Veliki broj izbjeglica iz Dalja, Aljmaša, Erduta i okolnih sela stigao je u Osijek tijekom početka kolovoza 1991., da bi sredinom kolovoza počeli sve češći topnički napadi.
Grad je bio i meta neprijateljskih zrakoplova koji su ga nadlijetali ispuštajući “smrtonosni teret”.
U jednom od tih prvih napada 20. kolovoza 1991. godine vozeći tramvaj, poginula je Nezida Tojčić, piše povjesničar Borna Marinić za Domovinskirat.hr.
Kolege je se sjećaju kao uvijek vesele, vedre i nasmijane osobe. Takva je bila i kobnog jutra kada je vozeći tramvaj broj 15, 36-godišnja Nezida, majka dvoje djece, poginula od neprijateljske granate na tramvajskoj stanici u Gupčevoj ulici. U istom tramvaju život je izgubio i Zlatko Veljko Radonić dok je pet putnika teže ili lakše ozlijeđeno. Prve civilne žrtve u Osijeku bile su nagovještaj teških dana koji čekaju taj grad na istoku Hrvatske, ali unatoč njima gradski prijevoz je funkcionirao bez stanke.
Zbog oštećenja vodova i pruge s vremenom su tramvaje mijenjali autobusi no izuzev za vrijeme uzbuna, osječki gradski prijevoz je funkcionirao u vrlo teškim uvjetima. Tako su, zahvaljujući hrabrosti vozača i djelatnika gradskog prijevoza stanovnici imali barem privid da gradski život teče nesmetano. Osim Nezide, u Domovinskom ratu stradala je još jedna vozačica tramvaja – Marija Lacković.
“U remizu nas je dovozio autobus, svjetla se nisu smjela paliti. Vozač bi nas potom razvezao svakog do svog tramvaja i onda bismo krenuli. Krenemo pa dođe zračna uzbuna pa stanemo s putnicima. Oni bježe, vrište, spašavaju se. Katkad smo se imali gdje skriti, ali znali smo ostati i na ulici jer su vrata na kućama bila zaključana. (…) Odlazak na posao tih je mjeseci bio prava lutrija. – Vozila sam peglicu. Ne možeš ovuda proći, ne možeš onuda, šaraš gradom, a po krovu čuješ snajperske hice. Ideš na posao, imaš dijete od tri godine, ne znaš hoćeš li se vratiti kući. Ali ovo ti je drugi dom, ovo ti je firma, domovina, ne misliš o opasnosti”, izjavila je hrabra Anica Adamček Lilika, vozačica tramvaja GPP Osijek.