‘BRIŠITE MI OLUJU IZ RATNOG PUTA!’ Branitelj uzeo godišnji i otišao u Oluju, pa nastali problemi na mirovinskom

Izvor: Pixabay

Priča zagrebačkog, ratnog veterana – nesvakidašnja je. Ratovanje kojem se sa devetanaest godina priključio ’91. i to kao pripadnik 2A brigade, za njega je, kaže, prestalo ’93.

“Pravi rat odigrao se u prve dvije godine. Ja sam odmah negdje na početku i ranjen. Ostali period do ’95. svodio se više na pojedinačne akcije pa sam se koncem ’93. odlučio “skinuti”. Ubrzo sam se zaposlio u jednoj renomiranoj, hrvatskoj firmi i trudio se nastaviti normalno živjeti, onako kako sam do prije rata”, doznajemo od bivšeg vojnika koji nadodaje kako je prilagodba novom životu trajala duže i teže nego što je mislio.

“Onda sam, jednog dana, obavljajući svoj posao doznao da je započela akcija Oluja. Teško mi je opisati taj adrenalin… Konačno! Nakon što sam gledao kako gori Topusko, nakon što sam se nagledao ubijenih na Banovini, spaljenih hrvatskih kuća i porušenih crkava, bilo je logično da neću dvojiti niti sekunde. Došao sam kući, skinuo radnu uniformu, nazvao firmu da mi da godišnji i iz kartonske kutije izvadio maskirnu uniformu”, priča ratni veteran koji je na godišnji ’95. godine za ljetnu destinaciju izabrao Oluju.

Povratak na ratište, kazuje, otvorilo je neke stare rane, no pobjednički rezultati su to zatomili.

“Nakon završetka akcije, nastavio sam raditi u svojoj firmi i sve je teklo kako treba sve dok se nakon par godina nisu počeli pojavljivati prvi znaci bolesti. Nakon silnih pretraga, liječnik opće prakse počeo je sumnjati u poslijeratne posljedice i šalje me na test koji je, uz ranjavanje koje imam, pokazao stopostotno oboljenje od PTSP-a”, prisjeća se naš sugovornik.



Firma u kojoj je bio zaposlen zaključuje kako s takvom dijagnozom nije sposoban za rad s ljudima pa ubrzo uz liječenje stiže prijedlog za njegovim umirovljenjem. Da je tek tada nastala bitka, doznao je dolaskom u Zavod za mirovinsko osiguranje:

“‘Naoružan’ svim papirima, došao sam u Trpimirovu po konačnu odluku o mojoj mirovini, ali sam po pogledu gospođe na šalteru odmah shvatio da nešto nije u redu. Reakcija radnice na mirovinskom bila je ovakva: “gledajte gospodine, u vašim papirima nailazimo na neke kontradiktornosti. Ne znam kako je to moguće, ali, prema ovome što gledam, vi ste istodobno bili zaposlenik jedne firme i pripadnik vojne jedinice?!”, kazala je. Nakon što sam joj objasnio cijelu priču i kako sam dragovoljno otišao u Oluju, gospođa sa Zavoda se još više osupnula i vidljivo nervozno rekla:

“To je nemoguće. Dvaput dragovoljac? Kako? To čak nije ni zakonom regulirano niti predviđeno!”,  prepričava dvostruki dragovoljac iznenadnu prepreku. Kazuje kako mu je sve bilo smiješno i kako ga se “baš fino” nagrađuje za ratovanje pod godišnjim. Prestao se smijati, međutim, kad mu je radnica predložila da ode u kadrovsku službu svoje firme i zamoli ih da mu u vremenu njegova ratovanja u Oluji napišu otkaz.

“Bilo mi je jasno da ulazim u najtežu bitku zvanu birokracija. Ja za takve stvari jednostavno nemam živaca, moja matična firma je udaljena 100-tinjak kilometara, znam, tamo bi uslijedile komplikacije i odlučio sam se za jednostavnije i brže rješenje. Poludio sam, a kad sam se smirio pitao sam: Jel’ možete vi meni prekrižiti Oluju? Ako može, križaj!“,  završio je svoju ispovijest ovaj vojnik i napomenuo kako njemu ne trebaju spomenici i hvalospjevi, ali malo zdravog razuma i manje maltretiranja na šalterima bi mu godilo.

Na pitanje bi li sve ovo ponovio, spremno odgovara:

“Ma, gledajte, zvuči glupo, ali da, bih. I ja nisam neki ogorčeni tip, ali gospođa iz mirovinskog i mnogi drugi bi se trebali zapitati bi li sjedili u uredu i čeprkali po zakoniku da je akcija Oluja pošla po zlu”, zaključio je bivši Grom.

 

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI