SAD u Srbiji započinje novu obojanu revoluciju kojom će se srušiti Vučićev režim!?

Srdjan Ilic/PIXSELL

Činjenica je da narod u Srbiji nikad nije bio siromašniji te da se bilance o nezaposlenosti i gospodarskom rastu se permanentno lažiraju. U oko upada to da je vojska i policija bijesnom Vučiću rekla -'STOP' i tome mu iz glave izbila ideju o policijskim kordonima koji bi prosvjede pokušali ugušiti. Ali, pitanje je - tko policiju u tome podržava? Točnije, tko je zaigrao preko njezinih struktura i na koji način

U Srbiji od dana objave rezultata predsjedničkih izbora traju prosvjedi nazvani ‘‘protiv diktature’’. Nekoliko tisuća uglavnom mladih s bubnjevima i transparentima uzvikuju parole protiv izabranog šefa države Aleksandra Vučića. Tako se Vučićeva izborna pobjeda malo pomalo pretvara u političku krizu za koju je ovoga časa teško predvidjeti hoće li eskalirati ili će se primiriti. Teško je iz dva razloga, jer još nije jasno je li riječ o ‘‘pregledu terena ’’ za neku buduću obojanu revoluciju kojom će njegov ‘‘režim’’ bez daljnjeg korumpiran do srži-bit svrgnut. Znakovito je to da su se mahom studentima pridružili predstavnici sindikata vojske i policije što je za Srbiju vrlo neuobičajeno, i u vatrenim govorima obrazlagali kako nikad ne bi poslušali zapovijed za primjenom sile nad vlastitim narodom.

Govorili su o koaliciji vojske, naroda i policije, o ‘banditima i kriminalcima’ instruiranim od vlasti, kojima neće dozvoliti da napadaju bilo koga u Srbiji. Istodobno, demonstranti su im skandirali i uzvikivali ‘Narod gladuje, elita se raduje’ i pjevali ‘Bandiera rossa’ i ‘Marš na Drinu’. Činjenica je da narod u Srbiji nikad nije bio siromašniji te da se bilance o nezaposlenosti i gospodarskom rastu se permanentno lažiraju. O razmjerima korupcije i samovlasti Aleksandra Vučića, njegova brata Andreja i njihove klike sam detaljno pisao u prošlome broju. Sve u svemu u oko upada to da je vojska i policija bijesnom Vučiću rekla: STOP, i time mu iz glave izbila ideju o policijskim kordonima koji bi prosvjede pokušali ugušit. Ali, pitanje je tko policiju u tome podržava,točnije tko je zaigrao preko njezinih struktura na koji način. Studente nije problem izvesti na ulice preko malo sustavnije obavještajne djelatnosti bilo koje zapadne agenture,tamo ih je lako vrbovati i jednom tranšom stipendija ili studijskih putovanja. Zbunjuje to da prosvjede podržava i mračna opozicija uključujući i Šešelja koji je u kampanji čuvao leđa Vučiću nagodivši se s njim nakon prošlogodišnjih parlamentarnih izbora za više milijuna eura ‘‘odštete’’. Doduše i ta i takva opozicija prosvjede uvijek podržava zbog svog interesa, okači se na njih i otkači u trenutku kad za nju postaju opasni.

Agenture velikih sila

Za sad se može nagađat da iza prosvjeda stoje agenture dviju velikih ‘‘sila’’ ili čak možda obje zajedno.Prva je Velika Britanija koja se ne može pomirit sa njemačkom dominacijom na Balkanu i koja sa Srbijom još od najave   gradnje željezničke  pruge  Berlin-Bagdad pa potom i prvog svjetskog rata ima tradicionalno dobre odnose i s kojom je povezana vezama kraljevskih obitelji i njihovim lobijima u Ujedinjenom Kraljevstvu osobito nakon Brexita kojim će izgubit velik dio političkog utjecaja u Europi, je Srbija zbog svog položaja na sjecištu istoka i zapada i koridora prema Rusiji iznimno važna i s pozicija Londona to se ne može prepustit toliko velikom njemačkom utjecaju ponajviše na Vučića osobno kojeg Berlin bezrezervno podržava.

