Bila je to bitka prsa u prsa: Hrvoje Jeličić iz Biograda Na Moru i Danijel Mandić iz Turnja, dvojica prijatelja poginula su u obrani Zemunika Donjeg 4. i 5. siječnja 1992. godine
Obrana Zemunika Donjeg, koji nikada nije pao u velikosrpske agresorske neprijateljske ruke dijela pobunjenih Srba u Hrvatskoj i vojske srpsko-crnogorske JNA zahvaljujući ljudima koji su ga početkom devedesetih godina i Domovinskog rata uspješno obranili, zahvaljujući tako i dvojici od njih – Hrvoju Jeličiću iz Biograda na Moru i Danijelu Mandiću iz Turnja, ne spominje se danas ni u jednom udžbeniku, premda je riječ o strateški važnom terenu, kako u obrani Zadra, ali i ostalih mjesta uz primorje i Dalmacije, pa tako i cijele Hrvatske. Nažalost o akcijama ili sudionicima obrane Zemunika Donjeg, do danas – malo je toga uopće napisano i razjašnjeno, piše Biograjski.
Valja istaknuti da je područje bivše biogradske općine bilo u to vrijeme izloženo povremenim topničkim udarima. No u razdoblju od travnja do lipnja 1992. godine intenzitet topničkih udara po Biogradu na Moru kulminirao je u gotovo svakodnevne i oni se nastavljaju i u 1993. godini. Čelnici Općine Biograd na Moru pozivali su tada pučanstvo na povećani oprez, odgođena je školska nastava do daljnjeg, stanje opće opasnosti oglašavalo se gotovo svakodnevno…Biograd na Moru branio se u zaleđu, na prvim crtama bojišnice gdje su stajali samo najhrabriji hrvatski sinovi.
Bitke u “malom Vukovaru”
Zemunik Donji nalazio se na početku Domovinskog rata s tri strane u okruženju, do mjesta se iz pravca Biograda na Moru tada moglo jedino preko Sukošana, Debeljaka, Galovca i Gorice. Pravac je to koji je ratnih dana prelazio tada 23-godišnji Hrvoje Jeličić, stavljajući se kao pripadnik 134. brigade Hrvatske vojske na raspolaganje u obrani Hrvatske. Smrdelj je zaseok Zemunika Donjeg kojeg su koncem 1991. i tijekom 1992. godine nazivali još i „mali Vukovar“, budući su u tom dijelu zadarskog zaleđa u to vrijeme vođene i najžešće bitke. Pobunjeni Srbi i JNA imali su najčvršće uporište na zemuničkom aerodromu, otkuda su mogli pokretati svoje akcije kojima je cilj bio izići na Vrčevo u Svetom Petru i otuda kontrolirati Jadransku magistralu, odnosno odsjeći Zadar od ostatka Hrvatske, samim time i presjeći tu poveznicu između tog dijela Dalmacije i ostatka Hrvatske.
Daleko od Zemunika Donjeg, 2. siječnja 1992. godine potpisano je u Sarajevu primirje između predstavnika Republike Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije. Za hrvatsku stranu primirje je potpisao ministar obrane Gojko Šušak, a za JNA general Andrija Rašeta. Nazočan je bio i Cyrus Vance, kao posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a. To primirje bilo je preduvjet za provedbu tzv. Vanceovog plana, odnosno slanja mirovnih snaga UN-a na zaraćena područja. Sarajevsko primirje stupilo je na snagu sljedećeg dana u 18 sati. Prekid vatre podrazumijevao je ostanak zaraćenih strana na položajima koje su trenutno držale. Kako se kasnije pokazalo, tehnički nadmoćnija JNA odnosno vojska Srbije i Crne Gore potpomognuta dijelom pobunjenih Srba iz Hrvatske, primirje je smatrala tek mrtvim slovom na papiru te ga je u mnogim prilikama kršila.
Nakon okončanja ratne 1991. godine, unatoč potpisivanju Sarajevskog sporazuma, veći dio ugroženih krajeva Republike Hrvatske pod dometom srpskog topništva i dalje je trpio učestale napade, koji su donosili golema razaranja i stradavanja, napose civilnog stanovništva.
Postrojba 134. brigada HV-a je u danima nakon Sarajevskog primirja uspostavljenog 3. siječnja 1992. godine, koje je omogućilo provedbu mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj, preuzela obranu Zemunika Donjeg. Obrana Zemunika Donjeg i zauzimanje položaja u Smrdelju nesumnjivo je tada bio jedan od najznačajnijih rezultata Hrvatske vojske na ovom području. No postojao je jedan dio zaseoka Smrdelj kojeg u tom trenutku praktički nisu kontrolirali ni hrvatske obrambene snage ni neprijatelj, nego su i jedni i drugi u njega slobodno ulazili. Ovdje su se vodile prave bitke ‘prsa o prsa’ za svaku kuću, dvorište, kamen, plot.
