Preletom pilota Danijela Borovića u Pulu, Ivana Selaka u Zagreb i Ivice Ivandića u Split tijekom 1992. godine., Hrvatsko ratno zrakoplovstvo dobilo je prve prave borbene zrakoplove. Tri MiG-a 21 odmah su uključena u borbena djelovanja.
Jedan od prvih borbenih letova bio je na području Južnog bojišta tijekom operacija za deblokadu Dubrovnika. Poslije su ti zrakoplovi letjeli u Bosanskoj Posavini gdje je srušen prvi hrvatski MiG, označen brojem 101, kojim je Borović preletio iz Bihaća.
U borbenoj akciji između Prnjavora i Dervente 24. lipnja 1992. njegov nekadašnji zrakoplov je oboren, a u njemu je poginuo hrvatski pilot, pukovnik Antun Radoš.
Bio je to prvi gubitak borbenog zrakoplova i pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.
Upravo pokojnog Radoša ovih se dana emotivno prisjetio njegov kolega, također pilot – Ivan Selak, čija je objava mnoge natjerala na razmišljanje o žrtvi i herojstvu kojem do danas ni na koji način nije uzvraćeno:
„Na današnji dan prije 25 godina poginuo je hrvatski vitez Ante Radoš. Nema njegove ulice, škole, dvorane…. A tko je bio on?
Bio je pilot, borbeni pilot, migovac, bio je od nas svih najsposobniji operativac, bio je čovjek koji bi promjenio kretanje kotača povijesti razvoja borbene komponente hrz ( s nama, naravno, jer mi smo tražili lava, a on je to bio), zato je i poginuo. Srce veće od ove naše hrvatske domovine, sa srcem je otišao u avion, a avion traži nalet, traži da si s njim stalno, traži zvijer koja će se prilagoditi situaciji, koja ne reagira na okolne priče, koja ima sposobnost fokusiranja na zadaću, koja leti…
A on letio nije. Poginuo je sa mojim anti g odijelom i mojim šljemafonom na glavi, nije imao svoje a ipak je išao, išao je sa srcem, rekoh, većim od Hrvatske.
I nije se vratio. Pridružio se našim kolegama, migovcima, Vuletu i Žiletu i njihovoj ekipi. Imadoh privilegij dva puta razgovarati sa Antom. Prvi put u Batajnici na pregledima kad sam shvatio koja je to ljudska veličina i drugi put -dan prije kad sam pokušao objasniti nešto što je teško objasniti ….
On je otišao. Slutio sam da se neće vratiti.
Legendo, hvala. Kotač vremena je uvijek jednosmjeran i nezaustavljiv. Njemu nitko ništa ne može, on je ne umoljiv i nepromjenjiv. Na kotač povijesti, koji se isto uvijek vrti i nezaustavljiv je, možeš utjecati, možeš ga u toj jebenoj vrtnji bar usmjeriti. Ti si pokušao, ali drugi su presudili.
Lave, povijest borbene bi bila drugačija da si ti bio s nama. Vječna ti slava i vječna ti hvala. Počivaj u miru ili leti nebesima, kako ti volja lave…”