Goran Macura, ratni veteran 113. šibenske brigade HV-a i osnivač Udruge hrvatskih pravoslavnih branitelja, gostovao je u emisiji “Bujica” na Z1 televiziji gdje je istaknuo da je rekao “Ne” Mili Martiću i stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vojsci početkom 1990-ih.
Komentirajući konačni prijedlog Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, Macura se prisjetio svojedobnog dopisivanja s uredom resornog ministra Medveda.
“U mom rodnom selu, u Skradinskom zaleđu, jedino moja kuća nije obnovljena, a sve druge jesu. Njihovi vlasnici su bili izbjeglice, a sada su povratnici i daje im se još više prava”, rekao je.
“Srpska pravoslavna crkva je instrument velikosrpske politike. Hrvatska neće biti u potpunosti samostalna država, dok se ne obnovi Hrvatska pravoslavna crkva“, tvrdi Macura.
Dragovoljno u Hrvatskoj vojsci
Goran Macura je iz Šibenika, a roditelji su mu iz Skradinskog zaleđa, otac iz Međara, a majka iz Bribira, zaseok Pavići, pobunjeni Srbi pokušali su ga pridobiti na svoju stranu, kada se 1990. godine vratio sa odsluženja vojnog roka u JNA.
“Jedne večeri je došao po mene neki dečko i rekao mi da idemo u Knin po naoružanje. Govorio je da Martić dijeli oružje, a ja sam mu se zahvalio i rekao mu da mi nikad više ne dolazi u kuću. Već sam se tada stavio na raspolaganje našoj Civilnoj zaštiti i Uredu za obranu. U Hrvatskoj vojsci završio sam dragovoljno”, objasnio je svoj put Macura.
Prisjetio se i povlačenja naših dragovoljaca sa Šibenskog mosta, gdje se tada našao kao civil, zajedno s ocem i izvukao tijelo palog hrvatskog viteza Marinka Karduma.
“Sigurno ću pokrenuti inicijativu da se Šibenski most nazove po Marinku Kardumu. Našim vlastima zamjeram što me nikada nisu zvali da svjedočim protiv ubojice Karduma,” rekao je ogorčeno.
Poznaje i Miloševića
Macura dobro poznaje i Borisa Miloševića, potpredsjednika Vlade, za kojeg smatra da ga Pupovac nije slučajno izabrao za nasljednika.
Dodao je kako ga ćirilična ploča ne zanima.
“Ćirilična ploča je samo instrument da se nešto nametne i ispolitizira, a to je dio velikosrpske politike koja se provodi preko SPC-a”, tvrdi Macura.
“Hrvatske branitelje ne bih dijelio po vjerskoj osnovi, na katolike, pravoslavce ili muslimane, svi smo mi prije svega hrvatski branitelji i svi smo dali doprinos u stvaranju naše Domovine”, jasan je bio Macura.
“Svi prolazimo jednake golgote u ovome društvu, bez obzira tko smo i što smo, međutim, postoji ipak jedna razlika koja me boli. Svi imaju pravo na hrvatsku zastavu i počasni vod kada odlaze s ovoga svijeta, osim hrvatskih branitelja pravoslavaca. To ne dopušta Srpska pravoslavna crkva.
U Šibeniku smo zabilježili najmanje tri, a u cijeloj Hrvatskoj još mnogo slučajeva, gdje se hrvatski branitelji pravoslavci ne pokapaju pod zastavom za koju su ratovali i bili spremni poginuti. Moje dijete, sutra kada umrem, ukoliko se nešto ne promijeni, neće moći dobiti naš stijeg, za kojeg sam bio spreman poginuti, niti će moći zaplakati prilikom ispaljivanja počasnog plotuna, kada odem u zemlju koju toliko volim”, rekao je.
“Prema podacima inicijativnog odbora za osnivanje Udruge hrvatskih pravoslavnih branitelja, u Hrvatskoj nas danas ima najmanje 12.600. To vam je tri pune brigade ljudi”, zaključio je Macura.