Gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo napustilo je područja kojima su tijekom ‘Oluje’ ovladale hrvatske snage. Budući da nema pouzdanih podataka koliko je tada na tom području živjelo Srba, kao i zbog činjenice da je od 1991. dosta njih napustilo ta područja iz egzistencijalnih razloga, teško je navesti točan broj onih koji su otišli početkom kolovoza 1995.
“To prvo bombardiranje 4. kolovoza zateklo me na spavanju. Istrčao sam van poluodjeven. Nekoliko granata se pred mojim očima zabilo u zid pored. Sišao sam u podrum u pokušaju da stupim u kontakt sa komandom, da organiziramo obranu. Nisam znao da je sve bilo izrežirano. Knin je bio neprekidno bombardiran. Nije moglo proći ni pola minuta, a da negdje ne eksplodira granata. Želio sam da civili napuste grad.
Nisam dao naredbu za povlačenje vojske. To je netko uradio meni iza leđa. Vojska me je ostavila na spavanju, nisu me ni probudili. Bio sam okružen u Kninu bez vojske, vlade, civilne obrane…”, ispričao je nakon operacije Oluja tadašnji predsjednik RSK i sadašnji zatvorenik Mile Martić kojem je zbog ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti dosuđeno 35 godina zatvora.
Martiću koji do posljednje sekunde nije vjerovao u ovakav ishod, tada nije bilo lako. Svi njegovi snovi o Srpskoj Krajini kao zasebnoj državi koje je temeljio na ideji Jovana Raškovića – zauvijek su se urušili kao kula od karata. Noć prije, Martić je čuo obavijest o pokretanju velike hrvatske operacije, no u nju nije osobito vjerovao. Jedino što je učinio kao mjeru predostrožnosti, izdao je naredbu da se Zagreb raketama sravni sa zemljom, no naredba o raketiranju glavnog hrvatskog grada je odbijena.
Slobodan Milošević ne samo da nije odobrio tu naredbu, već je Martića u potpunosti ostavio na cjedilu. O njihovoj korespodenciji toga dana, posvjedočio je posljednji gradonačelnik Knina Drago Kovačević:
Milošević mu rekao da se ubije
“Tu zadnju noć, 3. kolovoza 1995., proveo sam sjedeći na pragu svoje kuće u Kninu i tu sam dočekao zoru. Kada su počele padati prve granate, bilo je oko pola pet, znao sam što to znači, probudio sam ukućane i pokušao doći do nekih rođaka koji su živjeli u okolici Knina. Nakon toga otišao sam u zgradu općine ne znajući da li će se poduzeti evakuacija građana koja je bila u nadležnosti vojnih vlasti. Na ulici je vladao kaos, a prve zrake sunca probijale su se kroz gustu prašinu koja je bila posvuda u zraku. U općini sam zatekao neke krajinske generale i Milu Martića kako s nekim razgovara telefonom. Na liniji je bio Slobodan Milošević. Martić je pitao da li mu Milošević može vojno pomoći, a Milošević je odgovorio da ne može. ‘Što da radim’, pitao je Martić. ‘Ubij se”, odgovorio je Milošević.
Martić se tada navodno nalazio u Srbu, iako je moguće da se u to vrijeme već povukao u Republiku Srpsku. Vidno deprimirani Martić izjavio je nakon svega: “I u ovako teškoj situaciji, ako je ikome teško, naravno, meni je najteže. Ja sam ostao, kao što vidite, ovde, ne želim da se povlačim. Moram da pohvalim one borce hrabre koji su još uvijek ovdje i koji se ne žele, a takvih imamo po šumama mnogo. I koristim priliku da pozovem sve rodoljube…sve, iz svih srpskih zemalja, pa i iz dijaspore, da se vrate da odbrane otadžbinu, Republiku Srpsku Krajinu. Ja ne priznam nit ću ikad priznati okupaciju i dok ijednog Krajišnika ima u životu tu okupaciju ne smijemo priznati. Moramo da sve učinimo da se vratimo na naša vjekovna ognjišta. Ubjeđen sam da mi to možemo. Sada, kad je civilno stanovništvo, kad se zbrine, onda svaki borac je dužan da se odazove svom pozivu i da se vraćamo tamo gdje su naša vjekovna ognjišta. Ovo je apel za sve. Ja ostajem ovde, jesam donekle u okruženju, al se ne plašim i nemamo se čega plašiti. Nije hrvatska vojska toliko moćna i snažna, jest da imaju nadmoćnu artiljeriju, ali mi imamo i srce, pa se nadam, imamo motiv zašto da se borimo i ubjeđen sam da mi možemo i ovu muku koja nas je snašla, da možemo prevladati”.