Postoje mnoge velike priče iz Domovinskog rata za koje smo većinom čuli i koje se već godinama generacijski prepričavaju. Vukovar, Dubrovnik, Petrinja, sve su to gradovi i mjesta iz kojih je do nas doprla većina herojskih priča, no postoje i one “male”, do sada neispričane, koje jednako tako oduzimaju dah.
Jednu od njih ispričao nam je strani dragovoljac Domovinskog rata Michael Misch koji je u obranu Hrvatske pristigao iz svoje rodne Njemačke. Misch kaže kako je nakon informacije o padu Vukovara odlučio pomoći na bilo koji način, pa je tako u prosincu 1991. godine odlučio u Hrvatsku dovesti humanitarnu pomoć.
Nevjerojatna priča njemačkog dragovoljca Domovinskog rata
“Situacija koja me zatekla u Hrvatskoj uvjerila me da ostanem i priključim se 129. brigadi Hrvatske vojske. Nakon demobilizacije sredinom ljeta 1992., kao većina preživjelih stranih dragovoljaca otišao sam u BiH, gdje sam se pridružio pripadnicima HVO-a koji su branili Posavinu. Tamo sam ostao do kraja rata”, doznajemo od stranog heroja Mischa.
On dodaje da se pridružio 101. bosansko-brodskoj brigadi HVO-a koja se sastojala od 60 posto Bošnjaka, 30 posto Hrvata i 10 posto Srba.
“Branili smo oraški džep kod Vučilovca, točno na brčanskom koridoru. Budući da sam bio u diverzantskom vodu, bio sam prilično fleksibilan i neovisan u raspolaganju svojim vremenom i obvezama. Za logistiku, sastanke i obilaske drugih borbenih postrojbi na linijama bojišnice, koristio sam svoj osobni automobil – Mazdu njemačkih registarskih oznaka.”
Zapeo s autom na ‘ničijoj zemlji’
Upravo pričom o svom automobilu, Misch nas je doveo do nevjerojatne priče o susretu i zbližavanju sa neprijateljskim vojnicima. Toga dana, kaže, zbog logističkih se zadataka odvezao do sedam kilometara udaljenog Orašja pri čemu je iskoristio priliku da kupi dvije gajbe piva za svoje dečke s “prve crte”. S njim je bio i njegov njemački suborac Delf Katzig.
“Zajedno smo otišli do američkog dragovoljca koji je u sportskoj dvorani u Orašju čuvao zarobljene srpske vojnike o kojima je uistinu dobro skrbio. Uzeo je njihove podatke i proslijedio ih Crvenom križu kako bi njihove obitelji bile upoznate s njihovom sudbinom. Prema Vučilovcu smo krenuli kasno u noć jer smo trebali proći neposredno pored neprijateljskog položaja u Lepnici i Jeliću. Padala je kiša i nakon dva kilometra zapeli smo s autom u užasnom blatu…”, prisjetio se njemački dragovoljac Domovinskog rata.
Četnici mu pomogli da izvuče auto
Ispričao nam je kako je bilo nemoguće izvući ga iz blata, po onom mraku, pred neprijateljskom linijom, Auto su, kaže, napustili u žurbi jer se zagrijani motor dobro vidio noćnom optikom. Uputili su se, prisjeća se, ničijom zemljom između dviju linija do hrvatske crte obrane i u Vidovicama gdje je zamolio zapovjednika za pomoć, ali mu je odbio dati BMP transporter jer je ta linija bila doista aktivna.
“Iznenada sam dobio pomoć od suborca kojeg smo zvali ‘Cigan’. Krenuli smo prema mjestu gdje sam zapeo s autom, a on je poveo još 12 ljudi. Bilo mi je čudno što smo naoružani samo on i ja i što praktički pred neprijatelja vodimo nenaoružane ljude. Tada mi je rekao da je on čuvar, a da su ljudi koji idu s nama srpski zarobljenici jer druge pomoći nije bilo. ‘Pa, neću valjda četnicima dati oružje?’, rekao mi je i dodao da je o odgovoran za zarobljenike. Pitao sam se, u što sam se to uvalio?”, prisjeća se Misch.
Tada je, kaže, tih 12 mladih srpskih zarobljenika izvuklo automobil iz blata, a on ih je počastio pivom kupljenim za svoje suborce.
‘Zbližili smo se toliko da nisu htjeli u razmjenu. Pristupili su HVO-u u kojem su ostali do kraja rata’
“Bili su jako sretni. Pili smo pivo i pomalo razgovarali. Kada sam se vratio na našu liniju, naši dečki su čekali pivo. Ne želim vam uopće prepričavati što su mi rekli kada su čuli da sam ga dao srpskim vojnicima. Moj zapovjednik mi je rekao ‘ako si tako dobar s četnicima, eto ti ih’, a ‘Ciganina’ je razriješio dužnosti. I tako, zatekao sam se sa 12 srpskih zarobljenika na prvoj liniji bojišnice. ‘Što da radim s s njima’, pitao sam se”, prepričava nevjerojatan događaj Michael Misch.
“Prvo sam ih sklonio i hranio, a onda ih angažirao oko kopanja rovova, izgradnje bunkera i sječe drva. Vremenom, odnos je postao prijateljski, zasnovan na povjerenju. Njihove podatke proslijedio sam Crvenom križu Orašje, nakon čega je organizirana razmjena zarobljenika, pa su ‘moji’ vojnici dobili priliku za slobodu. No, svih 12 odbilo je razmjenu. Zamolili su da se priključe brigadi i pomognu u obrani oraškog džepa. Nakon kraćih dogovora, oni su uistinu pristupili HVO-u, naoružali se i ostali s nama do kraja rata”, završio je ovu nevjerojatnu priču strani dragovoljac Michael Misch.