28. ožujka 2018. godine, u Zagrebu je preminuo legendarni ratni fotoreporter Toni Hnojčik.
Ovaj osebujni daruvarski fotoreporter u tom se gradu rodio 1951. godine, a u u Daruvaru je završio osnovnu školu. Među brojnim afinitetima, negdje u sedamnaestoj prevladala je strast prema fotografiji, zbog čega prekida školovanje u gimnaziji i završava srednju fotografsku školu.
Vrlo rano započinje suradnju sa zagrebačkim Večernjim listom i daruvarskim tjednikom na češkom jeziku Jednota, gdje se kasnije i zapošljava., no nakon odsluženja vojnog roka odlazi u umjetničku akademiju u Pragu. Ne završava je, nego odlučuje “prokrstariti” Europom te se 1983. vraća u Daruvar u Jednotu.
Najplodonosniji dio njegova stvaralaštva smatra se onaj iz perioda Domovinskog rata kada je Hnojčik briljirao fotografijama s “prve crte”.
“Rat sam proveo kao individualac, iako moram naglasiti da to nije bio moj rat. Bio je to rat za moj dom, pri čemu sam ja kao građanin, radeći svoj posao, dao što sam mogao. U jesen ’91. nisu me htjeli mobilizirati jer bi time Daruvar i taj dio Hrvatske puno izgubili. Na taj način bio sam slobodan u svojim kretanjima, odlazio sam kamo sam htio, čak i na drugu stranu”, rekao je Tony u svom posljednjem intervjuu koji je dao u jesen 2017. portalu Zvono.
Tonyjeva su ratna iskustva 2011. objedinjena u fotomonografiju “To sam radio u ratu, sine” koja se s razlogom smatra kapitalnim djelom hrvatske ratne fotografije. Na 260 stranica ovog potresnog ratnog svjedočanstva bez cenzure je dokumentiran Domovinski rat u zapadnoj Slavoniji.
Izložbe za pamćenje
Fotografije kronološki prate sve etape ratnih zbivanja u Daruvaru i okolici. Tony je snimao primanja u pionire i vojne vježbe bivše države, velikosrpsko huškanje i mitinge HDZ-a, naoružavanje, prva granatiranja, prve žrtve, požrtvovnost branitelja koji su gotovo goloruki stali pred mašineriju JNA, bol ratnika koji su ostali bez svojih suboraca, očaj majki i supruga, evakuaciju daruvarske djece, mrtve, ranjene, osakaćene i uskraćene te pustoš koju je rat za sobom ostavio.
Nakon rata sa svojom je izložbom ratnih fotografija proputovao cijelu Hrvatsku, a gostovao je i u Češkoj i Njemačkoj, a karijeru je nastavio radeći za Arenu u kojoj je bio do njezina gašenja. Od tada, pa sve do smrti, Tony je bio ono što je oduvijek najviše želio: fotografijom se bavio slobodno i neovisno, a taj “nomadski” period posvetio je umjetničkom izričaju.
