"Osim što smo zajedničkim snagama otkrili tko je naš mladi mučenik, ali i njegovi egzekutori, otkrili smo što se dogodilo i sa šestim autobusom iz vukovarske vojarne", tvrdi Vilim Karlović na svom blogu.
Hrvatski branitelj Vilim Karlović jedna je od malobrojnih osoba koja je preživjela torturu i masovna smaknuća na Ovčari.
Istražujući kroz svoj blog identitet ubijenog dječaka, nije bio ni svjestan da će doći do vrlo važnih informacija o “šestom autobusu” i sudbinama ljudi koji su njime otpraćeni na Ovčaru. Istina o šestom autobusu iščekuje se godinama, a posebno od strane obitelji koje nemaju nikakve informacije o svojim nestalima. Ako je suditi po onome što je otkrio Vilim Karlović, ove će obitelji i dalje ostati u neizvjesnosti.
Ono što je doznao, Karlović je na svom blogu opisao vrlo temeljito, korak po korak:
“Od svih zanimljivosti koje namjeravam u ovom izdanju objaviti jedan događaj zaslužuje posebnu pažnju i ne može čekati. Sam naslov ovog novog poglavlja u svojoj biti skriva istinu, a to onda pred mene kao autora stavlja posebnu odgovornost. Naime, jedna od mojih najvećih životnih želja uz pronalazak tijela brata Antonija bila je i želja pronaći dječaka koji je brutalno ubijen na Veleprometu. Iskreno, iako sam proteklih pet i pol godina imao želju u tome uspjeti, ipak sam od toga četiri godine proveo u zatvoru pa su mi i mogućnosti za djelovanje bile vrlo ograničene.
Krajem protekle godine, povodom 25. obljetnice pada i žrtve Vukovara, pokrenuo sam blog vilimbook.com i kroz njega odlučio objavljivati dijelove knjige. Krajem studenoga objavio sam članak naslova „Agonija Veleprometa – i dijete je izvedeno“. Izvadak je to jednog dijela poglavlja knjige „Agonija Modoteksa i Veleprometa“, ali i dio knjige koji je izazvao posebno teške emocije i mnoge isplakane suze. Koji dan iza toga dobio sam facebook poruku Ane Galović sljedećeg sadržaja:
„Poštovani Vilim, ime starijem bratu s ovoga mučilišta je Đorđe. Nažalost, ne znam prezime. No možda pomogne u daljnjem traženju!“
Odgovorio sam na poruku te predložio telefonski razgovor. Kroz poruku sam prokomentirao kako se i meni čini da bi mogao biti Đorđe. Naime, stariji brat je još u lipnju 1992. godine, netom po mom izlasku iz logora, došao u naš obiteljski stan u Novom Zagrebu. Kako sam poslije njegovog brata izveden iz prostorije u tzv. stolariji zanimalo ga je jesam li vidio njegovo mrtvo tijelo. Bio je to izrazito težak trenutak jer su rane još bile svježe. Na njemu se vidjelo njegovo depresivno stanje, ruke su mu drhtale, a bio je i na rubu plača. Nismo dugo pričali, a osobito o nekim detaljima. Rekao sam mu samo kako nisam vidio tijelo njegovog brata dok su me Belgija i njegovi vodili pored mrtvih i ubijenih ljudi.
Nakon Anine poruke uslijedio je naš susret. Naime, Ana je psiholog pa je u radu s braniteljima prikupila jako puno informacija. Jednu takvu iskoristila je kako bi me uputila na gospodina Miljenka Miljkovića. Prema njezinim riječima moguće je kako je baš taj čovjek bio Đorđu profesor u školi.
Kasnije, iz razgovora s Miljenkom Miljkovićem, saznao sam nešto o obitelji Đorđa. Osim mlađeg brata imao je i dvije starije sestre, a kojima je također predavao. Njihovih se imena nije mogao sjetiti, ali se sjetio njihovog prezimena Vlaisavljević. Od profesora sam saznao kako je Đorđe u Vukovaru bio dobrovoljac i borio se na našoj strani, a poslije Vukovara priključio se 5. gardijskoj brigadi. Rekao mi je kako se družio s čovjekom kome je bilo prezime Jakumetović. Miljenko mi je o sebi rekao kako je u vrijeme agresije na Vukovar bio inspektor u policiji te da je i sam nakon pada grada i zarobljavanja proveo nekoliko dana na Veleprometu. Iako se radi o starijem čovjeku, njegove misli i sjećanja su bile izrazito bistre. Uputio me i na svoju knjigu „Vukovarski deveti krug“.
Ona je potresno svjedočanstvo o događanjima u Vukovaru neposredno poslije pada grada 18. studenoga 1991. godine, te u zarobljeništvu u Sremskoj Mitrovici. Iako je napisana u trećem licu, zapisi su autentični jer je njihov autor, Miljenko Miljković živio i radio u Vukovaru. Zajedno sa ženom i sinom sudjelovao je u njegovoj obrani, poslije pada grada biva zarobljen i provodi devet mjeseci u zatočeništvu. Razmijenjen je 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu. Knjiga dosta detaljno opisuje i događanja na Veleprometu.
Miljenko se sjetio i jedne bitne činjenice na kraju našega razgovora. Naime, u jednom slučajnom susretu u Zagrebu, Đorđe mu je rekao kako je promjenio ime u Zdravko. Nakon našeg razgovora krenuo sam u potragu.
Moj prijatelj, inače policajac koji radi u Odjelu za terorizam i ekstremno nasilje Policijske uprave Vukovarsko – srijemske, Nikola Kajkić, dao se s kolegama na traženje čovjeka koji se zove Đorđe Vlaisavljević. Nikola je završio srednju Policijsku školu, stručni Upravni studij, te Ekonomski i Pravni fakultet te položio pravosudni ispit. Maloljetni je dragovoljac Domovinskog rata koji je kao sedamnaestogodišnjak stupio u obranu domovine. Odlikovan je Spomenicama Domovinskog rata i domovinske zahvalnosti, te medaljama „Bljesak“ i „Oluja“. Dana 16. prosinca 2013. godine osnovao je Nacionalni sindikat policije MUP-a RH sa sjedištem u Vukovaru čiji je i predsjednik. Jedan je od rijetkih ljudi u našoj domovini koji su uspjeli dva puta dobiti nagradu „Ponos Hrvatske“. Naime, on i kolega mu Bono Tomašević to priznanje su dobili za 2007. i 2009. godinu, a za nesebiču pomoć siromašnim, ugroženim i nemoćnim obiteljima. Čitajući knjige i dokumentaciju o događajima u Vukovaru počeo se intenzivno baviti i temom Grada heroja. Dodatni motiv tome je bio i veliki broj stradalih i poginulih policajaca u obrani Vukovara. Kao rezultat njegove višegodišnje istrage i proučavanja tih događanja snimio je dokumentarno-animirani film „Ovčara – neispričana priča“ čiji je i autor uz nekoliko svojih kolega policajaca. Policiji je važan svaki prikupljeni dokaz o mogućim zločinima, a osobito imena ljudi koji su takvim zločinima svjedočili i bili sami žrtve istih. Upregnuli smo zajedničke snage kako bi javnosti obznanili što više detalja o istini toga teškog razdoblja naše povijesti. Nikola se kao policajac angažirao u okviru svojih mogućnosti kako bi pronašli Đorđa Vlaisavljevića. Osim toga, dužni smo kao odgovorni ljudi učiniti sve što je u našoj moći kako bi i pravda na ovome svijetu bila zadovoljena.
Moja procjena je bila kako je Đorđe mogao imati godina kao i ja. Nakon nekog vremena Nikola mi je javio kako takav čovjek prema evidenciji matičnog ureda u Vukovaru nije postojao. Tražili su čovjeka dvije godine mlađeg i pet godina starijeg od mene. Ipak, zatražio je broj gospodina Miljkovića kako bi on s njim razgovarao. Sumnjao je kako je možda razlika u jednom slovu pa prezime time dobiva i drugi oblik što im otežava traženje te im i znatno produžuje vrijeme. Nakon pola sata, javljeno mi je kako prezime nije Vlaisavljević nego Vladisavljević i da s tim prezimenom postoji jedan Đorđe, a koji je promjenio ime i prezime u Zdravko Krnjić. Također, poslao mi je njegovu fotografiju.
Čim sam je ugledao na svom mobitelu odmah mi je bilo jasno kako se radi upravo o čovjeku s kojim sam proživio teško ubojstvo njegovog mlađeg brata. Iako stariji, i pomalo drugačiji, ipak mi je njegovo lice ostalo jako upečatljivo i nezaboravno. Informacija o njegovoj starosti bila je drugačija od moje procjene. Kako je rođen 1962. godine tada je imao je 29 godina. Kratko sam Nikoli potvrdio:
– Da, to je taj čovjek! Siguran sam sto posto, bez obzira na godište!
– Ajde super! Ako stignem otići ću sutra kod njega na adresu, obaviti s njim razgovor i dati mu tvoj broj da ti se javi. Imam već dogovorenih obaveza oko nekih slučajeva pa se nadam da ću stići. – rekao je Nikola poprilično zadovoljno.
Ipak, nakon prekida našeg telefonskog razgovora nisam imao strpljenja čekati do sutra. Odmah sam počeo u internetskom imeniku tražiti broj telefona Zdravka Krnjića. Pronašao sam osobu istog imena na adresi u Zagrebu. Nazvao sam njegov broj i objasnio mu zašto zovem. Nakon što me strpljivo saslušao odgovorio je kako on nije taj čovjek. Razmijenili smo nekoliko rečenica iz kojih sam saznao da je puno mlađi. Nakon toga odlučio sam potražiti prezime Jakumetović i čovjeka koji se s Đorđem, sada Zdravkom, družio i proveo jedno vrijeme u istoj postrojbi. Od ukupno šesnaest prezimena pojavilo ih se pet koji žive u Vukovaru. Odlučio sam se za jednoga od njih i nazvao Marija Jakumetovića. Nakon mojeg predstavljanja odgovorio mi je kako je čuo za mene i da zna za moju knjigu. Rekao mi je i kako je neki dan gledao jednu televizijsku emisiju u kojoj sam svjedočio.
