DEKAPITACIJA PROFESORA – francuski 11. rujna

Screenshot

Petak, 16. listopada 2020. godine, Conflans-Sainte-Honorine, gradić na sjeverozapadu pariške regije. Uoči školskih praznika za blagdan Svih svetih i stupanja na snagu policijskog sata radi sprječavanja širenja korone, 47-godišnji profesor povijesti i zemljopisa Samuel Paty kreće prema kući iz škole u kojoj je završio s predavanjem. Prolazi mirnom rezidencijalnom četvrti. U zasjedi ga čeka 18-ogodišnji Čečen Abdoullah Anzorov, rođen u Moskvi i azilant u Francuskoj od svoje treće godine života. Vadi 35 centimetara dug nož. Vještim potezom profesoru odrubljuje glavu. Nije ga poznavao, nije pohađao školu u kojoj je on predavao i nije živio u istoj komuni. Izvršio je fatwa-u bačenu na Patya preko društvenih mreža jer je nedavno, u okviru programa građanskog odgoja za čiju je provedbu bio zadužen u lokalnoj školi, učenicima osmog razreda pokazao karikature proroka Muhammeda. Koristio ih je kao jasni primjer važnosti zaštite prava na slobodu izražavanja, čije je razumijevanje i prihvaćanje nužno u sprječavanju nasilja kojega su žrtve bili novinari lista Charly Hebdo 2015. g. nakon što su te karikature izazvale virulentnu reakciju djela francuske muslimanske zajednice. Nesretni profesor je u svojim predavanjima redovito spominjao tetoristički napad na redakciju Charlya Hebdo kao exemplum par exellence teških posljedica neprihvaćanja republikanskih zakona i modusa vivendi od strane manjinskih skupina građana koje animira islamski separatizam (fenomen kojemu je upravo bio rat objavio predsjednik Macron). Međutim ovaj je put naišao na učenike čiji su roditelji zadojeni islamizmom. Najglasniji među njima, potpomognut radikalnim imamom Sefrioui-em koji djecu uči da je Šerijat iznad zakona Republike, podnio je protiv predavača svoje kćeri tužbu zbog «širenja pornografskih slika», kako je nazvao karikaturu – crtež golog i čučećeg proroka sa zvijezdom na stražnjici. Sve to usprkos činjenici da je profesor prakticirao autocenzuru iz straha da bi mogao biti prozvan za islamofobiju od strane brojnih organizacija civilnog društva za zaštitu prava manjina i od strane političke ljevice. Ponudio je djeci muslimanske vjeroispovijesti da, ukoliko ih karikature proroka šokiraju, nakratko i u pratnji odrasle osobe, napuste učionicu. Štoviše, kako bi smirila duhove, ravnateljica škole je u svom uredu primila ne samo evidentno radikaliziranog roditelja, nego i njegovog pratitelja – imama koji je pod prismotrom obavještajnih službi. Što je moglo biti shvaćeno kao znak slabosti ili podrške državne uprave «borcima protiv islamofobije». Netom nakon toga počele su cirkulirati jasno formulirane video-prijetnje nastavniku i lažna video svjedočenja (npr. svjedočenje muslimanske djevojčice koja se predstavlja kao žrtva «pornografije», a da uopće nije nazočila spornom predavanju).

