VUKOVAR – Izgubio, a pobijedio!

Foto: Grgur Zucko/PIXSELL

Čovjek kao središnja točka i pokretač svih povijesnih zbivanja i u 'slučaju Vukovar' bio je ključan. Iako u potpunom okruženju i svakodnevno granatirani tisućama granata, Vukovarci su uvijek iznašli način za preživljavanje

Vukovar je jedna od prvih asocijacija na spomen Domovinskog rata. Najprije zbog činjenice da teza o tome kako ‘pobjednik piše povijest’ u slučaju Vukovara ne vrijedi jer su i okupatori bili svjesni da je pad ovog grada ostavio za sobom ostavio neviđeni razor, civilne i vojne žrtve, tešku, učmalu atmosferu na zadimljenim ulicama prekrivenim krvavim lokvama, jauk i zapomaganje civila koji su nakon pada izvlačeni iz podruma i slučajnim odabirom preživljavali ili umirali. Da je to pobjeda smatrale su samo horde srpske paravojske i četnika, koji su u ruševinama uz harmoniku i alkohol proslavljali ‘pobjedu’. Uistinu, Vukovar je bio njihov najveći poraz. U početku moralni, a poslije i teritorijalni.

Zašto je poraženi grad oduvijek bio pobjednik?

Čovjek kao središnja točka i pokretač svih povijesnih zbivanja i u ‘slučaju Vukovar’ bio je ključan. Iako u potpunom okruženju i svakodnevno granatirani tisućama granata, Vukovarci su uvijek iznašli način za preživljavanje. U stalnim očekivanjima vojne pomoći tamošnji su građani pronalazili kukuruzišta i njive na kojima su se grčevito pokušavali dočepati humanitarne pomoći ili slobode, a vukovarski vojnici u svojim organizacijama nisu odbijali niti pomoć djece koja su, pokazat će se naknadno, bili vrsni borci i veliki junaci.

Na žalost, djeca-vojnici ginula su u velikom broju. Od njih 93, u Vukovaru ih je život izgubilo 46. Srećom, Enver Arnautović je preživio, i on nam u ime svih maloljetnih branitelja pokušava dočarati motive djeteta da zaduži pušku:



Meni je bilo logično krenuti za vojskom, a obitelj nisam puno niti pitao. Aktivirao sam se u mjesnoj zajednici, zadužio pušku i prve dane bio u Vukovaru, koji je bio blokiran i u kojem je već počinjalo tutnjati. Poslije sam otišao u Borovo Naselje, tamo smo bili s čuvenim ‘Tigrovima’. Tada sam prešao iz ZNG-a u našu, 204. vukovarsku brigadu. Ako pitate zašto sam to učinio… da, donekle je to moglo biti dječje dokazivanje muškosti, ali sam shvatio da sam neophodan, da nas je premalo. Zapravo, bilo me je sram odbiti pušku. Vukovar je, na žalost, zbog slabijeg brojčanog stanja u redovima vojske bio prisiljen na to da ga brane i njegova djeca koje je, eto, izginulo pola.“

Radije bi birale smrt nego silovanja, ali…

Čovjek je, kao što je navedeno, najsnažnija točka vukovarske tragedije koja nije mimoišla niti žene. Doista, najteže tragedije dogodile su se upravo njima. Vukovarske majke gubile su svoju djecu, bile su izložene silovanjima kao najgorem obliku poniženja dostojanstva osobe, a često su gubile i živote. Silovane žene danas kažu da bi smrt u takvoj situaciji bila za njih spas. Vukovarke koje su dopale četničkim šakama, mahom su završavale u svojevrsnim haremima, ako se tako mogu nazvati prljavi podrumi, garaže i štale. Tamo su višestruko silovane, često i pred vlastitom djecom. Taj mučni, povijesni dio bio je sve donedavno najmanje dostupan upravo zbog teškog „otvaranja“ mučenih žena. Ishod vukovarskih logora za silovanje jest oko 200 djece koja su rođena kao plod gnjusnog čina.

Šutnja žena, žrtava ovakvog oblika ratnog zločina, potrajala je preko dvadeset godina, a onda nam je kroz njihove ispovijesti otkrila i jedan od razloga zašto ‘pobjeda Srba u Vukovaru’ nikada nije bila pobjeda. Najmlađa žrtva imala je samo šest, a najstarija osamdeset godina:

Jedan od njih određivao je koji će redoslijed biti. Tu noć na Olajnici silovala su me šestorica… mučili su me na sve načine… U istom prostoru bila je moja šestogodišnja sestra i osmomjesečna kćerka koja je jako plakala. Na to je jedan iznerviran na nju bacio vojničku jaknu da je ušutka. Nisam mogla ništa učiniti, mislila sam da su ju ugušili“, samo je mali dio dramatičnog iskaza jedne od brojnih žrtava.

Ostavila sam dijete, moram pomoći gradu!“

Ipak, mnoge žene nisu pristale iščekivati ishod svoje sudbine u mračnim podrumima i skloništima. Jedna je od njih Violeta Antolić – Vicky, hrabra pripadnica postrojbe HOS-a u čije ime, zbog njezine nedavne smrti, govore njezini suborci. Damir Markuš Kutina, također heroj HOS-a, proslavljen kao jedan od najpreciznijih snajperista, za Vicky je kazao:

Bila je jedina žena u HOS-u. Ali, kakva žena… Došla je i rekla da je ostavila dijete jer mora pomoći gradu. Sjećam se, dodala je i kako nema novca da si kupi oružje pa smo joj dali ‘rumunjku’. Kada govorimo o Viky, govorimo o ženi u ratu koja se borila tako da bi posramila 99 posto muškaraca. Ostala je do zadnjeg trenutka, a mogla je sa sinom otići na sigurno. Preživjela je surov rat i ‘batinjanje’ u logoru, ali nikada nije bila ogorčena.“

 

Kako su ‘mali ljudi’ iznikli u heroje

Malo se koji čovjek rodio kao heroj, ako izuzmemo one koji su imali urođeni dar vođa. Hrabrost i vojna sposobnost ono su što su silom prilika otkrili ‘u hodu’. Iako ne treba zamjeriti onima koji se u paklu Vukovara nisu snašli, svakako se ne smije zaboraviti one koji tada nisu posustali, već su vođeni instinktom tjerali srpskoj paravojsci i JNA strah u kosti. Blago Zadro, čije je ime jedno od najzvučnijih junačkih imena Vukovara, rođen je kao osoba koja može povesti narod.

Njegove organizacijske sposobnosti dovele su neprijateljsku vojsku u velike neprilike kada je kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade osmislio obranu Borova Naselja. Osobito im je zadao muke na Trpinjskoj cesti, prozvanoj i ‘grobljem tenkova’, jer je pod Zadrinim vodstvom uništeno na desetke tenkova i oklopnih transportera. Blago Zadro zauzima posebno mjesto u hrvatskoj povijesti jer je kao zapovjednik išao prvi na izvršenje zadataka. Otišao je na jedan takav zadatak nakon kojeg se nikada nije vratio. Poginuo je u vukovarskoj Kupskoj ulici pokošen rafalom iz puškostrojnice… Mnogi heroji koji su bili ‘trn u oku’ četnicima i JNA, ipak su do danas ostali nepoznati hrvatskoj javnosti.

Šljivačanin ga osobno zvao na predaju!

Tako je i s Ivanom Anđelićom – Doktorom, živućom legendom koja je svojim inovativnim načinom ratovanja impresionirala suborce, a neprijatelje dovodila do ludila. Doktor je uspio naljutiti i Veselina Šljivančanina, tadašnjeg oficirčinu JNA koji je u Vukovaru odigrao vrlo nečasnu ulogu. Šljivančanin je, naime, Doktora osobno, imenom i prezimenom, zvao na predaju:

Rekao sam mu i opsovao: Profesionalni vojniče, oficire, imate tri dućana u Borovu Selu i da se mi vama predamo. Pakuj tu čergu i preko Dunava!” Morao sam to reći jer on nije smio namirisati činjenicu da smo oslabljeni i desetkovani. Ma zamislite samo, u Vukovaru i okolici bilo je 80.000 četnika, na nas 2.000“, prisjetio se Ivan Anđelić, koji je ratovao čim je god stigao, uključujući i protugradne rakete.

Pa, bilo mi je nezamislivo da ne koristimo minobacač jer nemamo postolje! U redu, s postoljem si precizniji, imaš vremena maknuti se radi detonacije i tako. Kad sam došao po taj minobacač, rekli su da ga ne mogu koristiti. Rekao sam: ‘Marš’, pokupio ga i ručno ispucao oko 4.000 komada granata. Imao sam posebnu metodu. Prije ispucavanja morao sam otvoriti usta da mi ne popucaju zubi, a u uši stavio sam dva metka od Magnuma, kalibra 45“, kazuje ovaj srčani ratnik o čijoj hrabrosti pričaju i pripadnici HOS-a: „Nismo vjerovali da je to što gledamo moguće. Tijekom bitke trčao je Sajmištem s minobacačem zamotanim u Večernji list pa bi zastao da iz ruku ispali minu na njihovu stranu“, potvrđuju uglas HOS-ovci koji su i sami dali mnoge junake.

Vukovarska 204 brigada, „Tigrovi“, HOS, varaždinski policajci i još niz dragovoljaca koji su iz cijele Hrvatske krenuli pomoći Vukovaru, nisu ni slutili da se borba za svaki park, ulicu i kuću, na kraju neće isplatiti.

Tog 18.11.1991. godine, posve razoreni Vukovar pao je u ruke zločinaca koji su tek tada zaigrali krvavi pir po ulicama grada-heroja, pobivši sve što je imalo veze s hrvatstvom i okončavši sve svojom najvećom sramotom, Ovčarom, na kojoj su pobili oko 260 mahom ranjenih ljudi odvedenih iz bolnice. To je najveći pojedinačni pokolj koji se dogodio tijekom Domovinskog rata, pri čemu se za ostacima mnogih još traga. Ovčara je, stoga, još jedan od trenutaka zbog kojih se JNA i srpska paravojska nikada nisu, čistog srca, mogli nazvati pobjednicima.

Preživjeli Vukovarci u svoj su se grad vratili tijekom mirne reintegracije koja, unatoč činjenici da su prošla gotovo dva desetljeća, teško zaživljava. Vukovar se i danas bori protiv nekih novih nepravda i nedaća, ali nadasve duhova prošlosti koji ih zaskaču na svakom uglu. Za pretpostaviti je, međutim, da će snažni građani Vukovara, nakon užasa 1991., izvojevati i ovu pobjedu.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI