Pokolji u Vukovaru nastavili su se još godinama nakon pada grada. Gotovo sve do reintegracije, preostale hrvatske obitelji koje više nikako nisu mogle napustiti grad, bile su metom srpskih teritorijalaca koji su ih tjerali na prisilan rad u njihovim kućama i čišćenje ruševina preostalih nakon razaranja.
Maltretiranja malobrojnih Hrvata u tom području najčešće su završavala njihovom smrću, a jedan od takvih brutalnih zločina dogodio se na današnji dan 1992. Vukovarska četveročlana obitelj Paškec, nemilosrdno je likvidirana, a njihova su tijela bačena u bunar. Razlog? Srpski pripadnici TO Nikola Dukić zvani Gidža i Slavko Petrović poželjeli su ovoj obitelji uzeti jedino što im je u ratu preostalo – crveni Golf 2.
Ovaj slučaj ostao bi prilično nepoznat, da među žrtvama u ovoj obitelji nisu bila dvojica dječaka o čijim je sudbinama detalje otkrila Ani Galović, autorica knjige “Mama, ne vidim nebo”. U štivu koje se bavi najmlađim žrtvama Vukovara, doznao se tijek tragične sudbine Stjepana i Ane Pakšec, kao i njihovih sinova Damira (12) i Dario (16).
Stjepan Pakšec je nakon pada grada svog Golfa i kuću nudio u zamjenu za izlazak sa obitelji iz Vukovara, no u tome nije uspio. Ipak, njegov je Golf zapeo za oko Dukiću i Petroviću koji su mu 09. travnja 1992. banuli u kuću. Nakon što su zatražili automobil, Stjepan im je bez dvoumljenja dao ključeve, no potom su zatražili i novac.
Svima pucali u glavu i bacili ih u bunar
“Stjepan je pokušao sačuvati posljednje novce koje su imali ali je uz prijetnju dobio nekoliko udaraca u glavu drškom pištolja. Tada je supruga Ana donijela posljednjih 150 maraka, što je silno razbjesnilo obojicu. Stjepan je obojici predao sve vrijednosti koje su imali, no bez imalo milosti ispalili su mu nekoliko hitaca u glavu, te ga na mjestu usmrtili. Suprugu Anu, te dječake Daria i Damira zatim su izveli iz dnevne sobe te im naredili da sjednu na stražnje sjedalo njihovog crvenog Golfa 2.
Preplašene, odvezli su ih u Novu ulicu, kod kućnog broja 28. Tamo se nalazila zatvorena kapija, ali raščišćeno dvorište srušene kuće, te bunar. Ana i dječaci nisu pružali otpor, nisu pokušali bježali niti pozvati u pomoć. Postrojeni ispred bunara, okrenutih leđa, dvojica egzekutora ispalili su im smrtonosne hice u glavu, nakon čega su podigli poklopac bunara te njihova tijela bacili u 15 metara dubok mrak.
Istim autom vratili su se pred kuću obitelji Pakšec, u deku zamotali tijelo ubijenog Stjepana te prevezli do iste lokacije kako bi i njegovo tijelo ubacili u bunar”, opisala je Galović u knjizi.