LEGENDARNI VUKOVARSKI HOS-ovac: ‘Nismo jurcali po Vukovaru uzvikujući ‘ZDS’. Zastavu HOS-a kupio sam iz inata’

Igor Široki već je godinama jedan od najtraženijih medijskih „materijala“, barem što se tiče novinara koji se bave tematikom Domovinskog rata. Igor, čuveni snajperist i hrvatski branitelj kojeg je bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović lani odlikovala Redom hrvatskog trolista za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, šutio je o svome ratnom iskustvu gotovo tri protekla desetljeća. Zbog toga je želja za intervjuom s ovim bivšim pripadnikom HOS-a, koji je snajper zadužio sa tek navršenih 19 godina, sve više jenjavala, no iznenada – odlučio je o svemu progovoriti.

Odlučio sam pričati zbog mrtvih i nestalih

Igor Široki, zagrebački dečko s Knežije, shvatio je da će njegovom šutnjom neke stvari koje ga muče s njim otići u grob, a zajedno s njima i njegova vukovarska istina. Upravo zato, ovaj smo intervju započeli završetkom. Točnije, današnjicom koja Širokog muči više od ratnih događanja.„Neću biti miran dok ne pokopamo i posljednjeg nestalog. Grad Vukovar i dalje broji oko 400 nestalih, a o mrtvima i materijalnoj šteti za koju nitko nije odgovarao da i ne govorim. Od svih užasa koje sam doživio, najvećim užasom smatram činjenicu da roditelji nikada neće moći pokopati svoje dijete, ili dijete oca. Pokušajte samo zamisliti da nemate gdje zapaliti svijeću nekome iz svoje obitelji“, otkriva nam Široki ono što ga najviše „proganja“.

Jedan od onih čiji ostaci još uvijek nisu pronađeni je i njegov suborac, francuski dragovoljac i HOS-ovac, Jean Michel Nicolier kojeg Igor neprestano spominje.

„Pričat ću o njemu do smrti. Nestvaran čovjek na više razina… Sve smo prolazili zajedno, družili smo se i bili smo jako dobri. Bilo je nevjerojatno gledati kako odbija mogućnost izlaska iz Vukovara, a imao je cijeli niz prilika. Čak i kada je završio u bolnici… Bio je pokretan i mogao je otići s francuskim novinarima. Ali on je jednostavno odlučio ostati s Vukovarcima do kraja i podijeliti njihovu sudbinu. Neopisiva hrabrost, požrtvovnost i ljudskost. Neopisiva…“, sjetno se Široki prisjeća Nicoliera.



Njegov francuski suborac ujedno je i jedan od razloga zbog kojih nikada nije medijski istupao.

Nicolier za svoje ratovanje nije dobio ni lipe

To što Jean kao i mnogi ostali još uvijek nije pronađen, čisti je nedostatak volje naših institucija i državnog vrha. Tu nema mjesta neodlučnosti i to im teško mogu oprostiti. Napominjem i da Jean, kojega pojedinci nazivaju „plaćenikom“, nikada nije primio plaću. Te tri koje je u ratovanju zaslužio, nije doživio. Iznimno sam razočaran zbog ovog „tapkanja u mraku“ jer sam sasvim siguran da Srbi znaju gdje su naši nestali. Smatram da nismo poduzeli sve što smo mogli, a ono što bi zasigurno urodilo plodom nismo ni probali. Nismo im ponudili novac. Za bilo kakvu novčanu nagradu, netko bi od njih progovorio, jer oni su takvi. Za novac su spremni učiniti sve“.

Nakon onoga što ga muči u sadašnjosti, Široki se vratio na sam početak – na dan kada je kao dečko s Knežije koji voli nogomet i djevojke odlučio otići u rat.

„Nitko me nije mogao spriječiti. Taj zov da braniš svoju zemlju teško je objasniti, osjetiš ga ili ne osjetiš. Ostavio sam svoje društvo i u ratu upoznao ono koje ostaje za cijeli život. Obzirom da nisam završio vojnu obuku u JNA jer sam bio premlad, nisam primljen u Zbor narodne garde. No, HOS-u to nije smetalo“, prisjeća se Široki.

Na pitanje je li mu smetala prišivka na kojoj je grb „za dom spremni“, Igor je odmah imao spreman odgovor.

“Tek sam sada iz inata kupio HOS zastavu”

„Mislite li zaista da su to stvari kojima smo se mi tada bavili? Da smo jurcali po Vukovaru uzvikujući „za dom spremni“? Pa, to su gluposti. Među nama je bilo i Srba, stranaca, žena, maloljetnika, tako da ta priča o ustaškom predznaku u našim redovima uopće ne pije vodu. Možda je toga bilo u glavnom stanu HSP-a, no mi to nismo doživljavali. Mi smo samo htjeli ratovati protiv neprijatelja koji nam je okupirao zemlju. I radili smo to punog srca. Meni osobno to znakovlje nije ništa predstavljalo, no tek sam nedavno kupio HOS zastavu i razvio je preko cijelog zida i to možemo nazvati nekom mojom reakcijom na udar po HOS-u“, kaže ponajbolji vukovarski snajperist.

Potvrđujući tezu o HOS-u kao postrojbi koja nije bila nacionalistički nastrojena, Široki se prisjetio podruma na Sajmištu na kojem je ratovao.

„Odmah preko puta kuće u kojoj smo bili nalazio se podrum sa oko stotinjak civila. Hrvata i Srba. Nikada nismo pravili razliku i svima smo jednako pomagali. Mi smo jasno znali protiv koga se borimo i tko su nam neprijatelji. Srpske žene i djeca u podrumu to zasigurno nisu bili, iako su poslije svega s oduševljenjem nakon pada dočekali srpsku vojsku. Ali, to je njima na dušu“.

Igor Široki ne voli detaljno pričati o situacijama koje je doživio na Sajmištu. Ratovalo se, kaže, doslovno za svaku ulicu i kuću, ponekad „prsa u prsa“.

Ne želi pričati o ubijanju

„Jasno vam je da to nije lijepo opisivati, no možete zamisliti… Iako smo Markuš i ja uglavnom bili na snajperu, morali smo ići u izravne akcije. Tijela i krv po ulicama Sajmišta ste zasigurno vidjeli na fotografijama i nema potrebe da idem u detalje, kao ni da odgovaram na pitanja „koliko sam ljudi skinuo snajperom“. Volim pričati samo o lijepim situacijama, a vjerujte, s HOS-ovcima ih je bilo“.

Široki kaže da su on i njegovi suborci tada razvili jedan specifičan oblik mentalne obrane od sveopćeg kaosa i ludila. Prisjeća se da su se neprestano smijali, prisjeća se suborca koji je u pucnjavi i metežu dodatno bacao petarde, a sjeća se i da su se maskirali i oblačili kao u maškarama.

Doživotno prijateljstvo

„Živjeli smo kao da nam je svaka sekunda posljednja. I danas smo snažno povezani, ali ljudi koji nisu stekli ratnog prijatelja, to ne mogu shvatiti. Mi smo tada emotivno bili potpuno ogoljeni jedni pred drugima. Nisu se skrivale ni suze, ni strah, ni tuga. Ta iskrenost jednog čovjeka prema drugom teško se postiže u miru. Kad tako ogolite dušu pred svojim suborcima sa kojima ste spremni umrijeti, oni tada znaju sve o vama, a živjeti pred nekim bez tajni je jedinstven osjećaj“.

HOS-ovci se, kaže Igor, i danas redovito sastaju.

„Nevjerojatno je koliko nam je dobro zajedno. Nitko nema toliko međusobnog razumijevanja kao suborci koji su zajedno gledali smrti u oči. Protiv ovih nepravdi danas također se borimo humorom i zezanjem. Doduše, postoje prigode kada nam ništa nije smiješno. Sprovodi, recimo.

Ramba je ubila nepravda

„Sve nas je manje. Sprovod Siniše Mataije Ramba posljednji je sprovod na kojem smo se našli. Rambo je umro doslovno od tuge zbog nepravde koja ga je gušila, a koju nije mogao izbaciti iz sebe. I on je bio motiv što sam se odlučio otvoriti jer kad nas ne bude, umrijet će i naša priča. Kako kaže moj vrijedni suborac Damir Markuš koji je napisao knjigu o nama: ‘Ako nisi zapisao, kao da se nije ni dogodilo’.

Igor Široki neprestano kroz intervju navodi imena svojih suboraca jer smatra da su u ratu imali jednake zasluge i da su „jedno tijelo“. Kroz naš razgovor ponavljaju se imena Zvone, Jean Michela, Markuša, Ramba, Šnicle, Merića, Antolića i ostalih. No, ovaj umirovljeni snajperist ne želi da ostanu nespomenuta i neka imena za koja on smatra da su također posebna.