Silazak u pakao

Prvo je policija jednako spremno zaprimila tužbu čiji je sadržaj bijesnom roditelju sugerirao imam označen kao opasan po sigurnost građana i poretka, kao i tužbu zbog klevete (zbog sadržaja objavljenih na društvenim mrežama) državnog službenika prof. Patya. Potom su nastavnikova hijerarhija i obavještajne službe izvršile krivu procjenu sigurnosne situacije. Poslale su obavijest da se tenzije smiruju, neposredno prije nego je predavač građanskog odgoja doslovno izgubio glavu jer je učenicima pokušao objasniti da pravo na slobodu izražavanja, koje – prema francuskim zakonima – uključuje i pravo na bogohuljenje – spašava glave svih autora, onih s kojima se slažemo jednako kao i onih koje kontestiramo. Samuel Paty nije bio bolje sreće niti s djecom čijem je prosvjećivanju posvetio život. Za sitne su novce čečenskom krvniku prodala podatke koji su mu omogućili da prepozna i locira svoju žrtvu. Tri Anzorovljeva prijatelja i «suborca» u džihadu pomogla su mu prilikom kupnje noža i bodrila ga do izvršenja terorističkog čina. Kako ga je poučio rusofonski džihadist stacioniran u Siriji i s kojim je bio u vezi, Čečen Abdoullah je kriknuo: Alahu akbar (Alah je veći), pa profesoru odrubio glavu. Tim je pokličem i nepojmljivim aktom dekapitacije svijetu želio poslati jasnu poruku da sve pojave i koncepti koji se čovjeku čine velikim to u stvari nisu. Pa niti ljudski život. Najveći je Alah, za kojeg vrijedi i ginuti. Policija ga je ubrzo našla i ustrijelila jer se nije želio predati. Želio je poginuti s imenom Alaha na usnama i tako se naći u plejadi heroja džihada (svetog rata), kao i svi atentatori odrasli na europskom tlu koji su mu prethodili. Na strukturalno nasilje koje trpe svi Europljani (oblik nasilja kojeg izazivaju strukture ili institucije određenog društva, a koji sprečava pojedince da se ostvare) odlučio je odgovoriti nasiljem višeg reda, nadajući se da će takvim veličanjem Alahova imena zaslužiti direktan ulazak u raj nebeski gdje mu je obećano da će ga dočekati 70 prekrasnih djevica. Nije mu, dakle, bilo teško napustiti život sitnog prijestupnika i zidara u državi bezbožnika u zamjenu za ulazak u raj prenapučen lijepim ženama.

Elektrošok

U domovini giljotine, više od dva stoljeća kasnije, prizor dekapitacije profesora izazvao je elektrošok koji je komentatore odmah naveo da taj odurni teroristički čin nazovu francuskim 11. rujnom. Međutim, čudan je to bio 11. rujna. Nije se pomišljalo na dizanje NATO-ovih zrakoplova, a Europljani nisu pokazali namjeru izvući se iz koronavirusnog mamurluka. Još jednom, kao tijekom sukoba Grčke i Turske u kojem se francuski predsjednik žustro zauzeo za Grčku misleći da govori u ime EU; pa kada se okrenuo, vidio je da iza njega nema nikoga da mu štiti leđa. Također i neovisno što je Francuska udomila tu čečensku obitelj samo iz razloga što je to odbila Poljska – koja pak najglasnije podržava američku politiku prema Rusiji, u koju spada i potpora čečenskim islamistima. Na sreću, svejedno su francuski intelektualci, mediji i vlada odlučili izuti «progresističke (naprednjačke) cipele». Razvezali su se jezici, te su medijima i netom procirkulirale javne tajne prema kojima je širenje islamskog separatizma prvo moguće slijediti prema multiplikaciji «pokrivenih žena» u javnom prostoru, čime postaje «vidljiva» moć kalifata koji se instalirao u nekom prostoru. Potom je, konačno, bilo moguće pozdraviti poziv za pomoć odaslan od strane muslimana koji se – zbog opiranja nakaradnoj islamističkoj ideologiji – nalaze u permanentnoj životnoj opasnosti: «Nošenje vela razmetljivi je znak zaostalog, opskurnog i seksističkog razumijevanja Kurana. Pokrivanje žena stigmatizira njihovo prisustvo u javnom prostoru. Podržite Francuskinje i Francuze muslimanske vjere ili kulture koji se bore protiv ovog strašnog neokonzervativnog vala, pristiglog iz zemalja Arapsko-perzijskog zaljeva prije 30 godina! Nemojte brkati te ekstremiste s ostalim muslimanima! Oni nametanjem vela ženama zagovaraju seksizam – refleks koji je neusporedivo više identitarni nego vjerski (Marianne).» Progovorile su odgojiteljice iz male škole, učitelji, nastavnici i sveučilišni profesori o: roditeljima koji zahtijevaju da dijete vrtićke dobi ne spava u istoj sobi sa suprotim spolom; djevojčicama koje odbijaju ići na bazen ili vježbati s dječacima, prisustvovati satovima biologije; o učenicima koje je nemoguće uvjeriti da europske katedrale nisu gradili muslimani; o studentima koji se odbijaju rukovati sa ženama; o zahtjevima za uvođenje halal hrane u kantinama ili prostora i vremena za molitve na radnom mjestu; o autocenzuri kojoj redovito pribjegavaju jer je sve više tema koje vrijeđaju islamizmom indoktrinirane muslimane (laicizam, francuska povijest i povijesne osobe, likovni, glazbeni, tjelesni odgoj, itd.). Ustanovilo se da djelatnici u obrazovanju trpe verbalno nasilje roditelja i učenika, njihov neposluh i prijetnje, a ne mogu računati na značajniju potporu hijerarhije, koja, zabrinuta posljedicama po karijeru, izbjegava pretjerano «talasanje». Tako su, nakon «11. rujna» u listopadu 2020., u samo nekoliko dana, svi mediji – obično sasvim predani borbi protiv islamofobije, u javnost pustili sve o čemu već tri desetljeća govore oni koje su nazvali populistima. Štoviše, inzistirali su na rezultatima istraživanja koji pokazuju kako u Francuskoj (a vjerojatno i u ostatku Europe), 74% muslimana mlađih od 25 godina, za razliku od svojih roditelja, smatra da je Islam veći od Republike. Kako je Kuran ujedno i građanski zakonik, to znači da smatraju da su islamski zakoni iznad zakona država u kojima žive. Zašto to istraživanje više smeta Francusku nego ostale članice EU u kojima su muslimani prisutni u jednakom omjeru?



Francuska posebnost

Otkako je Voltaire, nakon višestoljetnih krvavih vjerskih ratova, konstatirao: «Sve dok postoje nitkovi i budale, bit će i religija. Naša je bez sumnje najsmješnija, najapsurdnija i najkrvoločnija koja je ikad zarazila svijet», Francuska je postala izabrana meta svih bjelosvjetskih vjerskih fanatika. Nije se sve zaustavilo na toj konstataciji, nego se prosvjetitelj potom upitao: “Ako je ovo najbolji od svih mogućih svjetova, koji su to onda drugi?” (Candide, 1759.), nakon čega se kalila i svijet obišla univerzalna ideja «liberté, égalité, fraternité» – Republika. Kršeći vjerske fanatizme i nacionalizme,asimilacijom i miješanjem naroda francuskih provincija koje su na oltar frankofonije položili vlastitu jezičnu posebnost (Bretagna, Korzika, Baskija), stvorena je velika francuska nacija i univerzalna ideja koja je potom poslužila kao pretekst za civilizatorske misije (kolonijalne pothvate). U kolonijama su provođena u djelo Voltaire-ova razmišljanja poput: «Svemir me zbunjuje – i ne mogu zamisliti da taj sat postoji, a nema svog urara»; ili:  “jedva da znam ikoga osim Jean-Jacquesa Rousseaua koga mogu kriviti za te ideje jednakosti i neovisnosti i sve te ridikulne himere» ; ili: “praznovjerje je za religiju ono što je astrologija za astronomiju: vrlo luda kći vrlo mudre majke” ; ili: «rad nas udaljuje od tri velika zla: dosade, poroka i potrebe”, a «kad se populace-u (neukom narodu) dozvoli da se uključi u rasuđivanje, sve je izgubljeno». Dakle francuski su se kolonizatori prihvatili uloge «urara» svijeta koji sumnja da su principi jednakosti i neovisnosti primjenljivi na teritorijima kojima vladaju fanatizam i praznovjerje, pa su domorodačko stanovništvo tih teritorija udaljili od dosade, poroka i potreba nametnuvši mu naporni rad i ne dozvolivši mu da se uključi u njihova rasuđivanja.

U međuvremenu, u Francuskoj, još dugo nakon Voltairea, borbu protiv svih kultova, a primarno protiv katoličke crkve jer je bila najsnažnija i jer je štitila rojaliste, vodili su bezbožnici prosvjetitelji i masoni (kojima se in fine priključio i Voltaire). Tek je zakonom iz 1905. uveden republikanski laicizam koji je, u stvari, koncept koji je vjeru definitivno pospremio u privatnu sferu, kako bi ju svaka vjerska skupina mogla slobodno prakticirati u intimi, ali i kako bi nevjernici bili slobodni ne vjerovati (njihova prava su izjednačena s onima vjernika). Ono što je suprotstavljene strane povezalo je republikanski Ustav i zakoni pred kojima su svi jednaki: vjernici i nevjernici, neovisno o rodu, boji kože, podrijetlu i socijalnom statusu. S naznakom da su, za razliku od afričkih crnaca, Francuskinje morale čekati do 1946. da načelo jednakosti između žena i muškaraca u svim područjima djelovanja konačno bude uneseno u preambulu francuskog Ustava. Jer, ne samo da su se jednakopravnosti žena protivili vjernici, nego i sarkastični Voltaire. Rođen i odgajan u katoličkoj vjeri, tvrdio je da je: “Bog žene stvorio samo kako bi krotile muškarce”.

