Iako je već neko vrijeme živi u Samoboru Stjepan Antolić (51) je iz zagrebačkog Rudeša.
Riječ je o bivšem pripadniku HOS-a koji je, u trenutku kada je sve eskaliralo na tamošnjoj bojišnici, osmislio “vod za čišćenje” kojim je i zapovijedao.
Tonči o tome govori skromno i bez puno uzbuđenja.
“U takvoj kaotičnoj situaciji i bliskoj borbi, ne preostaje previše rješenja. Bilo mi je logično osmisliti male skupine koje bi išle u čišćenje, iako je iz dana u dan bilo sve manje ljudi koji su išli na takve zadatke”, kazao je Antolić za Dnevno.hr.
Na pitanje, što je bila zadaća “voda za čišćenje”, odgovara: “Na Sajmištu je bila borba za svaku ulicu i kuću. Kada bi neprijatelji pomakli crtu i zauzeli dio našeg teritorija, na nama je bilo da ga vratimo. Nekoliko ljudi bi se dragovoljno javilo, otišlo do njih i ‘riješilo ih’. U početku smo u čišćenje išli Igor Široki, ja, Fuks, Kutina, Samoborac, Šiljo, Brdar, Ohran dok je još bio živ i ostali. S obzirom na rizik, vremenom je nestalo dragovoljaca, pa sam morao birati suborce koji bi obavljali taj zadatak. Obično bi se vratili izranjavani, pa mi to nije bilo ugodno. Sve u svemu, bilo nas je jako malo…”
Stjepan se prisjetio 9. studenog, jednog od najtežih dana za HOS u kojem su ranjena čak njih četvorica.
“Jean-Michel Nicolier, Davor Purulić-Fuks, Zvonko Bračun iz Našica i ja pogođeni smo od granate iz tenka koji je od nas bio udaljen svega 30-ak metara. Taj tenk se, naime, provukao kroz jedino mjesto koje nije minirano. Vjerujem da su o tome dobili informaciju od Dušana Bijelića kojeg sam stavio na stražu, a kojeg ujutro više nije bilo. Zbog toga mi je krivo, jer smo sva četvorica teško ranjeni, a posebno Fuks. Jean Michel i ja smo dobili gelere po nogama”, prisjeća se Antolić, danas 70 postotni ratni vojni invalid.
Napominje kako su ih tada spasili Robert Šilić i 15-godišnji dječak Zoran Harhaj kojima je posebno zahvalan. Jednog po jednog su izvukli, pa ih u dva navrata prevezli do vukovarske bolnice. Tamo je Tonči dočekao i pad grada.
“Kad su ušli u bolnicu i kad sam vidio kako izgledaju, pretpostavio sam da je to kraj. Prvo je ušao jedan jako nizak, mali četnik, a ja sam pomislio ‘ok, sve veće smo riješili’ (smijeh). Međutim, tad mi je prišla neka njihova naoružana, neugledna žena i prislonila kalašnjikov na čelo iz riječi ‘sad ćeš dobiti što si tražio’. Stvarno nisam želio poginuti tako… Smatrao sam da nakon svega zaslužujem umrijeti na neki konkretniji način (smijeh)”, opisuje.
Imao je nevjerojatnu sreću, pa je zbog nevjerojatnog spleta okolnosti izbjegao Ovčaru koja mu je bila namijenjena. Ambulantna kola koja su ga trebala odvesti na stratište završila su u Sremskoj Mitrovici.
“Tamo su Fuksa, mene i nas još nekoliko onako izranjavane poredali na jednom hodniku. Jedan od čuvara je bio neobično ljubazan. Donio nam je moto kekse i deke napominjući kako smo ih ‘na Sajmištu dobro rasturili i kako on radije ovdje čisti wc nego ratuje u Vukovaru’. Osim njega, zapamtio sam i jednog koji je ušao i zagledao se ravno u mene. Baš me fiksirao pogledom. Onda me pitao sjećam li se da sam ga tukao na utakmici Dinamo-Crvena Zvezda. Rekao sam mu da se ne mogu sjetiti koga sam sve istukao. Htio sam ga razljutiti da me ne mrcvare, da me ubiju što brže”, kaže.
Međutim, u nekim brzinskim pregovorima, već drugog dana je razmijenjen.
“Nemam nikakve snove niti dijagnosticiran PTSP. Nemam osjećaj krivnje prema ljudima koji su nastradali od moje ruke. Svi su imali oružje i namjeru da ubiju mene ili moje suborce. Osim toga, nikada nisam naudio zarobljeniku. Razoružana osoba nije mi predstavljala opasnost i takve sam samo proslijedio. Zbog svega toga, imam miran san”, zaključuje Tonči.