Gordana Sambunjak i Melita Jeličić u Zadru su kupile pištolje marke Zastava. Također, Gordana Sambunjak išla je na obuku rukovanja s lovačkim puškama kod susjeda Matka Stipičevića, lovca koji je znao rukovati s oružjem pa je i nju učio pucati u bolničkoj šumi
Biograd je imao nekolicinu odvažnih pojedinaca spremnih u strogoj tajnosti preventivno organizirati obranu grada s lovačkim puškama. Sjajnu priču o tome donosi nam portal Biograd…
Nakon prvih višestranačkih izbora i konstituiranja Sabora 30. Svibnja 1990, pronicljiviji pojedinci već su mogli predvidjeti da se hrvatska samostalnost neće izboriti bez prolijevanja krvi i nemilosrdne borbe protiv velikosrpskih teritorijalnih pretenzija na naš državni teritorij. Biograd je na sreću imao nekolicinu odvažnih pojedinaca spremnih preventivno organizirati obranu grada prije službenog početka Domovinskoga rata.
Tokom rane jeseni 1990 g. dopirale su informacije da bi vojska iz kasarne u Benkovcu mogla krenuti na Biograd. U iščekivanju eskalacije sukoba sa separatistički nastrojenim dijelom srpskog stanovništva, potpomognutim JNA i Miloševićem, skupina Biogradaca odlučila je organizirati straže na bitnim punktovima u gradu poput Vatrogasnog doma (koji je bio centar za radio veze), bolnice, doma zdravlja, škole…
Inicijativna skupina patriotski, odnosno suverenistički orijentiranih građana počinje se neformalno okupljati po kućama. U strogoj tajnosti širi se ideja pravovremene pripreme organiziranog otpora prije samog početka rata, točnije nakon tzv. ”Balvan revolucije” u ljeto 1990. godine. Prvobitna grupa bila je malobrojna, a jezgru su činili Milenko Mikulić, Darko Banić, Gordana i Nikša Sambunjak, Perica Tolić (Prpak), Marko Miočević, Melita Jeličić, Milivoj Ugrinić i drugi. Odmah su se priključili Boris Brzić, Jerolim Peraić, Goran Burčul, Milivoj Knez, Slavko Adžić Kapitanović, Jerolim Uroda, Milan Maretić i još nekolicina pojedinaca koji nam možda nisu poznati, pa neka nam ne zamjere ako ih nismo spomenuli ili neka nam dostave svoja sjećanja pa ćemo nadopuniti ovaj članak. ”Ova vojno-obrambena inicijativa krenula je spontano, nas nekoliko je dizalo ljude i budilo svijest nužde ovakvog preventivnog djelovanja. Iz mjesne zajednice smo imali mogućnost operativnog organiziranja, jer je Darko Banić bio predsjednik, a ja potpredsjednik”, elaborira nam još uvijek svježa sjećanja Milenko Mikulić
Žene kupile prve ratne pištolje (marke Zastava). Melita Jeličić i Gordana Sambunjak držale noćnu stražu. Milenko Mikulić nabavio dugu devetku iz 2. svjetskog rata
Zaštitne straže su se organizirale kao preventiva mogućem napadu iz smjera Benkovca, odnosno susjednih naselja, štoviše i mogućnost petokolonaškog djelovanja iz samoga grada morala se neutralizirati. Neformalne obrambene grupe, s vremenom su dobivale svoju strukturu, hijerarhiju, i organizacijski oblik, odnosno formalizaciju kroz tzv. Narodnu zaštitu. Oblasti su podijeljene po kvartovima sa glavnim organizatorima. Za Torove je bio zadužen Milenko Mikulić, za Bošanu i Rust Gordana Sambunjak, za Grandu Marko Miočević i Marko Žutelija Žućo, a za Poluotok Perica Tolić (Prpak)….
Prikupljeno je ponešto oružja iz kućanstava, uglavnom arsenal starih lovačkih pušaka koje su lovci stavili na raspolaganje. Također, Gordana Sambunjak išla je na obuku rukovanja s lovačkim puškama kod susjeda Matka Stipičevića, lovca koji je znao rukovati s oružjem, pa je i nju učio pucati u bolničkoj šumi. Milivoj Knez uzeo je od svog oca staru pušku tzv. francuzicu sa svega 5 metaka.
