Složene bolesti uma vrlo inteligentnih osoba bez samopoštovanja…

0
227

Anoreksija nervosa najčešće se javlja u dobi od 10 do 25 godina. Obično je se smatra bolešću tinejdžerki, no mogu oboljeti ljudi u bilo kojoj dobi. Najčešće se javlja u pubertetu, ili tijekom prijelaza iz škole na fakultet. Bulimija, poput anoreksije, pogađa uglavnom mlade žene. Prosječna dob u kojoj se znakovi bulimije prvi put pojavljuju je od 12 - 20 godina. Adolescentice se pod pritiskom medija, koji su inaugurirali pojam mršave žene kao ideala ljepote, odlučuju na restriktivne dijete...

Anoreksija nervoza u posljednjem desetljeću postaje sve zastupljenija sa sve većom tendencijom rasta kao poremećaj koji se počinje javljati u pubertetskoj dobi. Pojavljuje se kod 5 posto djevojčica u adolescentskoj dobi, te je 20 puta češća kod djevojčica nego kod dječaka. Brojni zdravstveni poremećaji odražavaju se na hranu, jedenje i težinu, no termin „poremećaji prehrane” u svakodnevnom razgovoru označava anoreksiju, bulimiju i poremećaj prejedanja…

Anoreksija i bulimija

Loading...

Anoreksija je težak gubitak apetita čiji su razlozi emocionalne prirode. Anorexia nervosa je poremećaj jedenja u središtu kojeg se nalazi izraziti strah od debljanja. Anoreksija ne nastaje zbog gubitka apetita, već je riječ o borbi protiv gladi zbog stalno prisutnog i potpuno nerazumnog straha od debljanja, koji ne popušta ni onda kad je mršavost dostigla takve razmjere da je ugrožen život bolesnika/ce. Iako je u središtu bolesti hrana, anoreksija je – bolest uma.

Često započinje relativno prirodnom željom za gubitkom nekoliko kilograma. No, budući da dijete samo privremeno ublažavaju psihološke probleme koji se nalaze u pozadini, bez njih se uskoro, nemogući unos hrane postupno svodi na najmanju moguću mjeru čime gube od 15 do 60 posto normalne tjelesne težine, sve dok se jelo – posve ne ukine. Oboljela osoba postaje opsjednuta slikom svoga tijela i često doživljava sebe debelom iako je istina – suprotna. Paradoks je da oboljele osobe od priprave i konzumiranja hrane prave – obred. Oko polovice svih anoreksičara u nekom trenutku počne patiti i od bulimije.

Anoreksičari obično dolaze iz obitelji koje imaju visoke zahtjeve glede njihovih dostignuća i često traže savršenstvo, služeći se prisilom u mnogim vidovima života, osobito školi. Poricanje često prati njihovu izrazitu usredotočenost na to da ostanu mršavi; anoreksičari u pravilu neće htjeti priznati da nešto nije u redu, pa na izraze zabrinutosti drugih reagiraju ljutito ili obrambeno.

Bulimija (grč. bous vol, govedo; limos glad; „gladan da bi i vola mogao pojesti”) je poremećaj vezan uz hranjenje koji je, kao i anoreksija nervoza, psihološkog podrijetla, a može imati izrazite tjelesne posljedice. Dok se anoreksičari jednostavno izgladnjuju, bulimičari se „čiste” povraćanjem kojeg su sami izazvali. Oboljeli od bulimije također često koriste pilule za mršavljenje, laksative i diuretike da bi smanjili težinu. Za razliku od anoreksičnih osoba najčešće su normalne građe, nekada čak i krupniji, dok su u kombinaciji s anoreksijom esktremno mršavi.

Čišćenje može imati dvije svrhe: sprječavanje dobivanja na težini, privremeno ublažavanje depresije i ostalih negativnih osjećaja. Bulimija, poput anoreksije, pogađa uglavnom mlade žene. Prosječna dob u kojoj se znakovi bulimije prvi put pojavljuju je od 12 – 20 godina. Adolescentice se pod pritiskom medija, koji su inaugurirali pojam mršave žene kao ideala ljepote, odlučuju na restriktivne dijete koje često završe bolešću.

Psihoanalitički koncept opisuje genezu anoreksije na bazi inhibicije seksualnih nagona, izjednačavajući naviku hranjenja sa seksualnim instinktom. Adolescentice koje ne mogu podnijeti zahtjeve razvoja i genitalnog sazrijevanja, regrediraju na primitivne razine u kojima je oralno zadovoljstvo povezano sa seksualnim zadovoljstvom. Odbijanje hrane pojavljuje se kao obrana od oralnih fantazama.

Oboljeli od anoreksije započinju s dijetom nakon beznačajnog povoda, npr. komentara njezina (njegova) vanjskog izgleda ili tjelesne mase. Prvo počinju preskakati deserte, slatkiše, a kasnije i cijele obroke, obično doručak i ručak, ili jedu samo u vrlo malim količinama. Izbjegavaju hranu koja deblja, odbijaju jesti sa svojim obiteljima ili na javnom mjestu.

Sve se više i više bave tjelovježbom, što postaje čak i kompulzivno. Neki postupno sve češće povraćaju te uzimaju laksative kako bi dodatno izgubili na težini.

Dijagnoza anoreksije

Dijagnostički kriteriji za anoreksiju nervozu su sljedeći:
• tjelesna težina smanjena za 15% ili više u odnosu na očekivanu za dob i visinu;
• intenzivni strah od debljanja i dobivanja masnog tkiva;
• poremećaj održavanja tjelesne težine i očekivanog oblika tijela pod utjecajem samoevaluacije – percepcije da je jedan dio tijela „prevelik”, iako je očito ispod tjelesne težine;
• amenoreja ili odsutnost normalnog menstrualnog ciklusa (primarna ili sekundarna amenoreja).

Organski poremećaji kod poremećaja hranjenja mogu biti sljedeći: izostanak menstrualnog ciklusa (amenoreja), hipogonadizam, bradikardija, hipotonija (nizak tlak), slabljenje srčanog mišića, atrofija mišića, nemoć, sklonost tetaniji (grčevima), anemija, trombocitopenija (niska razina trombocita u krvi), petehijalna krvarenja, visoka razina kortizola, zatvor, nadimanje (vjetrovi), niža tjelesna temperatura, oštećenje kože i kose, poremećaji elektrolita, smanjena funkcija bubrega (otekline), masna jetra, pojačano stvaranje sline, karijes, oštećenje zuba. (www.plivazdravlje.hr)

Osobe koje boluju od bulimije imaju intenzivni strah od debljanja, izrazito su nezadovoljne težinom i oblikom svog tijela, često izmišljaju razloge za odlazak u kupaonicu odmah nakon obroka, konzumiraju isključivo niskokalorične namirnice (osim tijekom prejedanja), redovito kupuju laksative ili diuretike, provode većinu svog vremena vježbajući ili pokušavajući potrošiti kalorije te se povlače iz društvenih aktivnosti, posebno onih koje uključuju hranu.

Anoreksija negativno utječe na imunološki sustav kao i na središnji živčani sustav. Također se smatra da je povezana s abnormalnostima u lučenju serotonina i dopamina. Anoreksija ima najvišu stopu smrtnosti od svih psiholoških bolesti. Izgladnjivanje izaziva prekid rada važnih organa. Srčani udar jedan je od najčešćih uzroka smrti kod osoba koje pate od poremećaja prehrane.

Još jedna opasnost od anoreksije je osteoporoza, zbog niske razine konzumacije kalcija. Budući da anoreksiju prati depresija, rizični faktor predstavlja i samoubojstvo. Otprilike 25% svih anoreksičara pokuša samoubojstvo, a otprilike 50% smrti anoreksičara odnosi se na suicid…

• fo Sportaši mogu biti skloniji razvoju bolesti, najčešće oni čiji sportovi zahtijevaju vitak stas, primjerice plivači, gimnastičari, a također i plesači ili modeli. Pretjerana fizička aktivnost može biti simptom anorexie nervose…

Mogući uzroci

Emocionalni poremećaji zauzimaju visoki postotak u uzrokovanju poremećaja hranjenja. Između 40% i 96% svih pacijenata koji boluju od anoreksije ili bulimije doživjelo je depresiju ili tjeskobu; depresija je također uobičajena u obiteljima pacijenata s poremećajima u uzimanju hrane. Veća je vjerojatnost da će bulimični, a ne anoreksični pacijenti imati emocionalne poremećaje i disfunkcionalne obitelji (alkoholizam, narkomanija i nasilje u obitelji). Međutim nije jasno jesu li emocionalni poremećaji uzroci ili posljedice poremećaja u uzimanju hrane, ili oboje.

Fobije i opsesivno-kompulsivni poremećaji obično prethode početku poremećaja u uzimanju hrane, dok se panika javlja nakon toga. Socijalne fobije, gdje se osoba boji poniženja u javnosti, prisutne su u oba poremećaja u uzimanju hrane. Ljudi s anoreksijom su skloniji opsesivno-kompulzivnim poremećajima. Žene s anoreksijom mogu postati opsjednute vježbanjem, dijetama i hranom. Često razvijaju kompulzivne rituale – npr. vaganje svakog zalogaja, rezanje hrane na komadiće ili stavljanje u male posudice.

Prisustvo opsesivno-kompulzivnih poremećaja zajedno s anoreksijom ili bulimijom nema negativne dugoročne posljedice iako do poboljšanja u poremećaju u uzimanju hrane obično dolazi s poboljšanjem simptoma anksioznosti. U aktivaciji anoreksije i bulimije sudjeluju i životne okolnosti, uključujući odnose u obitelji i okolini te kulturne utjecaje. Jedan od stresova koji mogu potaknuti nastanak anoreksije ili bulimije, može biti obiteljski ili društveni pritisak.

Također postoje biološki i medicinski faktori kao uzroci poremećaja uzimanja hrane. To se oprvenstveno odnosi na hipotalamično-pituitarne abnormalnosti. Pitanje je, jesu li tipične abnormalnosti koje se susreću u neurološkim i hormonalnim sistemima ljudi s poremećajima u uzimanju hrane – posljedice ili uzroci tih poremećaja.