Smrt dvojice prijatelja
Kobnih dana početkom 1992. godine pripadnici 134. brigade HV – a, među kojima i Hrvoje Jeličić, išli su u obilazak onog dijela Smrdelja, zaseoka Zemunika Donjeg koji se u tom trenutku smatrao ničijom zemljom, a hrabrost mladog, tada 23-ogodišnjeg biogradskog ratnika, Hrvoja Jeličića ogledala se upravo u činjenici da se on nalazio upravo na tom mjestu, gdje su se vodile najteže bitke. Hrabrost mladog Hrvoja Jeličića, mladića na pragu života, ogleda se i u činjenici što su nekoliko mjeseci ranije poginuli u Domovinskom ratu Hrvojevi prvi susjedi, braća Luka i Siniša Brkljača i što je svjesno i nepokolebljivo ipak odlazio na bojišnicu, štoviše tamo gdje je bilo najteže: na prvu crtu obrane. Znajući da rat nije dječja igra i da se u ratu gine ipak nije posustajao.
Samo dan nakon sklopljenog Sarajevskog primirja mladi Hrvoje Jeličić iz Biograda na Moru pogođen je metkom iz neprijateljske zasjede. Prohladnog zimskog 4. siječnja 1992. godine ugašen je još jedan mladi život, život Hrvoja Jeličića. No tu još nije bio kraj crnim vijestima koje su gotovo svakodnevno stizale s prve crte bojišnice. Nešto dalje, otprilike 150 metara od mjesta pogibije Biograđanina Hrvoja Jeličića, Turanjac Danijel Mate Mandić, Hrvojev suborac i najbolji prijatelj, poginuo je 5. siječnja 1992. godine, takoreći drugi dan, naletjevši na poteznu minu tijekom obilaska sela. Dvojica najboljih prijatelja i mladi heroji Domovinskog rata tako su zajedno otišli u smrt.
Primirje koje to nije
U Zemuniku Donjem ginulo se i 4. i 5. siječnja 1992. godine, a bilo je i ranjenih, dakle sve to u danima nakon „primirja“. Bilo je i onih hrvatskih boraca koji su zbog iscrpljenosti, kako su tih dana izvještavali lokalni mediji, u to vrijeme završavali na zadarskoj psihijatriji.
Tijekom cijelog mjeseca siječnja 1992. godine zabilježeno je svakodnevno najmanje 4-5 vatrenih neprijateljskih djelovanja prema položajima Hrvatske vojske u Zemuniku Donjem. Život u obrani Zemunika Donjeg položila su ukupno 24 hrvatska branitelja.
Bio je ovo tek djelić „primirja“ u režiji JNA odnosno srpsko-crnogorske vojske potpomognute dijelom pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Ostatak sklopljenog „primirja“ ogledavao se u svakodnevnom narušavanju sklopljenog sporazuma o primirju od strane neprijatelja.
Dnevni tisak iz tog razdoblja također donosi vijesti o svakodnevnom granatiranju, mitraljeskim paljbama ili pak pokušajima diverzantskih akcija na cijelom području zadarskog zaleđa. Na zemuničkoj aerobazi posebno je tada bilo živo. JNA tenkovi, kampanjole i kamioni neprestano zvrndajući i ne mirujući, očito su se pripremali te poticali spremnost na neka buduća borbena djelovanja i tako unoseći nemir ali i spremnost na obranu, doduše jako slabije naoružane Hrvatske vojske.
Na mjestu pogibje Hrvoja Jeličića iz Biograda na Moru i Danijela Mandića iz Turnja danas se u Zemuniku Donjem nalaze spomen ploče s njihovim imenima i prezimenima.
U obrani Zemunika Donjeg život su izgubili dragovoljci Domovinskog rata, hrvatski branitelji i domoljubi: IVICA BARABA, ALEN BRUKETA, STIPAN BUŠLJETA, BORIS ČANKOVIĆ, MARKO ČANKOVIĆ, SEAD ČELIKOVIĆ, STANKO ČIRJAK, DRAGO FABIJAN, HRVOJE JELIČIĆ, DENIS JERMEN, ZORAN KRNČEVIĆ, TOMISLAV LONČAR, MARINKO LOVRIĆ, ĐANI LUČIĆ, DRAGAN MARKOVIĆ, DANIJEL MANDIĆ, HAZIM OSMANAGIĆ, MILAN MARUŠIĆ, KRSTO PALEKA, SLAVKO SOVULJ, RADISLAV ŠARIĆ, JOSO UŠLJEBRKA, BOŽIDAR VUKOVIĆ, DEJAN KATANIĆ…