Velika Britanija preko svoje ‘‘matične ploče’’ koja ni približno nije demontirana  a to je KOS, i preko starih veza i nikad porušenih mostova još od kraljevine jugoslavije,može organizirat bez dvojbe jedan ovakav ‘‘screening prosvjed’’ i unutar njega aktivirati predstavnike vojske i policije. Britanija je u trenutačnoj konstelaciji odnosa s Amerikom a uoči izlaska iz EU sebi namijenila, a aktualni američki predsjednik to prihvatio, ulogu poveznice između Amerike i Europe u kojoj će u odnosu na Washington imati mnogo veći utjecaj od Berlina. Druga je dakako sama Amerika čija obavještajna služba-CIA -bez obzira na lutajuću politiku prema Balkanu intenzivirano radi na ovim prostorima,što je najvidljivije na makedonskoj krizi,u kojoj albansku manjinu kao i političko vodstvo Albanije i Kosova koje su doslovno američke ‘’‘svojine’’  koristi za destabilizaciju cijelog tog prostora u odnosu na ruski zamah i potencijalnu rusko tursku dominaciju koja bi se ostvarila kroz energetski plinski pravac turski tok. Predsjednik Trump već je isto tako dao do znanja da mu se ne sviđa preveliki njemački utjecaj u europi. Taj dojam očito dodatno pojačava zaoštravanje s Moskvom nakon intervencije u Siriji, a Srbija i Vučić nisu ništa drugo doli njemačka spona s vladom u Kremlju, zaobilazani ali vrlo efikasan put. Znakovito je da nakon što su srpski mediji od nikuda u kampanji napuhali da Tramp podržava Vučića, u New York Time-u izlazi veliki tekst o Vučićevoj pobjedi kao debaklu demokracije. Taj ugledni list baš kao i Washington Post koji je uoči izbora objavio tekst o kriminalu Vučića i njegova brata, ne servisira Bijela kuća ili State Department, već tajna služba tj.CIA. Ti i takvi tekstovi nerijetko su uvodnici u njezine operacije.



Rušenje Miloševića

Amerikanci imaju iskustva sa Srbijom jer su bili najviše angažirani na rušenju Miloševića. Iako je drugo vrijeme i druge okolnosti (tada su amerikanci jedan dio koordinirali s Rusima, ruski veleposlanik u Beogradu Ivanov je de facto Miloševiću došao kazati da i Moskva stoji na poziciji da on mora otići), neke velike okvirne paralele se mogu povući. Rušenje Miloševića je imalo svoju dinamiku. Amerikanci u početku nisu bili jako prisutni, nisu puno pomagali opoziciju, iako je opća stigma bila da su svi ondašnji srpski opozicionari američki plaćenici. S vremena na vrijeme su pomagali nevladin antiratni pokret, Radio B92, I časopis Vreme. Balansirali su sa Srbijom jer im je Milošević bio potreban, potpuno svjesni činjenice da je on glavni krivac za sve užase koji su se događali u Hrvatskoj i BiH.Zbog toga su kroz NATO savez i vršili pritisak na ondašnjeg glavnog haaškog tužitelja Goldstonea I priječili optuženje Radovana Karadžića na sudu u Haagu.Milošević im je bio potreban za Dayton u kojem su doduše Amerikanci samo zauzeli niše koje su već kreirali Britanci koji su se iz procesa počeli povlačit.  Milošević je bio jedini koji im je u tom trenutku mogao isporučiti sve što je Americi bilo važno da se sporazum potpiše. Baš kao što se i danas Vučić percipira kao jedina osoba koja može ‘’izručit Kosovo’’Za vrijeme prosvjeda ’96 i ’97e SAD nisu imale veleposlanika u Beogradu, a otpravnik poslova Miles je u Nišu na konferenciji za novinare istupao skupa s Miloševićevim socijalistima odajući dojam da ga baš ne zanima što se demonstrira u Beogradu.Sve je to bio dio američke taktike.

