Pojedina zdravstvena istraživanja otkrila su da čak 28 posto muškaraca starijih od 40 godina, te njih 43 posto starijih od 60 godina imaju simptome uzrokovane povećanom prostatom. Rizik za oboljenjem se povećava sa starenjem i zato je potrebno pravodobno otići na liječničke preglede i na vrijeme početi s terapijom ukoliko je potrebna
Prostatitis – upala prostate obično se prvi put javlja između 20. i 40. godine života muškarca. Ukoliko se ne liječi ili je udružena s upalom sluznice mokraćnog mjehura, može prijeći u kronični oblik i trajati mjesecima ili se periodično pojavljivati i iščezavati. Prostatitis nije teška bolest, ali je neugodna i nepovoljno utječe na kvalitetu života.
Prostata (grč. prostátēs) ili predstojna žlijezda, muška je spolna žlijezda veličine kestena, smještena neposredno ispod mokraćnog mjehura, iza stidne kosti, a ispred završnog dijela debelog crijeva. Okružuje mokraćnu cijev koja provodi mokraću iz mjehura kroz penis. Oblikom podsjeća na kesten pa se u hrvatskom jeziku naziva kestenjača. Sastoji se od glatkih mišićnih stanica i žlijezdanog epitelnog tkiva, okruženog gustom fibroznom kapsulom.
Žlijezdano tkivo proizvodi mliječnu tekućinu, sjemenu plazmu. Osnovna funkcija prostate je proizvodnja većine tekućine u sjemenu. Tekućina (sekret) prostate i sjemenih mjehurića štiti i prehranjuje spermije na njihovom putu do jajne stanice žene u maternici. U njoj se nalaze mnoge aktivne tvari čija je svrha da štite spermije, održavajući ih pokretnima i omogućuje im preživljavanje. Dakle, temeljna funkcija prostate vezana je uz plodnost, a ne spolnu (seksualnu) moć muškarca.
Pri rođenju, prostata je velika otprilike kao zrno graha. Raste lagano do puberteta, kada se naglo poveća, postižući svoju normalnu veličinu i oblik. Normalna prostata odraslog muškarca teži oko 20 grama, a promjera je tri i pol centimetra. Tu veličinu zadržava do sredine četrdesetih godina života, kada se ponovno počne povećavati zbog umnožavanja stanica. Navedeno može biti adenom, benigna hiperplazija ili doborćudno povećanje prostate.
Bolest prostate jedan je od najčešćih zdravstvenih problema s kojim se suočavaju muškarci te spada u najčešća oboljenja muškaraca srednje i starije životne dobi. Pojedina zdravstvena istraživanja otkrila su da čak 28 posto muškaraca starijih od 40 godina, te njih 43 posto starijih od 60 godina imaju simptome uzrokovane povećanom prostatom. Rizik za oboljenjem se povećava sa starenjem i zato je potrebno pravodobno otići na liječničke preglede i na vrijeme početi s terapijom ukoliko je potrebna.
Akutni, kronični i nebakterijski prostatitis
Akutni bakterijski prostatitis najčešće se pojavljuje u muškaraca između 20. i 40. godine. Izražene smetnje su: opća slabost, povišena tjelesna temperatura, bolovi ili osjećaj nelagode između čmara i mošnje ili u završnom dijelu debelog crijeva. Osim navedenih tegoba pojavljuje se učestalo, bolno i otežano mokrenje, a katkada može doći i do nemogućnosti mokrenja. U slučaju postavljanja sumnje na akutni prostatitis potrebno je izvršiti pregled prostate u završnom dijelu debelog crijeva. Prostata je na opip izrazito bolna, topla i katkada je “močvarne” konzistencije. U nekim slučajevima može doći i do nakupljanja gnoja unutar tkiva prostate, što upućuje na apsces (nakupina gnoja), koji bi trebalo kirurški otvoriti i isprazniti gnojni sadržaj.
Zbog prisutnog žarišta bakterija u tkivu prostate kronični bakterijski prostatitis udružen je s često ponavljajućim akutnim cistitisima, odnosno upalom sluznice mokraćnog mjehura. Kod ove bolesti, bolesnici su većinom bez tegoba između akutnih faza pogoršanja stanja.
Kronični nebakterijski prostatitis naziva se i sindromom kronične bolnosti zdjelice, zbog bolnosti kao prevladavajuće tegobe. Bolnost se većinom pojavljuje u predjelu između čmara i mošnje, ispod pupka, u vanjskom spolovilu, u preponi ili u križima. Uz navedene tegobe, pojačan je i nagon na mokrenje, koje je pak učestalo, a prisutno je i napinjanje na početku mokrenja. Mlaz mokraće je primjetno oslabljen i povremeno isprekidan. U pojedinih bolesnika pojavljuje se i bolnost tijekom ili nakon ejakulacije (izbacivanja sjemena), a mogu se javiti i drugi problemi vezani uz seksualnu funkciju.
Sindrom prostatitisa postaje kroničan, ako tegobe traju dulje od tri mjeseca. U nekim slučajevima, tegobe se vremenom pojavljuju i iščezavaju same od sebe. Sindrom kroničnog prostatisa, odnosno sindrom kronične bolnosti zdjelice nije “teška bolest”, ali je dugotrajna (sa razdobljima pogoršanja i poboljšanja), neugodna, i svakako utječe na kvalitetu života.
Uzroci nastanka upale prostate
Više je potencijalnih uzroka upale prostate, a nekada je više faktora odgovornih za nastanak upale. Najčešći uzroci su: bakterijska infekcija (najčešće crijevne bakterije, Proteus, Stafilococcus), autoimuna bolest, neuromišićne ili mehaničke povrede. Rjeđi uzroci mogu biti: poremećaj metabolizma mokraćne kiseline (giht), kamenci u prostati, suženja mokraćne cijevi, tumori, benigna hiperplazija prostate, alergija na hranu, infekcija gljivicama, infekcija virusima. Određena stanja ili medicinski zahvati povećavaju rizik za ovu bolest, npr. postavljanje instrumenata ili katetera u mokraćnu cijev, analni seks, abnormalnosti mokraćnog sistema, infekcije mokraćnog sustava, povećana prostata, poremećaji mokrenja, stres, smanjena izloženost suncu, nekontrolirana seksualna aktivnost, učestala masturbacija, povreda mokraćnog sustava, fiksirani položaj tijela (primjerice kod dugotrajne vožnje bicikla ili pri dugotrajnom jahanju), prekomjerno konzumiranje alkohola, dugotrajno suzdržavanje od mokrenja.
Klinička slika
Simptomi upale prostate nisu specifični isključivo za ovu bolest pa mogu sličiti na simptome drugih bolesti urogenitalnog trakta. Simptomi ponekad mogu u potpunosti izostati, a ponekad su tako izraženi i nagli da pacijenti često zatraže hitnu pomoć. Najčešći su već ranije opisani: otežano mokrenje, učestalo mokrenje manjih količina mokraće, učestalo mokrenje noću, gnojan ili krvav iscjedak iz mokraćne cijevi, umor, povišena tjelesna temperatura.
Dijagnoza
Dijagnoza prostatitisa obično se temelji na simptomima i fizikalnom pregledu. Prilikom rektalnog pregleda prostata može biti otečena i osjetljiva na dodir. Katkada liječnik može uzeti uzorak mokraće ili tekućine za kulturu masiranjem prostate prilikom pregleda. U standardnom dijagnostičkom postupku kod bolesnika koji ima sindrom kroničnog prostatitisa odnosno kronične bolnosti zdjelice potrebno je obaviti sljedeće: razgovor sa bolesnikom (anamneza), fizikalni pregled (uključujući i pregled prostate prstom kroz završno debelo crijevo), pregled urina i urinokultura. Preporučuje se takozvani test sa četiri ili dvije čaše, utvrđivanje indeksa tegoba (NIH-CPSI), citološki pregled urina, mikciometrija (objektivno ispitivanje mlaza mokraće) i ultrazvučna procjena količine preostalog urina nakon mokrenja.
Osim navedenog može se učiniti i bakteriološka analiza ejakulata, bris mokraćne cijevi, laboratorijski nalaz PSA (prostata specifičnog antigena), cistoskopija (optički pregled mokraćnog mjehura instrumentom), transrektalni ultrazvuk prostate, kao i dodatna radiološka obrada zdjelice (ultrazvučno, CT-om i magnetskom rezonancom). Opseg pretraga koje je potrebno obaviti najbolje je prepustiti odluci urologa. Pristup bolesniku treba biti individualan i ovisan o vrsti prostatitisa i tegobama. Važno je procijeniti koje pretrage je potrebno učiniti i kada te pretrage treba učiniti.
Prostatitis nastaje sekundarno zbog vraćanja inficiranog urina iz mokraćnog mjehura u prostatu. Također je potvrđeno da intraprostatični refluks mokraće dovodi i do stvaranja prostatičnih kamenaca, koji sadrže agregate bakterija ili biofilm bakterija. Iako su bakterije kultiviranjem dokazane samo u 5 do 10 posto slučajeva prostatitisa, smatra se da je taj postotak znatno viši, stoga se najčešće provodi antimikrobijalna terapija neovisno o tome jesu li bakterije izolirane (u mokraći, ejakulatu ili eksprimatu prostate)
Liječenje
Liječenje akutnog oblika podrazumijeva mirovanje u krevetu, snižavanje temperature i unošenje veće količine tekućine (zbog pojačanog gubitka uslijed visoke temperature). Pored simptomatske terapije primjenjuje se i antibiotska terapija prema utvrđenom uzročniku. Liječenje se mora provoditi u trajanju od mjesec dana. U protivnom može doći do nastanka kroničnog prostatitisa. Liječenje kroničnog prostatitisa predstavlja problem zbog toga što u kronično upalno tkivo prostate antibiotici teško prodiru. Prije svega treba identificirati uzročnika upale, što također može biti problem s obzirom da oni kao takvi mogu biti “skriveni” duboko u tkivu prostate. Ponekad, nažalost, pregled mokraće ne pomaže.
Negativna urinokultura ne znači da infekcije prostate nema. Zato se moraju poduzeti specifične dijagnostičke metode i laboratorijske analize. Izbor antibiotika zavisiti će, ne samo od osjetljivosti uzročnika već se mora birati i prema sposobnosti prodiranja u tkivo prostate. Pored navedenog, liječenje se mora provoditi dovoljno dugo, ponekada i do tri mjeseca. Liječenje nebakterijskog prostatitisa može predstavljati problem. Higijensko dijetetski režim može biti od koristi pa u tom smislu treba izbjegavati hranu, piće i aktivnosti koje pojačavaju tegobe (npr. kava, alkohol, jaki začini itd.).
Dijagnoza prostatitisa obično se temelji na simptomima i fizikalnom pregledu. Prilikom rektalnog pregleda prostata može biti otečena i osjetljiva na dodir. Kada prostatitis ne uzrokuje infekcija, za ublažavanje simptoma preporučuju se vruće sjedeće kupke (kupke pri kojima osoba sjedi), povremena masaža prostate i česta ejakulacija. Za ublažavanje boli može biti od pomoći neki analgetik, kao što su paracetamol ili acetilsalicilna kiselina (aspirin). Uzimanje sredstava za omekšanje stolice i pijenje mnogo tekućine može ublažiti simptome.
“Disfunkconalno” mokrenje (sa slabom i nedovoljnom relaksacijom vrata mokraćnog mjehura tijekom akta mokrenja) u bolesnika sa sindromom kroničnog prostatitisa dovodi do refluksa mokraće u prostatične duktuse, uzrokujući intraprostatičnu upalu i posljedično tome bolnost. Vrat mokraćnog mjehura i prostata imaju obilje alfa-adrenergičkih receptora, te bi se njihovom blokadom poboljšalo mokrenje i time bi se smanjio intraprostatični duktalni refluks inficirane mokraće. Prema tome, upotrebom lijekova poput terazosina, alfuzosina i tamsulozina (alfa-adrenergički blokatori) tijekom 6-12 tjedana moguće je dodatno ublažiti smetnje.
U slučaju nebakterijskog kroničnog prostatitisa mogu pomoći i nesteroidni antiupalni lijekovi, kortikosteroidi i imunosupresivni lijekovi, budući je u ejakulatu nađena povišena vrijednost citokina, na koje ovi lijekovi djeluju. Nadalje, rast i funkcija prostate pod utjecajem je lokalnog hormonskog miljea, tako da bi anti-androgen (inhibitor 5 alfa-reduktaze) djelovao na usporavanje rasta žljezdanog tkiva prostate, čime bi bili poboljšani parametri mokrenja i smanjio bi se intraprostatični duktalni refluks.
Pomoć iz prirode
Fitoterapija nudi mnogo rješenja u liječenju prostatičnih problema. Određene biljke izravno utječu na smanjivanje povećane žlijezde, sprječavaju ili odgađaju promjene, te ublažavaju neugodne tegobe. Rast prostate pokreće prisutnost dihidrotestosterona koji se u muškom organizmu proizvodi iz hormona testosterona i enzima. Ekstrakt plodova patuljaste palme (Serenoa repens), prema zaključcima više studija, može zaustaviti tjelesnu proizvodnju dihidrotestosterona, smanjujući pritom veličinu žlijezde što dovodi i do uklanjanja smetnji. Azijski ginseng (Panax ginseng) može, također, ublažiti neke od simptoma povećane prostate. Uzima se u obliku ekstrakta ili se koristi osušeni korijen biljke. Korijen obične koprive (Urtica dioica) također je učinkovit kod prostatične hiperplazije, što su potvrdili rezultati nekoliko velikih kliničkih studija.
Mineral cink onemogućuje enzim koji pomaže u proizvodnji dihidrotestosterona, te se stoga preporučuje za liječenje upale i povećanja prostate. Cinkom obiluju sjemenke bundeve koje predstavljaju izvor i drugih minerala a bogate su i esencijalnim masnim kiselinama. Dobar izbor su i sjemenke sezama. (Izvor: alternativa-za-vas.hr).
