Hrvatski svećenik i političar don Božo Milanović rođen je u Pazinu, u hrvatskoj Istri, 10. listopada 1890., gdje je i umro, 28. prosinca 1980., u 91. godini života. Istaknuo se kao dosljedan vođa Hrvatskoga narodnog preporoda u Istri. Pokrenuo je hrvatske novine na istarskom području: „Pučki prijatelj“ i „Istarski list“ te utemeljio hrvatsko kulturnu udrugu „Istarsko književno društvo Sv. Ćirila i Metoda“. U razdoblju austrougarske uprave Istrom, zbog otvorena promicanja hrvatskih gledišta, osuđen je na 50 dana zatvora.
Umjesto neumjesna zviždanja na javnim skupovima na samo spominjanje katoličkog svećenika don Bože Milanovića, najzaslužnije osobe za priključenje Istre matici zemlji Hrvatskoj, u turbulentnim godinama nakon svršetka Drugoga svjetskog rata; uputnije bi vam zasigurno bilo educirati se glede spomenute teme, iz dostupne literature. Ali, budući da su ljevičari jugonostalgičarske provenijencije mahom, ne samo u Istri, nego i u cijeloj Hrvatskoj, uglavnom poznati kao lijeni bukači, bit ću ljubazan poučiti pripadnike polupismene neojugoslavenske družbe (čitaj. nepopravljive titoiste – op. I. K.), glede ključnih činjenica u rečenom predmetu.
Hrvatski svećenik i političar don Božo Milanović rođen je u Pazinu, u hrvatskoj Istri, 10. listopada 1890., gdje je i umro, 28. prosinca 1980., u 91. godini života. Istaknuo se kao dosljedan vođa Hrvatskoga narodnog preporoda u Istri. Pokrenuo je hrvatske novine na istarskom području: „Pučki prijatelj“ i „Istarski list“ te utemeljio hrvatsko kulturnu udrugu „Istarsko književno društvo Sv. Ćirila i Metoda“. U razdoblju austrougarske uprave Istrom, zbog otvorena promicanja hrvatskih gledišta, osuđen je na 50 dana zatvora. Djelovao je dugo u nepovoljnim političkim i crkvenim (ne)prilikama: Tuđinske vlasti u Istri brutalno su zatirale hrvatstvo, a hrvatsko svećenstvo u Istri je bilo pod crkvenom upravom talijanskih biskupa.
Poslije svršetka Prvoga svjetskog rata, nakon sloma Austro-Ugarske, Milanović je poput drugih hrvatskih domoljuba u Istri bio razložno ožalošćen potpisivanjem Rapalskih ugovora, između velikosrpske Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije. Rečenim međudržavnim dokumentom Beograd je Istru i druga hrvatska područja do Zadra, jednim potezom pera, izručio Italiji. Od tada je Milanović bio u stalnom sukobu s talijanskim okupatorskim vlastodršcima. Premda susljedno izložen prijetnjama i pritiscima, Milanović je do svršetka Drugoga svjetskog rata, ustrajao na domoljubnoj politici promicanja Istre, kao sastavnoga dijela Hrvatske.
Budući da se rečena Milanovićeva politika trenutačno uklapala u planove jugoslavenske komunističke vlasti da Istru za zelenim stolom pripoji komunističkoj Jugoslaviji, komunistički vlastodršci su iskoristili Milanovića i druge domoljubne hrvatske svećenike u Istri, za postignuće vlastitih političkih ciljeva, ne odustajući pri tomu od zacrtane politike borbenog ateizma. Premda su partizani zauzeli Istru, to nije bilo dostatno da se Istra na Međunarodnoj konferenciji 1946. u Parizu pripoji komunističkoj Jugoslaviji. Dr. Milanović i pedesetak hrvatskih katoličkih svećenika iz Istre 1946. su potpisali „Spomenicu hrvatskoga svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji“, koja je činjenično dokazala brutalnu talijanizaciju istarskih Hrvata od 1918. do 1943. godine, unatoč većinskom udjelu hrvatskog stanovništva u porečko-pulskoj, tršćansko-koparskoj i riječkoj biskupiji. Upravo zahvaljujući Spomenici hrvatskoga katoličkog svećenstva iz Istre, Istra je 1947. pripojena onodobnoj NR Hrvatskoj. Premda je onodobni tajnik „zbora svećenika Sv. Pavla za Istru“, danas hrvatski blaženik don Miroslav Bulešić, upravo napisao Spomenicu 1946. za Savezničku komisiju, protucrkvenim (zlo)duhom zaluđeni komunistički aktivisti u Lanišću su mu se „zahvalili“ na tomu tako da su don Bulešića 24. kolovoza 1947. zaklali u župnom uredu, o čemu sam nedavno podrobno pisao u najčitanijem hrvatskom političkom tjedniku 7Dnevno.