Primarno je sjedište ovih poremećaja u dijelu mozga koji se naziva hipotalamus, a koji regulira rad pituitarne žlijezde, koja se ponekad naziva glavnom žlijezdom zbog svojeg značaja u koordinaciji živčanog i hormonskog sustava. Također se poremećaji u uzimanju hrane mogu povezati i s određenim neuroprijenosnicima u mozgu.

Rizične skupine

Iako se anoreksija javlja u svim demografskim grupama, čini se da je daleko češća u nekima od njih:
• Spol: 95% oboljelih od anorexije nervose su žene. No, muškarci se rijeđe oporavljaju od bolesti, jer ne prijavljuju simptome.
• Dob: anoreksija nervosa najčešće se javlja u dobi od 10 do 25 godina. Obično je se smatra bolešću tinejdžerki, no mogu oboljeti ljudi u bilo kojoj dobi. Najčešće se javlja u pubertetu, ili tijekom prijelaza iz škole na fakultet. I mlađa djeca mogu iskazivati simptome anorexie nervose; bolest je primijećena i kod djece od 3 do 5 godina. (primjerice: ukoliko je majka opsjednuta težinom, kćer se može početi vagati).
• Sportaši mogu biti skloniji razvoju bolesti, najčešće oni čiji sportovi zahtijevaju vitak stas, primjerice plivači, gimnastičari, a također i plesači ili modeli. Pretjerana fizička aktivnost može biti simptom anorexie nervose.
• Anoreksija se češće javlja među vrlo inteligentnim osobama.
• Osobe koje su propatile traumatske doživljaje u djetinjstvu, primjerice seksualno zlostavljanje, sklonije su razvoju anorexie nervose.

Liječenje

Psihoterapija, redovito medicinsko praćenje i vođenje prehrane trebali bi biti dijelom svakog programa liječenja anoreksije. Liječenje anoreksije će se razlikovati ovisno o stadiju u kojem se prepozna i pacijentovoj spremnosti na suradnju. Anoreksiju nervozu teško je dijagnosticirati jer pacijent tipično skriva i niječe svoju bolest. Rijetko će sam potražiti pomoć jer gubitak težine i ne doživljava kao problem, nego kao cilj. Obično se liječniku obraća na pritisak okoline, i to kad se pojave komplikacije poput izostanka menstruacije i želučanih smetnji.

Prvi cilj tretmana je povratak tjelesne težine na normalu pravilnom prehranom i pod kontrolom liječnika. Tjelesni oporavak povlači za sobom poboljšanje u nekim psihološkim aspektima, poput ispravnijeg doživljaja tjelesne težine i figure. Liječenje mora ići mnogo dalje od povratka težine. Uz pravilnu prehranu, osoba se mora podvrgnuti psihijatrijskom tretmanu. Moguće je primijeniti antidepresive s anksiolitičkim djelovanjem, koji ublažavaju osjećaj nezadovoljstva i tjeskobe zbog vlastitog izgleda, što i jest neposredni motiv za gladovanje i mršavljenje.

U trenutku kada se tjelesno stanje poboljša, tretman se usredotočuje na misli, osjećaje i ponašanje koji su poticali ili pospješivali poremećaj. Cilj je pacijentu povisiti samopoštovanje, navesti ga da bolje vrednuje samoga sebe i da se pomiri sa svojim tijelom. Hospitalizacija se sugerira ili kada postoji gubitak od 25% normalne propisane težine ili je indeks tjelesne mase manji od 17 ili kada postoje značajne organske komplikacije. Farmakološke studije nisu još identificirale standardnu terapiju anoreksije nervoze.

Najbolji način na koji okolina može pomoći anoreksičarima jest da im poklanja bezuvjetnu ljubav i suosjećanje. Problem anoreksije nije toliko u hrani, koliko u psihološkoj potrebi osobe za sigurnošću. Važno je zapamtiti da je anoreksija opasna bolest koja je znak da osoba u sebi stalno pati, pa je važno ne odlagati traženje pomoći.

Zanimljivost

‘Skelet obučen samo kožom…’

O poremećajima vezanim uz hranjenje govore i kineski papirusi, a i gozbe starih Rimljana često su bile obilježene ritualnim prejedanjem i povraćanjem, što je tada bio prihvatljiv životni stil bogataša.

Postoje zapisi o običajima afričkih plemena gdje majke odbijaju konzumirati hranu tijekom sušnih razdoblja kako njihova djeca ne bi gladovala, budući da hrane nema dovoljno, a nakon prestanka suše neki od „dobrovoljnih restriktora” nastavljaju odbijati jesti.

Prvi opis anoreksije nervoze u medicinskoj literaturi u Europi učinio je Richard Morton u Londonu 1689. godine: opisao je pacijenta kao „skelet obučen samo kožom”.

Anoreksija je tijekom vremena smatrana i oblikom tuberkuloze, poremećajem razine hormona ili endokrinom deficijencijom. Kliničari su počeli raspravljati o poremećajima hranjenja kao o zasebnom kliničkom entitetu tek 1930. godine.