„U obrani Sajmišta priključio nam se jedan stariji gospodin, Šajatović. Riječ je o čovjeku koji je bio gotovo potpuno slijep i poprilično gluh. U takvom stanju, on je pretrčavao ulice Sajmišta i borio se. Znate li koliko hrabrosti treba za to?“, pita naš sugovornik uz zaključak da je apsolutno nepošteno to što su neka imena javnosti ostala prešućena.

Nakon Vukovara – bojišnice u BiH

Igor Široki iz Vukovara je izašao u proboju 16. studenoga, uoči samog pada. No, njegov ratni put nije završio na Sajmištu u Vukovaru. Čekala ga je bojišnica u BiH i borba na Kupresu. Na pitanje je li istina da je ratovanje u BiH bilo najteže, Široki spremno odgovara:

Nigdje nije bilo kao u Vukovaru. Nigdje. Zbog svega, ja sam nakon rata svega dva puta otišao na obljetnicu. Ne mogu gledati političku svitu na ulicama po kojima je tekla krv. Znam da ne osjećaju istinsku supatnju i bol koju je taj grad podnio. Ono što me veseli su mladi ljudi i djeca kojih je zaista puno u koloni sjećanja. To mi ulijeva neku nadu da iza sebe ipak ostavljamo generacije koje znaju za sve ono što se dogodilo te ’91. i da to cijene“.

Igor danas…

Igor Široki danas živi povučenim životom, van civilizacije i društvenih mreža, u selu pokraj Brezovice. Od završetka rata više nije bio onaj isti „dečko s Knežije“. Kaže da se po povratku iz Vukovara u Zagreb po prvi put zasramio svoga grada u kojem je zatekao mnoštvo vojnika s vrhunskom ratnom opremom. Obilje svega, dok je na istoku Hrvatske Vukovar izdisao. Zbog svega se okrenuo samome sebi, bavi se svojim psima, vožnjom na motoru i odlaskom u planine od kojih mu je omiljena Velebit. Na pitanje kojoj je političkoj opciji naklonjen, odgovara „zelenoj“ jer su mu ekologija i očuvanje Zemlje jako važni. Zbog narušenog psiho-fizičkog zdravlja, odlasci u prirodu za njega su pravi blagoslov. Pomažu mu protiv nemirnih snova, iako tvrdi da mu žrtve ne dolaze u san.

„Nikada. Borio sam se isključivo protiv neprijatelja koji je napadao mene i moju zemlju. Što se toga tiče, moja je savjest čista. Stres i loše snove pripisujem današnjici koja ignorira ljude koji su poginuli ili nestali. Kada nađemo nestale, mirno ću zaspati.“

Igor nerado priča o svojim djelovanjima u ratu, no zato ga suborci ne prestaju hvaliti. Najbolje ga je opisao Zvone Ćurković, jedan od zapovjednika HOS-a na Sajmištu.

„To je jedan od najboljih ratnika koje sam imao prilike vidjeti. Unatoč godinama, bio je jedan od najefikasnijih snajperista u Vukovaru. Imao je jednu nevjerojatnu intuiciju mudrog djeteta, ali je istovremeno bio vrlo srčan. Gledao sam ga kako zbog nepravde i nemoći povremeno zaplače, ali je istovremeno imao jednu upornost i ustrajnost kao malo koji stariji suborci. Zapravo, Igora možda najbolje oslikava jedna situacija kada je dan prije pada Vukovara ostao potpuno sam držati kilometar i pol linije na Sajmištu. Kada se vratio, bio je užasno gladan. Rekao je da je taj dan pojeo samo glavicu luka”, prisjeća se Igorov zapovjednik koji nam pokušava objasniti zašto Široki, koji je danas toliko povučen, nije sklon medijima i zašto nije, poput većine svojih suboraca, na društvenim mrežama:

“Mislim da Igor emotivno jako teško podnosi sve ove raskole i nesloge oko nas jer je svjestan koliko smo se namučili u ratu. Završetkom rata on, naime, nije završio s ratovanjem. Poslije je bio i na Kupresu, tamo su mu promrzle noge i svašta je prošao. A znate, ne treba zaboraviti da je on tada bio klinac…“

Više sličnih tema čitajte na portalu Vukovar2020.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI