U razdoblju od 4. do 10. listopada 1991. na Škabrnju je palo preko dvije tisuće raznih projektila.
Najžešći napad na Škabrnju bio je 5. listopada kada je jako oštećeno nekoliko stambenih i gospodarskih zgrada. U više navrata zrakoplovi su raketirali selo pri čemu je bačeno osam kazetnih bombi, a na dvije neeksplodirane bombe nađene su i poruke “poklon ministru obrane od JNA” i “za Franjine štakore”.
Tada je pala i prva škabrnjska žrtva, prvi zapovjednik prvog voda škabrnjskog bataljuna – Stanko Dujo Bilaver. Duje je u Prkosu tog kobnog dana u kamionu vozio protuavionski top i oružje. Granata je pala ispred stabla, na mjestu gdje je bio parkiran kamion i cijelog ga raznijela.
Do formiranja Samostalnog bataljuna Škabrnja (11. listopada 1991. – koji su činile snage sela: Škabrnje, Galovca, Gorice, Nadina, Glavice, Zemunika Gornjeg i Zemunika Donjeg), svako selo, pa tako i Škabrnja, na ovom području organiziralo je svoju obranu bez međusobne hijerarhijske povezanosti i zajedničke strategije i taktike obrane. Tada se jedino u Nadinu uz tamošnje mještane nalaze i malobrojni pripadnici 2. bojne 112. brigade Hrvatske vojske. Samostalni bataljun Škabrnje, pod zapovjedništvom Marka Miljanića, koji je u to vrijeme brojao najviše 950 ljudi, držao je liniju obrane preko 32 km. U samoj Škabrnji dvije čete (oko 240 ljudi) držale crtu obrane od oko 6 km. Valja podsjetiti da je bataljun bio slabo naoružan i to 50% vojničkim i 20% lovačkim oružjem te da 95% boraca nije imalo vojnu odoru nego civilnu.