Nakon što sam mu sve potanko objasnio rekao mi je kako on nije taj i da mu nije poznato ime Đorđe Vladisavljević kao ni Zdravko Krnjić. Uputio me na svog rođaka Dalibora i dao mi njegov broj mobitela. Ipak, na kraju razgovora Marijo Jakumetović mi je još rekao:
– Znate, vi i ja smo dijelili jedan dio vaše tragedije, bili smo blizu.
– Da? Ozbiljno? Jeste li bili na Veleprometu? – pomalo sam se iznenadio, možda i zbog toga što mi je važno svako novo ime koje je bilo na tom stratištu.
– Ne, ja sam bio s vama i svima drugima u onim autobusima za Ovčaru.
– Čekajte, želite reći kako ste vi bili u onih pet autobusa i preživjeli? – sada još s većim iznenađenjem očekujem obrazloženje.
– Mi smo vam oni ljudi koji su odvojeni u vojarni u onaj šesti vojni autobus.
– Ma da…!? – iako iznenađen ipak, nastavljam s pitanjem:
– Pa…znači svih onih dvadesetak ljudi iz autobusa su preživjeli?
– Da, točnije nas sedamnaest smo vraćeni u vukovarsku bolnicu. – pojašnjava mi te nastavlja dalje:
– Naime, moja supruga Rozalija, koja je tada bila jedini farmaceut u bolnici, i doktorica Vesna Bosanac uspjeli su izmoliti od majora Šljivančanina da nas, kao rodbinu bolničkog osoblja, vrate u bolnicu. Iako su nas zaista prebili od batina, ipak smo preživjeli, hvala Bogu.
– Da, hvala Bogu! – radosno i iznenađeno potvrđujem Marijeve riječi.
– Ma znate, kada su nas vratili u bolnicu uz doktoricu Bosanac i moju suprugu stajao je major Šljivančanin koji je doslovno rekao: „U zadnji čas smo ih izvukli!“
– Da, eto, ma znao je on dobro što čeka sve nas koji smo iz bolnice odvojeni za Ovčaru. – potvrđujem Mariju ono što već dugo znam i bez njegovog svjedočenja kako se major Veselin Šljivančanin slavodobitno pohvalio o spašavanju sedamnaestorice naših ljudi u zadnji čas.
– Hvala vam Marijo. Jako mi je drago što ste preživjeli i molim vas nemojte mi zamjeriti što sam vas zvao. Posebno pozdravite suprugu Rozaliju koja se tako izborila za vas, ali i za druge.
– Hoću, hvala vama što se i danas borite za istinu. – uljudno i plaho je uzvratio Marijo.
– Možda ću vas opet trebati. Neće vam to biti problem? – upitao sam.
– Ne, dapače, što god trebate samo nazovite.
Za mene je to bilo iznenađenje i neočekivani razgovor. Znao sam za tu mogućnost koju sam upravo čuo od ovog čovjeka, ali nisam imao prilike to čuti od izravnog svjedoka. Prvi koji mi je prije par dana govorio o tom šestom autobusu na sličan način bio je baš Nikola. Odmah sam s njim podijelio detalje razgovora s Marijom. Rekao mi je kako i u njihovom filmu o tom događaju svjedoči doktorica Mirjana Semenić – Rutko. Ona govori o nekim ljudima koji su vraćeni, a izvedeni su iz bolnice kao lakši ranjenici. Iako sam film pogledao nekoliko puta iz njega nisam mogao zaključiti kako se radi baš o ljudima koji su bili u autobusima za Ovčaru i da su vraćeni iz vukovarske vojarne. Nikola me upoznao kako je i sestra Biserka, koju su svi zvali Biba, imala možda i ključnu ulogu u nagovaranju Šljivančanina da u bolnicu vrati njihove najmilije.
Nedugo iza toga nazvao sam Dalibora Jakumetovića, ali nažalost, ni on kao ni njegov rođak, nije ništa znao o Đorđu Vladisavljeviću. Ipak, preostalo je ono što danas najviše koristimo za traženje ljudi i poznanstava koja su odavno izgubljena – facebook. Čak sam se sam sebi malo začudio kako se nisam odmah toga dosjetio. Očito je kako sam iz nekog razloga morao ići baš ovim putem. Na tražilicu svoje profilne facebook stranice utipkao sam ime i prezime „Zdravko Krnjić“. Prvi čovjek iz Vukovara koji mi se otvorio pod traženim imenom i prezimenom bio je upravo taj kojega tražim. Bio je isti kao i osoba na fotografiji koju sam imao te sam shvatio kako mi je i Nikola poslao fotografiju skinutu s facebooka. Odmah sam poslao poruku sljedećeg sadržaja: „Dragi Zdravko, molim te javi mi se ukoliko ti što znači moje ime. Mislim da smo dijelili jedan težak zajednički trenutak 1991. godine. Vilim Karlović.“
Nastavlja se…