‘ŽIVOG ME NEĆE UHVATITI!’ LUDO HRABAR: Zapovjednik diverzanata poginuo je spašavajući suborca

Foto: Braniteljski portal

Goran Kliškić, sin opernog prvaka Ratomira Kliškića i heroj po kojem se planiralo nazvati most na Pelješcu, bio je prvi zapovjednik diverzantskog voda 4. gardijske brigade. Poginuo je na današnji dan, 24. ožujka 1992. godine, a priča o splitskom heroju bez premca koji je u 22. godini poginuo spašavajući svog suborca na Južnom bojištu, priča je za pamćenje.

Njegov suborac i prijatelj Boran Martić uopće nema dvojbe o Kliškićevoj veličini i smatra kako bi se po njemu trebala zvati barem jedna ulica ili škola. Po povratku iz JNA, kaže, priključio se 4. brigadi u kojoj dočekao Goran Kliškić:

Osnovao diverzantski vod

“Isti dan kada sam stupio na hrvatsko tlo potražio sam Gorana koji je baš tada osnivao diverzantski vod kojem sam i sam pristupio. U brigadi je vladala euforija. Znaš da imaš kontra sebe silu, znaš da te Europa uopće ne gleda blagonaklono, znaš da je nekako sve protiv nas, ali po prvi put je tu bilo nešto novo, nešto naše, nešto hrvatsko, dalmatinska Četvrta brigada. Sve se tada odvija mahnito brzo, ali kada danas na to pogledam čini mi se kao da smo bili u nekom stanju sna”, ispričao je za Dalmatinski portal Martić objasnivši da je atmosfera u njegovom vodu bila takva zahvaljujući zapovjedniku Goranu Kliškiću.

“Bio je iz splitske familije, barba Rato je operni pjevač, sigurno je imao bolje prilike za odlazak na školovanje, ali on je otišao u rat i to kao zapovjednik diverzanata. Sama njegova pojava je bila vrijedna divljenja. Čovjek visok metar i 90, sportski građen, obrazovan, načitan, imao je vojnički stav, nešto idealno u jednoj osobi i kao takvom mu se moraš diviti. Brigada se njime dičila”.

“Živog me neće uhvatiti”

Goranov otac je ispričao kako mu je sin govorio: “Nemaj brige, živoga me neće uhvatiti! Ali bi i rekao da su kukavice, da bježe od borbe prsa o prsa. Znao bi doći s terena onako blatnjav u teatar i čekati me dok silazim s pozornice, to su scene koje su stalno sa mnom.”



Boran Martić opisao je smrt svog zapovjednika koji je prethodno već bio teško ranjen:

“To se dogodilo kada se bacio na suborca Ivicu Boškovića da ga zaštiti od granate. Goran je po zvuku fijukanja granate znao da će ona pasti negdje blizu i tada je teško nastradao.”

Nakon ranjavanja se vratio na bojišnicu, pa poginuo

Unatoč tome, Goran se ubrzo vratio na prvu crtu. Nije mogao, kaže, podnijeti da je razdvojen od svojih ljudi:

“Kad se vratio, osjećaji su nam bili pomiješani. Drago ti je što ga vidiš tu s nama, ali te ipak u podsvijesti kopka to pitanje: Je li on baš morao doći? Mogao je ostati, teško je ranjen… Meni se to pitanje stalno nekako vraćalo jer sam osjetio da se on nije ni oporavio. Na njemu si osjećao da ga je to i boljelo, da trpi bol, ali ne pokazuje niti se žali, ali on i dalje vodi svoj vod i obavlja zadaće kao da ništa nije bilo.”

Tako je bilo sve do kobnog terena, 24. ožujka 1992. godine, na mostu Bistrina kod Stona.

“Na početku napada Goran je zapovjedio povlačenje u bunker i u tom povlačenju je Ivicu Vucu pokosila granata. Goran je samo viknuo suborcima da idu prema bunkeru dalje, a da će on ići po Vucu. Sebe je svjesno izložio pogibelji, a svoje je ljude zaštitio. Mogao je zvati nekoga da mu pomogne, ali je bio svjestan da bi ih mogao dovesti u opasnost. Izvlačio ga je, granatiranje je bilo intenzivno i iduća granata ih je pokosila obojicu. Bila je noć, svi smo došli tamo i izvukli ih. Dok je došla hitna pomoć, umrli su nam na rukama…”

Facebook Comments

Loading...
DIJELI