Što  se Kosova tiče za vrijeme rata 1998., Amerikanci su pokušali s Miloševićem najprije iscrpiti sva diplomatska rješenja i mogućnosti u vidu sporazuma i dogovora. S Miloševićem je najbolju komunikaciju imao Richard Hoolbrooke. Koji je s njim bio postigao dogovor oko Kosova, kojeg je Milošević izigrao, što je bilo presudno i za operaciju NATO Saveza u Srbiji i za prevagu struje ondašnje državne tajnice  Madeline Albright koja je zauzela jasan stav da se s Miloševićem više ne može pregovarati već da se s njim mora raščistiti. Malo nakon toga u Washington Postu su počeli izlazit tekstovi koji su sugerirali da se ne može istodobno biti protiv Miloševića i raditi s njim. U jednom od tih tekstova američki senator Lughar je najavio početak obrata.

Napisao je da Amerika u Srbiji  mora definirati novog partnera i da će to biti opozicija. Tako je i bilo. Već od početka je to bilo jasno, da Milošević može otići samo ako se opozicija ujedini. Ujediniti sve je bila dobra strategija, i na kraju su Amerikanci dosta radili na ujedinjenju svega što imalo politički djeluje i što se može nazvati nekakvom strankom. Tako se spajalo nespojive pa ni danas nije isključeno da bi se ujedinili ad hoc i zbog  trenutnog interesa Janković i Šešelj. Tada su amerikanci odmah prešli na ozbiljno financiranje oporbe i nevladinog sektora, Otpora, nezavisnih sindikata. Nacionalni institut Demokratske stranke i Nacionalni institut Republikanske stranke, koji su cijelo vrijeme bili i radili u Srbiji, počeli su intenzivno obučavati opoziciju, ujedinjenu u organizaciju nazvanu ‘’savez za promjene’’ Taktika za Savez je bila slijedeća: glasovi sa izbora 24. rujna nikad neće bit prebrojani. Iako je kandidat Saveza za promjene-Koštunica,prema svim raspoloživim izvorima, tada  dobio veći broj glasova od Miloševića, ali je trebalo stvoriti dojam da sve što diše, nevladine organizacije, selo, mladi, sindikati, znači sve što postoji je protiv Miloševića.

Amerikanci su doista uložili dosta novca i dosta energije da sruše Miloševića. Mada su na trenutke odavali dojam sumnje što je 5. 10-uspio, oni zapravo uopće  nisu vjerovali da je ujedinjena a u stvari posve razjedinjena  opozicija u stanju to napravit .

Dio istog rukopisa

Činjenica da i Šešelj i Dveri i Janković i Jeremić i ostali iz neprijeporno nekvalitetnje opozicije od one 2000-te, podržavajući prosvjede protiv Vučića, su zapravo dio istog rukopisa organizacije rušenja vlasti? Je li to više moguće na taj način’? Neki će reći da nije jer da svijet kao prije 17 godina više nije unipolaran i da će se Rusija tome usprotiviti. Ta tvrdnja je donekle točna. Donekle je točna zato jer Srbija je danas, za razliku od onda okružena zemljama članicama NATO Saveza. Za SAD je rušenje Miloševića na koje su utrošili milijune dolara bila uspjela operacija. Sam Milošević je možda bio u pravu kad je u zadnjem obraćanju 2.10 kazao da se ne Srbija zbog njega već on zbog Srbije-, strateški važne zemlje na Balkanu koja je i nakon Miloševića ostala u nezavršenoj ‘’arhitekturi’’ s četničkim nacionalizmom kao tinjajućim fitiljem koji se po potrebi uvijek može upaliti, ili zamaskirati. 5.listopada ili 5.Oktobra ,dan kada   je pao Milošević u tom smislu je označio i veliki poraz Srbije. Na izborima 2012. pa sve do danas na vlast su se počeli vraćati oni koji su tog dana zbačeni s vlasti. Tu je Srbija zatvorila svoj krug.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI