Rak je avitaminoza – nedostatak nutrijenata amigdalina, laterila ili B17…

0
569

Amigdalin kao prirodni preparat za mnoge teško bolesne ljude je i posljednja nada, ali je u Hrvatskoj, naravno - zabranjen. Zabranjen je i u SAD-u, ali se zato Amerikanci ovim prirodnim preparatom liječe u mnogobrojnim klinikama u Meksiku. Istodobno je dopušten u većini europskih zemalja - Mađarskoj, Sloveniji, Češkoj, Njemačkoj, Francuskoj...

Iako se prvenstveno koristi sintetikom i kemijom, farmaceutska industrija si daje za pravo određivati i – doze prirodnih pripravaka. Primjer za to je opna jezgre marelice koja je najbolji prirodni izvor amigdalina, laetrila ili takozvanog vitamina B17. Farmaceuti nam preporučuju ili dopuštaju četiri do pet jezgri dnevno, a to prema dr. Krebsu, sinu čovjeka po kojem je nazvan Krebsov ciklus i bez koje nema moderne biokemije, jednostavno nije dovoljno da bi se postigao pravi učinak.

S druge strane javlja se i problem nestandardiziranih prirodnih pripravaka. Primjer za to je da na našem tržištu imate najviše jezgri marelice iz Turske, Češke ili Mađarske koje su dobivene iz sortnih marelica čija jezgra, naravno, po svom sastavu bitno odstupa od sastava prave izvorne marelice kakve se još mogu naći samo u Afganistanu i Iranu. Te sortne jezgre marelica nalaze se uglavnom po policama naših trgovina zdravom hranom, a realno one su s malim sadržajem potrebnog cijanovodika i benzaldehida. Stoga s vremenom propadaju i zbog prisutnog ulja oksidiraju, a u njima se često zbog neadekvatnog sušenja i skladištenja kod proizvođača javljaju i štetni aflatoksini.

Rješenje je, naravno, u nabavi pravih afganistanskih jezgri marelica koje će se prethodno pravilno osušiti i tek tada dobivamo amigdalin u onom obliku kakvog nam je preporučio dr. Krebs. Iako je ovaj prirodni preparat za mnoge teško bolesne ljude posljednja nada, on je u Hrvatskoj, naravno – zabranjen. Zabranjen je i u SAD-u, ali se zato Amerikanci ovim prirodnim preparatom liječe u mnogobrojnim klinikama u Meksiku. Istodobno je dopušten u većini europskih zemalja – Mađarskoj, Sloveniji, Češkoj, Njemačkoj, Francuskoj…

Kako je Hrvatska zemlja paradoksa, kod nas je dozvoljen uvoz neučinkovitih jezgri marelica iz Turske, Mađarske i Češke, a mogu se u nekim ljekarnama kupiti i kapsulirani pripravci na bazi jezgre marelice. I ako je dr. Krebs u pravu, a mi vjerujemo da jeste, rak je ništa drugo nego avitaminoza – nedostatak određenog nutrijenta, u ovom slučaju amigdalina, laterila ili B17.

Ovo možemo usporediti s jednom drugom avitaminozom koja je odnijela milijune života, najviše mornara koji su zbog nedostatka vitamina C umirali od skorbuta. Kad su otkrićem C vitamina, na brodove engleske mornarice dostavljene bačve kiselog zelja, mornari su prestali umirati od skorbuta. Sad se postavlja pitanje – što bi bilo da se u hranu umjesto viška soli doda nešto praha opne jezgre marelice? Zašto je to važno?

Mi u „Matičnjaku” vjerujemo da se prah opne jezgre marelice dobiven od pravih izvornih jezgri marelica iz Afganistana i Irana pokazao mnogo učinkovitijim od „svemogućeg ulja indijske konoplje”.

Sve laži farmaceutske ilndustrije…

Metode prirodnog liječenja, čak i najtežih bolesti koje pogađaju današnje čovječanstvo, pod povećalom su naročito zbog utjecaja lobija velike farmaceutske industrije i propagande sintetske kemije „u službi zdravlja”. Ona, pak, uvijek tretira simptome bolesti kao posljedicu, a vješto zaobilazi njen uzrok i time nas čini kontinuirano bolesnima. Tako nas pretvara u kontinuirano kronične korisnike „magičnih pilula.

Još je u prošlom stoljeću, Linus Paulling, američki kemičar i dvostruki nobelovac, rekao da temelj opstanka farmaceutske industrije leži u lažima, prijevarama, dezinformacijama, besmislenim velikim i skupim istraživanjima, potpuno korumpiranim sustavima kritiziranja, citiranja, referenciranja i informiranja javnosti, te stručne i laičke javnosti. Jer, jedini zdravorazumski i logičan stav koji možemo zauzeti kad je u pitanju zdravlje – da se samo prirodnim putem može doći do potpunog i istinskog ozdravljenja!

Prirodni mehanizmi liječenja ciljaju upravo uzročno-posljedične veze kojima se bolest manifestira i tako se organizam liječi holistički, odnosno u potpunosti. Jedan takav kontroverzan prirodni pripravak, kojeg je izričito (pogodite zašto) zabranila u Americi – FDA (Food an Drugs Administration) – koristio se u tradicionalnoj prehrani već tisućama godina mnogih drevnih civilizacija čiji su pripadnici bili izuzetno dugovječni i zdravi i naravno bez – poznatih slučajeva raka.