Prosvjetiteljstvom protiv nasilja ?

Pod geslom slobode govora, čiji je sukus izvučen iz Voltairova učenja : “Ne slažem se s onim što govorite, ali borit ću se do posljednjeg daha kako biste imali pravo to reći”, uspješno je asimilirano više milijuna Europljana koji su bježali od raznih izama (fašizam, komunizam). Ali je, pod pritiskom anglo-američkog liberalizma koji promovira slobode manjina i multikulturalnost, došlo do proliferacije zakona o zaštiti manjina na europskoj i francuskoj razini. Posljedično, asimilacijski motor je pao u kvar. Prava manjinskih skupina postupno su blokirala primjenu zakona za sve. Nestajanjem granica između europskih država postalo je nemoguće kontrolirati ulaz ilegalnih migranata. Zbog zakona i organizacija civilnog društva koje ih štite, postalo je još manje moguće protjerati ih. Pod zaštitom europskih «progresivista» na vlasti, sa svjetskih bojišnica koje su otvarali Amerikanci, uglavnom u muslimanskom svijetu, prihvaćane su izbjeglice koje ne samo da su smatrale kako se ne trebaju asimilirati jer mogu održati svoje etničke zajednice u bilo kojem kutku svijeta, nego su povjerovali da, zbog  angloameričke percepcije salafista kao jedinih boraca za neovisnost (Brzezinski) i njihova savezništva s neokonzervativcima – vehabijama iz Saudijske Arabije, neovisnost i kalifat koji nisu ostvarili u matičnim državama mogu ostvariti u državama svojih protektora. Budući da u Francuskoj nema javnog financiranja sakralnih objekata, potrebe novopristiglog stanovništva za prakticiranje kulta djelomično su financirale sjevernoafričke države, a najviše arapski šeici. Posvud su nicale džamije, a u njima  imami – među kojima svaki ima pravo Kuran interpretirati na svoj način, jer sunitski kult nije hijerarhijski organiziran poput katoličke crkve. Tako je otac Paty-eve učenice naletio na imama borca protiv cionizma, razočaranog izdajom palestinske stvari od strane Zapada, koji ga je poticao u pokretanju kampanje protiv profesora. Ubrzo se Paty pročuo u redovima islamskih separatista zbog «bogohuljenja i pornografije». Informacija nije promakla Čečencu Anzorovu, kojega je pak «na liniji» držao ruski islamist u Siriji. Zaključeno je da se radi o savršenoj prilici za Anzorovljev «put u raj». Kamo je krenuo, ali odakle se više ne javlja.

Samuel Paty je pokopan s najvišim državnim počastima. S komemoracije, u atriju Sorbonne, predsjednik Macron je svijetu, iz Grada svjetlosti, poslao poruku: «Nastavit ćemo, profesore. Nastavit ćemo ovu borbu za slobodu i iz razloga što ste vi sad njeno lice. Jer vam mi to dugujemo; jer se u Francuskoj, profesore, prosvjetiteljstvo nikad neće ugasiti.»

Točno, ali ne treba smetnuti s uma da Aznorov, Sefrioui i njihovo društvo nisu i uskoro neće imati namjeru čitati prosvjetitelje, te da je Voltaire upozorio :« Prikladno je da narod bude vođen, a ne podučavan,  jer nije dostojan biti učen».

Stisnuta u škripu disfunkcionalnog NATO i EU savezništva, te visokih normi iz područja ljudskih prava koje je, najvećim djelom, baš ona svijetu nametnula, Francuska će teško svoj 11. rujan pretočiti u efikasnu strategiju borbe protiv islamskog separatizma.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI