ukrajinu. Dobivat će ga novim crnomorskim plinovodom Turski tok s juga – preko Bugarske i Srbije, kao i sa strane zapada, iz Austrije – gdje Gazprom ima svoje podzemno skladište.
Ovdje treba podsjetiti kako je i Hrvatska 2017. potpisala dugoročni ugovor s Gazpromom preko Prvog plinarskog društva – PPD, koji vrijedi do 2027. godine.
Time su se hrvatski energetski stratezi u pogledu opskrbe zemlje prirodnim plinom (ali ne i u pogledu vlastite proizvodnje tim energentom, koja, umjesto rasta, pada) pokazali vrlo uspješnima – s jedne strane osiguravši dugoročni stabilni izvor iz Rusije, a s druge – odigravši važan geopolitički potez otvaranjem LNG terminala na Krku koji diversificira opskrbu i jača geoenergetski položaj Hrvatske na plinskoj karti Europe – što upravo sada dolazi do izražaja. Ne treba sumnjati kako će mogućnost nabave LNG plina Hrvatskoj u budućnosti omogućiti bolju startnu poziciju u pregovorima s Rusijom ili bilo kojim drugim dobavljačem plina o novom dugoročnom ugovoru. Na tu je povlasticu igrala i Budimpešta pri sklapanju novog ugovora s Gazpromom.
Kad je riječ o ruskom Gazpromu, njemu spomenute izgubljene količine plina ne predstavljaju problem s obzirom na veličinu hrvatskog tržišta. Ta je tvrtka ove godine na tržište Europe čak i povećala izvoz plina – gotovo na rekordnu razinu.
Neovisno o različitim optužbama – zadnja je stigla 8. listopada od britanskog premijera Borisa Johnsona – koje se iz pojedinih europskih i američkih krugova, poglavito onih koji se protive plinovodu Sjeverni tok 2, čuju u smislu da Gazprom namjerno ograničava isporuke plina Europi dok ne proradi spomenuti baltički plinovod, sam Bruxelles, a 6. listopada i njemačka kancelarka Angela Merkel, boraveći u Ljubljani na summitu čelnika EU-a, priznali su kako ne postoje bilo kakva potraživanja prema Gazpromu s obzirom na to da ta tvrtka uredno ispunjava sve ugovorima preuzete obveze.
Upravo tog dana ruski predsjednik Putin izjavio je kako je nastala energetska kriza s divljanjem cijena plina u Europi posljedica grešaka Europske komisije – EK (prije svega one bivše) koja je forsirala razvoj plinskog spot-tržišta na štetu onog – temeljenog na dugoročnim ugovorima. Taj trend počeo je 2014. s pokretanjem ukrajinske krize, kada je EK sugerirala svim zemljama članicama da postupno odustanu od dugoročnih ugovora i prijeđu na nabavu plina na temelju kratkoročnih ugovora. Oni se najčešće temelje na rokovima od mjesec dana, puno rjeđe po načelu “plati danas preuzmi sutra”, tj. na tzv. terminskim ugovorima ili “fjučersima”.
Međutim, ovaj potez EK doveo je do spekulacija kroz “ubacivanje u igru” velikog broj tvrtki-posrednika kojima plin uopće ne treba. Njihovi čelnici ne sjede u Moskvi, već po europskim metropolama. Oni vješto manipuliraju cijenama plina i dovode do onoga što je sada slučaj, jer su visoke cijene upravo njima u interesu. Tako npr. posrednik zakupi plin na nizozemskom plinskom čvorištu TTF po, primjerice, cijeni od 1000 dolara, a onda ga za tjedan, dva ili mjesec dana preproda drugom kupcu za 1200 dolara. Riječ je o golemim zaradama u vrlo kratkom vremenu. One jesu pravno legalne, ali je šteta koja se nanosi državama kojima plin treba golema. Primjerice, Gazprom na temelju dugoročnog ugovora s Njemačkom njoj isporučuje plin po cijeni od cca 220 dolara. Slično je i s ostalim zemljama koje potpisuju dugoročne ugovore.
S druge strane, Ursula von der Layen, također u Ljubljani, uoči summita EU – zapadni Balkan, izjavila je, osvrćući se na divljanje cijena plina, ni manje ni više nego da je to najbolji dokaz da se EU nalazi na dobrom putu i da mora nastaviti s razvojem čistih izvora energije, gdje može biti vodeći u svijetu i postati energetski neovisan. Ali što znači biti energetski neovisan ako će ti energija nedostajati ili biti preskupa, pitanje je koje bi joj trebalo postaviti.
Nevjerojatna je ta upornost i odbijanje priznavanja svojih grešaka za koje već sad plaćaju mnogi – zasad najviše industrija i poljoprivreda zbog nedostatka plina odnosno povećanja cijena električne energije i nafte, što će pokrenuti lanac brojnih drugih poskupljenja i što će neminovno udariti i po običnim ljudima (rast cijena električne energije zasad neke članice EU-a – Španjolska, Francuska – pokrivaju državnim subvencijama, iako su one u EU-u strogo zabranjene, kako ne bi izvršile udar po malim potrošačima). Ali što će se dogoditi kada počnu rasti cijene drugih proizvoda, poput hrane (koje već rastu) i prijevoza (pogledajmo što se događa u Velikoj Britaniji), uz sve veću prijetnju jačanja inflacije?
Svima je već, a ne samo energetskim stručnjacima, jasno kako alternativni izvori energije, osim što su skupi – ne mogu biti pouzdan i stabilan supstitut plinu i nafti. Vjetroelektrane na sjeverozapadu Europe ovog su ljeta podbacile zbog nedostatka vjetra, solarne će sutra zbog nedostatka sunca, a oslanjanje na vodik kao energent budućnosti još je dalek i vrlo skup san – kako u smislu procesa njegove proizvodnje, tako i u pogledu preinake sustava velikih industrijskih postrojenja za njegov prihvat.
Zašto Ursula von der Layen ne govori i o paradoksu da na europskom tržištu, usprkos već započetoj energetskoj transformaciji EU-a, opet, nakon dugo vremena, dolazi do rekordnog rasta cijena omrznutog ugljena – tog “crnog zla” (“Black Evil”) kako ga nazivaju ekolozi – i da se opet pokreću gotovo zaboravljene termoelektrane na to fosilno gorivo ili na lož-ulje? Kako iz te – zelene perspektive izgledaju optužbe da je plin koji stiže plinovodima štetan za okoliš zbog emisije CO2 iako je to nemjerljivo manje od ugljena ili nafte i njezinih derivata? Kako se u toj priči gleda na činjenicu da se u SAD-u ukapljeni plin dobiva metodom “frackinga” koji u doslovnom smislu te riječi ekološki devastira šire područje nalazišta i da sadrži znatno veću količinu CO2 nego plin koji stiže, primjerice, novim ruskim plinovodima Turski tok i Sjeverni tok 1 i 2?
Neovisno o svemu, Europska komisija uporno ide dalje. Ako je vjerovati novinarima Euractiva koji su došli u posjed još neobjavljenog prijedloga mjera Bruxellesa za izvođenje Europe iz energetske krize, priprema se skup alata koje europske vlade mogu koristiti za rješavanje visokih cijena plina, o čemu bi se članice EU-a trebale dogovoriti 21. listopada. Ništa posebno novog u njemu nema što bi skrenulo Bruxelles “s pravoga puta” zelenila po svaku cijenu: spominje se omogućavanje davanja subvencija vlada u pogledu prevladavanja krize kao iznimka, govori se o unutarnjem reguliranju tržišta električnom energijom uvođenjem novih posrednika uz uvjet osiguranja konkurentnosti, o olakšavanju davanja dozvola za izgradnju vjetro-turbina i solarnih elektrana (koje doslovno devastiraju okoliš, kao što je to u Hrvatskoj slučaj u području Senja, gdje su uništeni kilometri šuma za izgradnju vjetrenjača i pristupnih cesta umjesto da se one grade na pustopoljinama gdje neće proizvesti toliki efekt devastacije prirode)…
Dakle, uopće se kritički ne govori o tome kako su ubrzani prijelaz na obnovljive izvore energije i prisila prema vladama država članica EU-a da osiguraju poticaje za obnovljivu energiju na račun one tradicionalne (fosilne) – jedan od razloga trenutačne energetske krize. Umjesto da se stvara sustav rezervi za obnovljive izvore energije s onom tradicionalnom, europski dužnosnici predlažu izgradnju još više obnovljivih izvora energije (koji su ionako skupi i podliježu obveznim poticajima), što ostavlja širom otvorena vrata za nove i još ozbiljnije periodične krize nego što je ova sadašnja.
Naravno, jasno je kako u svemu ovome vrlo bitnu ulogu igra i geopolitika, odnosno želja Bruxellesa za postizanjem energetske neovisnosti (EU jednostavno nema dovoljno svojih izvora energije) i globalnog liderstva kad su u pitanju zelena transformacija i zelena tehnologija.