Riječ je o koštici marelice i naročito njenoj opni koja je izrazito bogat izvor spojeva prirodnog antitumorskog djelovanja, pangamične kiseline (B15) i amigdalina (B17). Iako se o pangamičnoj kiselini zna mnogo, amigdalin iliti leatril je zato vjerojatno najkontroverzniji spoj u istraživanju raka. Radi se o prirodnom spoju nitrilozidu prisutnom najviše u sjemenkama biljaka iz porodice ruža, kao što su gorki bademi, jezgre marelice i bresaka, koštice jabuke i trešanja, a ima ga i u travama, manioki, prosu i u manjoj mjeri u nekim drugim namirnicama.

Kako se amigdalin ne javlja zasebno, nego u sklopu hrane, ne može ga se klasificirati kao lijek, a budući da je prirodan, neotrovan u razumnim količinama, vodotopiv i potpuno kompatibilan s ljudskim organizmom, čelni medicinski autoriteti i regulatorna tijela pobrinuli su se da postane praktično zaboravljen i jednako ozloglašen kao opojne droge, te mu se danas ne priznaje baš nikakav terapeutski učinak.

Iako je zanemaren pa čak i isključen iz modernog zdravstvenog sustava liječenja, prava istina o njegovom djelovanju tek treba izaći na vidjelo, jer činjenica da amigdalin ima sposobnost selektivnog djelovanja na stanice raka, odnosno da ubija tumorske stanice, a potpomaže pravilnu funkciju i rad zdravih stanica, mnogima je u danjašnjem promortalitetnom sustavu liječenja – zaista životno važna i korisna informacija.

Antikancerogeni učinak amigdalina se skriva…

Naime, molekula amigdalina je relativno mala molekula pristupačna za apsorpciju svim stanicama, a sastoji se od dvije vezane jedinice glukoze kojom se hrane tumorske stanice, te molekule benzaldehida i nitrilne grupe (cijanida). Iako je cijanid vrlo otrovan, vezan u amigdalinu je inertan i ne predstavlja opasnost za živa tkiva. Isto vrijedi i za benzaldehid koji je također otrovan ako se u organizmu brzo ne metabolizira uz prisutnost kisika.

Tajna djelovanja amigdalina leži u enzimima beta-glukozidazi i rodenazi. Stanice raka zbog svog specifičnog metabolizma, sličnijeg metabolizmu nižih organizama poput gljivica i bakterija, sadrže drukčije količine tih enzima od normalnih stanica. Enzim beta-glukozidaza razgrađuje amigdalin, oslobađajući njegove otrovne elemente. Taj je enzim prirodno prisutan u tijelu, ali u najvećim količinama prisutan je u stanicama raka, gdje ga ponekad ima i do sto puta više nego u okolnim normalnim stanicama. Pod njegovim djelovanjem u stanicama raka nastaju otrovni vodikov cijanid i benzaldehid koji ih uništavaju.

Osim toga, benzaldehid koji eventualno dođe u dodir s normalnim stanicama brzo oksidira i pretvara se u bezopasnu benzojevu kiselinu koja ima antireumatska, antiseptička i analgetska svojstva. To djelomično može objasniti i činjenicu da amigdalin ublažava intenzivne bolove koje osjećaju pacijenti s uznapredovalim rakom.

U tumorskim stanicama koja rastu u anaerobnim uvjetima, oslobođeni benzaldehid razgrađuje se mnogo sporije zbog manje količine kisika, te ih tako benzaldehid zajedno s cijanidom kronično truje. Kao što je već rečeno, cijanid vezan u amigdalinu nije otrovan, jer enzim rodenaza detoksicira cijanid i na taj način vrši zaštitnu ulogu. Taj se enzim u velikim količinama nalazi u svim dijelovima tijela osim u stanicama raka koje su zbog toga izrazito osjetljive i brzo odumiru.

Slučajevi trovanja vodikovim cijanidom iz hrane izuzetno su rijetki, budući da se potencijalna otrovnost smanjuje ako se koštice jedu zajedno s mesom ploda, koje sadrži baš enzim rodenazu. Važno je i znati da je za aktivnost rodenaze potreban izvor sumpora, najbolje u obliku aminokiseline cisteina, pa zato valja sigurati dovoljan unos te aminokiseline na što posebno trebaju pripaziti osobe koje ne konzumiraju bjelančevine životinjskog porijekla.

Istraženo je isto tako da amigdalin ima i druga povoljna djelovanja poput stimulacije stvaranja hemoglobina, regulacije crijevne flore i ublažavanja srpaste anemije.

Smjernice za korištenje amigdalina u prehrani je prvi iznio dr. Crebs koji je kao minimalnu razinu za održavanje zdravlja predložio 50 miligrama dnevno za odraslu osobu. Naravno doza ovisi o tjelesnoj težini. Osobe sklone raku, trebale bi uzimati više, a posebno one koje su već oboljele od raka.

U prosjeku, koštica marelice sadrže 4-5 mg amigdalina. Držimo li se te brojke, to bi značilo da je optimalna doza za održavanje zdravlja 10 do 12 koštica dnevno, po mogućnosti ne odjednom. Mnogi ljudi s vremenom povećavaju dozu i do nekoliko desetaka koštica dnevno, podijeljeno u više obroka. U svakom slučaju, dobro je započeti s manjom količinom i postupno povećavati dozu.

Kako je pacijentima oboljelim od raka potrebna veća doza, dobro je u koncentriranom obliku uzimati je prahom opne marelice. Dr. Krebs je smatrao da je u slučaju raka za kontrolu bolesti potrebno kroz određeno vremensko razdoblje u organizam unijeti barem 300 grama amigdalina, a da bi se postigla maksimalna reakcija, potrebna su četiri mjeseca do jedna godina. Ako, pak, pacijent dobro reagira, terapeutski učinak može se vidjeti već u prvim tjednima tretmana…

Loading...