Branko Lazarević kultni je zagrebački krim inspektor čiji istražiteljski duh nije uspavala niti mirovina u kojoj već neko vrijeme uživa.
Lazareviću kao nekadašnjem prvom čovjeku policijske postaje u Đorđićevoj ne promiču aktualnosti vezane uz sve vrste zločina, a osobito ubojstava. Ipak, za samoubojstva se tijekom svoje bogate policijske karijere gotovo specijalizirao: “Bio sam član međunarodnog tima za samoubojstva i blisko sam surađivao sa profesorom Jovanom Bamburaćem koji je u tom području bio nezamjenjiv. On je bio voditelj za krizne situacije na Rebru i jednom je prilikom rekao da će ‘onaj koji izumu tabletu protiv samoubojstva dobiti dvije Nobelove nagrade’. Također je tvrdio da je, kada su samoubojstva u pitanju, taj zlokobni fenomen istražen svega 20 posto”, priča nam bivši inspektor kroz čije je ruke, po njegovom kazivanju, tijekom karijere prošlo “stotine mrtvih tijela”.
Unatoč činjenici da je riječ o slabo istraženom području, Lazarević smatra da se u slučajevima masovnijeg suicida, poput ovoga u HV-u, može i mora učiniti više:
“Netko od ministara bi trebao dati ostavku… Naravno da treba uzeti u obzir slučajnosti, no kada unutar 30-tak dana pet ljudi iz istog okruženja počini suicid, potrebna je temeljita i opsežna istraga kako bi se te slučajnosti i ustvrdile”, kaže naš sugovornik i dodaje:
“O tome da se hitno trebalo reagirati već nakon prvog suicida, ne treba niti govoriti. Drugo samoubojstvo je već bilo alarm. Ja osobno ne pamtim da se ikada prije dogodio ovakav niz samoubojstava unutar jednog kolektiva i u tako kratkom roku. Ovo je nešto sasvim novo. Sve dok se ne napravi temeljita istraga, postojat će crv sumnje da je tih pet ljudi imalo isti ili sličan motiv uzrokovan nekim događajima na svojim radnim mjestima.”
Branko Lazarević kaže i kako je bitna prevencija:
“Treba promatrati svoje djelatnike. Na svaku promjenu u ponašanju potrebno je reagirati, uključiti psihologe i psihijatre. Nemojmo misliti kako baš ništa ne možemo učiniti. Sjećam se jednog svog mladog policajca koji je bio nesretno zaljubljen u svoju kolegicu. Vidio sam da je izgubljen i da nije koncentriran. Pitao sam ga što mu je, a on me zamolio pet slobodnih dana. Ja sam mu ih dao iako u to doba to i nije bilo baš lako. Nakon tih pet dana zatražio je još dva, pa sam mu i to odobrio. Nakon toga na posao se vratio svjež i oporavljen. Bio je zahvalan… Ne mogu reći da sam ja za njega učinio nešto bitno, ali sam učinio ono što sam mogao. Najprije prepoznao da je u problemima, a zatim mu dao vremena da se ‘vrati u sedlo’”.
Lazarević na kraju ponavlja nužnost velike istrage, no napominje:
“Ono što mene brine jest stručnost. Ovu istragu ne može voditi vojni policajac koji je pogledao tri krimića. Potrebno je veliko znanje i iskustvo, kao i želja da se slučaj riješi, no takvih je sve manje. Pratim sve slučajeve i nažalost, istrage su često površne i aljkave. Ja sam na odlasku u mirovinu ostavio temeljita uputstva o očevidima, razgovorima sa obiteljima žrtava i slično jer sam znao da će me naslijediti netko tko nema iskustva. Naknadno su ta moja uputstva dali lektorirati i naravno, potpisali nekoga drugog. Ali, to je već druga priča…”.