Hrvatski narod stoljećima je krvario kako bi opstao u svojoj lijepoj domovini i živio u slobodi. U stalnim ratovima, na moru i kopnu, ginu najbolji hrvatski sinovi i tako se otvara prostor bešćutnim pojedincima za stvaranje saveza s drugim narodima, a na štetu vlastitog.
Tako je bilo i 1990. godine, kad su njegovi neprijatelji opet izvukli mač iz korica. Nakon plebiscitarno izražene volje da žive u svojoj samostalnoj, suverenoj državi, Hrvati su se opet našli u zagrljaju smrti – izloženi barbarskom nasrtaju neprijatelja koji je bacio oko na njihovu zemlju. Beograd se nije mirio s odlukom Hrvata i odlučio je “održati im još jednu lekciju” – sredstvima manipulacije, terora, progona i istrebljenja.
Nakon prvog oružanog sukoba između hrvatske policije i srpskih terorista, početkom ožujka 1991. godine u Pakracu, situacija se zaoštrila i u Lici. Meta je bio Nacionalni park Plitvička jezera – važan izvor prihoda turizma – koji su srpski ekstremisti namjeravali pripojiti Srbiji. S tim ciljem 28. ožujka 1991. zauzeli su Plitvička jezera i prekinuli promet na glavnoj državnoj cesti koja povezuje sjever i jug Hrvatske.
Druga etapa
Nasilje pobunjenih srpskih ekstremista u Hrvatskoj i blokadu vitalne prometnice između Zagreba i Dalmacije hrvatska vlast nije mogla tolerirati. Prvi demokratski izabrani predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, na Veliku je subotu izdao zapovijed: “Sutra ujutro do 8 sati Plitvice moraju biti pod hrvatskom kontrolom!”
Akcija “Plitvice” planirana je i izvedena u dvije etape. Prvo je, malo prije ponoći, Antiteroristička zajednica “Lučko” kao prethodnica zauzela Koranski most. U ranim jutarnjim satima, na sam Uskrs, počela je druga etapa akcije. Jedinica za posebne namjene MUP-a RH “Rakitje” priključuje se prethodnici ATJ Lučko te zajedno nastavljaju akciju oslobađanja NP-a Plitvička jezera.
Akcija je potrajala nekoliko sati jer su otpor terorista, duboki snijeg i gusta magla usporavali napredovanje hrvatskih specijalaca. Pri kraju akcije u izravnom sukobu sa srpskim teroristima poginuo je 22-godišnji pripadnik Jedinice za posebne namjene “Rakitje” Josip Jović, a tijekom akcije ranjeno je devet pripadnika te jedinice. Akcija “Plitvice” hrvatskom je narodu podigla moral i učvrstila vjeru da će Hrvatska izboriti slobodu i sačuvati svoju teritorijalnu cjelovitost. Pobunjeni srpski teroristi razbijeni su i naneseni su im veliki gubici.
Prvi vitez
Josip Jović prvi je hrvatski vitez koji je u domovinskom oslobodilačkom ratu poginuo u borbi za samostalnost i cjelovitost suvremene Republike Hrvatske. Rođen je 21. studenoga 1969. godine u Aržanu kod Imotskog u obitelji Marije i Filipa Jovića. Završio je školu u rodnom mjestu, a domoljubni zanos doveo ga je 5. kolovoza 1990. godine u Policijsku akademiju u Zagrebu, gdje postaje prvi hrvatski redarstvenik.
Potom je 5. listopada 1991. godine raspoređen u Jedinicu za posebne namjene MUP-a RH “Rakitje”, s kojom je bio u akcijama u Petrinji i Pakracu, gdje herojski pogiba. Pokopan je uz vojne počasti na mjesnom groblju u Aržanu. Na Uskrs 1994. godine u rodnom mjestu otkriven mu je spomenik, a posmrtno je promaknut u čin bojnika.
Turisti došli vidjeti slapove na Plitvicama, dočekale ih kokarde: Maltretirali su ih sve redom
Odlikovan je visokim državnim odličjima: Spomenicom 1. poginulog redarstvenika Ministarstva unutarnjih poslova u Domovinskom ratu, Značkom prvog hrvatskog redarstvenika, Spomen-značkom 1. gardijske brigade “Tigrovi”, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom i Spomenicom Domovinskog rata.