'Među hrvatskim generalima, da nema zabune, ima iznimno časnih i poštenih ljudi. Ali…kako to da ti isti (svaka čast iznimkama) nikada nisu postavili pitanje: zbog čega Vukovar, Pakrac, Škabrnje i'nemaju živih generala?' pita se Pavković
Koliko Hrvatska ima generala? Na to pitanje teško je ili nikako dobiti pravi odgovor, a još manje se zna za koje je sve ratne zasluge većina stekla te visoke i uvažene činove. O hrvatskim generalima najviše se govorilo i pisalo kad je svojedobno bivši i žalosni predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić čak njih 12, sve od reda Junake Domovinskoga rata, zbog javnog pisma gotovo preko noći poslao u – mirovinu.
A to pismo-protest i danas bi mnogi potpisali. Nu, ovih dana, častan i ugledan specijalac, veliki čovjek i ratnik, Josip Klemm, uz ostalo je upitao predstavnike Hrvatskog generalskog zbora: gdje ste bili kad je „grmjelo“, odnosno što se nisu javljali kad su bile u pitanju strateške teme vezane uz gospodarstvo i drugo, a poglavito – gdje su bili i što su radili kad je javno trebalo braniti generale Gotovinu i Markača, kad su u Haagu bili neopravdano osuđeni (nepravomoćno) na visoke zatvorske kazne? Tada smo organizirali brojne tribine, ali i predstavljanje knjiga o njihovoj nevinosti, od Hrvatske, Hercegovine, pa do Austrije i Njemačke.
Na tim skupovima govorili su mnogi, prije svega „mali“ ljudi, ali generala, osim Rojsa, Medveda i još nekolicine – ni za lijek! Poglavito mi je ostalo u sjećanju organizacija rođendana Ante Gotovine, mjesec dana prije njegova izlaska iz zatvora, a kojeg smo uz pomoć Klemma, Đakića i drugih organizirali na zagrebačkom Zrinjevcu, s nazivom „Generalu, s ljubavlju“, odnosno „Sretan ti rođendan, generale!“. Okupilo se petnaestak tv ekipa, i mnogo drugih novinara. A oko paviljona, gdje se održavao skup, ni manje ni više nego 248 ili 249 ljudi! Mnogi su stajali podalje od centra parka i znatiželjno gledali što se to događa. Ne sjećam se da se tada pojavio ijedan general da izrazi podršku, a poglavito nam se nije prijavio da hoće nešto javno reći. Nu, bez obzira na brojne novinske ekipe, nakon skupa, jer nije bilo „očekivanog“ incidenta, u medijima o tome nije objavljeno ni – slova! Slično je bilo i na jednoj tribini o Gotovini i Markaču u Čakovcu. Došlo je nas petero, a i jedan (1) posjetitelj! I bez obzira na to tribinu smo održali, kao i u Hercegovini pred punim kino-dvoranama.
Među hrvatskim generalima, da nema zabune, ima iznimno časnih i poštenih ljudi. Ali…kako to da ti isti (svaka čast iznimkama) nikada nisu postavili pitanje: zbog čega Vukovar, Pakrac, Škabrnje i slični gradovi i mjesta, gdje su se vodile najteže borbe nemaju živih generala? Zar Dedaković i Borković, ali i Marko Babić nisu zaslužili te visoke činove? Ima i ratnih brigada, poput 117. Koprivničko-križevačke, koja je među prvima sudjelovala u oslobođenju hrvatske države,a nema ni jednog – generala!
Dr. Franjo Tuđman je najveći i najznačajniji general HV-a (uz Gojka Šuška), ali njih nema ni u Registru hrvatskih branitelja! Zagreb nema ni spomenik Tuđmanu, a generali (svaka čast iznimkama) i o tome šute.
Hrvatski generali bi uvijek trebali biti uz svoje vojnike. Jesu li?
Dakle, objavite popis svih hrvatskih generala, pa kom opanci kom obojci!
Jedan od prvih koji je dobio čin generala je pok. Đuro Srnec. Godinama je živio u Rasinji, pokraj Koprivnice. Danas, vjerojatno, ni većina generala ne zna tko je bio ovaj skroman i častan čovjek. Većina hrvatskih generala se ne želi zamjeriti, tim prije, jer im je (pre)dobro.
Nu, dok god postoji istinski branitelj koji ima poteškoća, za generale nema „odmora“.
Ili bi tako trebalo biti.
Pored toga, u svakoj školi djeca bi trebala znati njihova imena.
Stoga, predlažemo da se objavi i knjiga s radnim naslovom „Hrvatski generali“. Osobito nas zanimaju oni koji su taj čin dobili u ratu, a nisu ga „dovukli“ iz JNA!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)