Tada smo imali toliko malo naoružanja pa su se malobrojne lovačke puške mijenjale na straži. Gordana Sambunjak i Melita Jeličić u Zadru su kupile pištolje marke Zastava. Milenko Mikulić je preko svog prijatelja u Sloveniji kupio pištolj (dugu devetku iz 2. Svjetskog rata) i malokalibarsku pušku. To je vjerojatno i prvo nabavljeno naoružanje u Biogradu.
Kasnije je taj isti pištolj od Gordane Sambunjak zatražio Miro Barešić da bi se dodatno naoružao za divezantsku akciju koja se pokazala kobnom. Ona mu ga nije htjela pozajmiti, smatrajući da će time spriječiti njegov odlazak u smrt. Pokušala ga je do zadnjeg trenutka razuvjeriti, ali nažalost nije uspjela…
”Usmenom predajom od svojih roditelja saznao sam da je taj pištolj kupljen u Zadru. Poznat mi je i detalj da je koštao ondašnjih 500 njemačkih maraka, što je tada predstavljalo značajan izdatak. Međutim kada je tisućljetna ideja hrvatske samostalnosti u pitanju, u našoj kući nije se kalkuliralo. Nesebično se odvajalo za nabavku dodatnog naoružanja prvo za obranu Biograda, a kasnije za Hercegovinu kojoj vjekovima pripada časna, ali krvava graničarska uloga u obrani hrvatskog naroda od istočnjačkih pretenzija”, jasan je Ivan Sambunjak koji nas je i opslužio djelom arhivskog materijala.
Sve ove prikupljene detalje navodimo da se vidi kako je Biograd tada bio potpuno neopremljen, praktički ogoljen, te su se građani samostalno morali snalaziti i improvizirati pripremu za nadolazeće turbulentno ratno razdoblje.
U nedostatku oružja, mladić Bore Mršić se priključio noćnoj straži sa hladnim oruđem – vilama
Jedan mladi dečko, Bore Mršić, od nekih 16-17 godina želio je sudjelovati u Narodnoj zaštiti. Mi smo ga odgovarali od tog nauma s obrazloženjem da je premlad, a i da nemamo naoružanje za njega. Njegova je želja bila toliko jaka da je uzeo vile, te nam se s njima priključio na noćnoj straži., detalje nam prepričava akter tih događanja.
Također gdin. Milenko Mikulić prisjeća se jednog detalja kada je malo nedostajalo da postane ratni zarobljenik: ”S prijateljicom Gordanom Sambunjak išao sam u Benkovac kod njenog prijatelja liječnika srpske nacionalnosti. Išla je pokupiti neke papire i pozdraviti se s njim, jer je bilo jasno da će doći do separacije. Htjeli smo se vratiti preko Polače i Kakme, međutim baš tu večer kreće blokada Polače, zaustavljanje automobila, pa i hapšenje od strane pobunjenih paravojnih formacija. Na našu sreću, spomenuti liječnik je za ta događanja saznao i uputio nas na zaobilazni smjer Lisičić-Vukšić-Stankovci. Nije teško pretpostaviti kako bismo završili da su srpske patrole uhvatile mene i Gordanu svakog sa svojim pištoljem i nekoliko hrvatskih zastava koje smo prevozili u gepeku, u jednom dahu nam prepričava naš sugovornik
Biograđani borovima blokirali cestovne ulaze zbog namjera da srpska vojska i JNA svojom mehanizacijom uđu Biograd
Jedna od mjera obrane grada i dodatnog obrambenog ukopavanja bilo je rušenje borova u Biogradu. Ta akcija sprovedena je zbog objektivne opasnosti, pa i namjera srpske vojske i JNA da svojom mehanizacijom uđu Biograd. Biograđani su tada popilali borove i blokirali magistralu kod Ortopedske bolnice, na Jankolovici i u smjeru Vranskog jezera. Time su jasno dali do znanja da će i goloruki biti tvrd orah mehaniziranoj protivničkoj vojsci..