Jugoslavenska narodna armija je 26. studenoga 1991. započela s napuštanjem najveće zagrebačke vojarne “Maršal Tito”.
U konvoju su se našli oklopni transporteri, sanitetska vozila, kamioni natovareni oružjem i labudice s tenkovima.
Kolona je u pratnji hrvatske policije i promatrača Europske zajednice krenula prema autocesti Zagreb-Karlovac gdje su ih čekale postrojbe evakuirane iz vojarne u Dugom Selu.
Ispred vojarne okupili su se mnogi građani iščekujući toliko priželjkivan odlazak vojske koja je svakodnevno prijetila Zagrebu i Zagrepčanima. Stanari okolnih zgrada danima su spavali u skloništima dok je u svom bijesu vojska pucala po zgradama, uništavala imovinu i palila stanove. Moguć udar iz “maršalke” uspješno je spriječen njezinom blokadom.
Prve prijetnje vojnog vrha da će izaći s tenkovima iz vojarne, dogodile su se u siječnju 1991. godine. Nakon proglašenja samostalnosti Hrvatske i Slovenije u lipnju 1991. godine, motorizirane kolone JNA kreću iz vojarne prema Sloveniji. Hrvatske vojne snage su oklijevale napasti vojarnu direktno, radi snažne JNA i opasnosti od štete za grad. Borba nije bila intenzivna i uglavnom se svodila na povremeno pucanje iz vojarne na grad i obrnuto.
Veći sukob se dogodio 2. srpnja 1991. prilikom izlaska kolone vojnih vozila i sedam tenkova koji su krenuli kao pojačanje snagama JNA u Sloveniji. Građani Zagreba su pokušali spriječiti izlazak. JNA je uperila svoje cijevi prema građanima i pucala, dok su građani bacali molotovljeve koktele nadajući se da će ih uništiti. U borbi su poginuli jedan civil i dva vojnika.
Odlasku jugovojske iz Zagreba, prethodio je sporazum o povlačenju JNA iz Hrvatske. Naime, blokirane vojarne bile su jedan od glavnih izgovora kojima je jugoslavenska strana opravdavala agresiju na Hrvatsku. Zato je međunarodna zajednica na mirovnim pregovorima u Haagu i Ženevi inzistirala na dogovoru o mirnom odlasku vojske s hrvatskoga teritorija.
Prema sporazumu, Jugoslavenska se armija nije smjela koristiti iznesenim oružjem u borbi protiv Republike Hrvatske.
U međuvremenu Hrvatske su zastave već bile izvješene na vojarnama u Dugom Selu i na objektima raketnog puka u Kerestincu. Time je glavni hrvatski grad konačno oslobođen stalne prijeteće opasnosti. Preko Karlovca jugovojska se povukla u Bihać i Banja Luku, gdje se već nazirao novi krvavi rat.