“Bio je hladan, neustrašiv, staložen, miran, odmjeren, siguran u sebe. Imao je sve osobine pravog vođe. I što je još važnije, volio je svoju Hrvatsku više od svega; svoju djecu, svoju obitelj, svoju Slavoniju”, opisao je Andriju Andabaka njegov suborac Mario Keškić iz protuoklopne satnije 109. vinkovačke brigade koja je držala najdulju crtu bojišnice u Domovinskom ratu, dugu čak 70 kilometara. Kao pričuvna brigada RH-a imala je i najveće gubitke u ljudstvu: čak 202 poginula hrvatska branitelja dok ih je 640 ranjeno, a još 24 se vode kao nestali.
Mario Keškić (49) dragovoljac je Domovinskog rata i zajedno je od rujna 1991. do srpnja 1992. bio s Andabakom na ratištu. “Tog kobnog srpnja 1992. otišao sam na časničku izobrazbu u Zagreb, a Andrija je otišao na novi ratni zadatak i ubrzo potom poginuo. Tenk je pronašao njegov položaj i pogodio ga”, rekao nam je Keškić, inače profesor kineziologije koji je cijeli Domovinski rat proveo na ratištu, sve do oslobodilačke akcije ‘Oluja’, piše Braniteljski portal
“Ljudi kao Andrija zaslužuju da ih se sjećamo jer sam se osvjedočio kako takvih kao on nema puno. Od nas deset jedan je možda takav. Mi smo svi bili mlađi od njega i on nas je vodio i pomagao nam”, prisjeća se taj samozatajni i skromni hrvatski branitelj koji je svoju mladost poklonio obrani Domovine.
‘Nemamo vremena za taktiku, stavljaj raketu i pucaj’
“Mi smo dakle bili na otvorenom, a oni su bili dobro ukopani u rovove. Rakete s kojima smo gađali bile su vlažne i neispravne jer su dolazile iz jednog skladišta u Virovitici gdje su se oni povlačili i namjerno ih ostavljali u vlazi kako ih mi ne bi mogli koristiti. Čak su na njima pokidali i kablove. Kada ispalite takvu raketu, onda ona nakon nekoliko stotina metara pada zbog neispravnosti”, opisao nam je Keškić stanje protuoklopnog oružja s kojim su baratali.
“Prilikom gađanja tenka morao sam se popeti na jedno visoko stablo kako bi uočio metu te sam ispalio prvu raketu s tog položaja. Tada dolazi i Andrija, inače zapovjednik našeg voda i sjeda hladnokrvno na jedan mali tronožac i pita me može li mi pomoći. Ja sam na drvetu držao pult za upravljanje raketom, a rakete su bile postavljene dolje na zemlji. Drugu raketu ispalio je Andrija i upitao me jesam li pripremio i treću raketu. Upozorio sam ga kako to prema pravilima vojne taktike ne bi smjeli učiniti, jer nam je položaj otkriven. Na to mi je Andrija odgovorio: ‘pusti, nemamo vremena za taktiku, stavljaj raketu i pucajmo, ili mi ili oni’. Eto, takav vam je bio Andrija”, rekao je Keškić, prepričavši nam samo jednu od niza takvih i sličnih situacija u kojima je do izražaja dolazila Andabakova neustrašivost i nepokolebljivost.
Domovinski rat u Hrvatskoj iznjedrio je mnoge junake. Među njima manje je poznat Andrija Andabak, unatoč tomu što je bio jedan od najboljih hrvatskih lovaca na tenkove i ubojica čeličnih grdosija. Do pogibije u borbama za Bosansku Posavinu 7. srpnja 1992. priznato mu je uništenje 32 tenka i oklopnjaka.
Rođen 1956. u Splitu, odrastao je i živio u Nuštaru kraj Vinkovaca. Na početku rata priključio se njegovoj obrani i tom prilikom u rujnu uništio svoj prvi tenk. Andabak je bio iskusan i vješt u upotrebi protuoklopnih raketa tipa Maljutka, pa su uskoro on i njegova postrojba postali poznati zbog mnogobrojnih uništenih oklopnjaka. Do potpisivanja primirja u Hrvatskoj sa svojim pomoćnikom Josipom Magdićem uništio je 29 čeličnih grdosija.
Na poziv Krešimira Čosića radio je kao instruktor na vojnom učilištu u Zagrebu, no ubrzo je odustao od poučavanja jer je smatrao da su njegove vještine znatno potrebnije na bojištu. Stoga se Andabak priključio obrani Bosanske Posavine gdje je pogodio još dva tenka prije nego što je poginuo. Od ukupno 32 oklopnjaka koje je uništio, njih čak 30 bili su tenkovi: od toga 14 tipa T-84 i 16 M55, te 1 BVP i 1 transporter. Danas Andabakovo ime nosi priznanje koje se dodjeljuje svakomu tko uništi tri ili više oklopljenih vozila.
Zanimljiva je činjenica da je godinu dana prije smrti najboljega hrvatskog lovca na tenkove uništen i prvi neprijateljski tenk u Domovinskom ratu. Dogodilo se to 8. srpnja 1991. kod Iloka, gdje su u hrvatski gardisti uništili jedan neprijateljski tenk i zarobili ih tri. Naime, nakon cjelodnevnih provokacija pucnjavom iz streljačkog oružja sa srpske strane preko mosta na Dunavu krenula su četiri tenka T-55 Jugoslavenske narodne armije. Kad su prešli most, tenkovi su namjerno pregazili policijsko vozilo, pri čemu je poginuo jedan hrvatski policajac, a trojica su ranjena. Tada je posljednji tenk u koloni pogodio je Zoltan Hadrava iz 3. bojne 1. gardijske brigade, popularnih Tigrova, a prema zapovijedi Damira Šimunića. Bio je to prvi uništeni neprijateljski tenk u Domovinskom ratu. Tijekom cijelog rata hrvatske postrojbe izbacile su iz borbe više od 900 neprijateljskih oklopnih vozila. Od toga su dvije trećine bili tenkovi, a najpoznatije njihovo groblje bilo je na Trpinjskoj cesti kod Vukovara.