Osteomijelitis je infekcija kostiju koju najčešće uzrokuju bakterije, a ponekad i gljivice, a može biti akutna ili kronična. Kad je kost inficirana, meki unutrašnji dio kosti (koštana srž) otekne. Oteklina pritišće tvrdi vanjski zid kosti, krvne žile u koštanoj srži se zatvore smanjujući ili prekidajući dotok krvi u kost. Bez odgovarajuće krvne opskrbe dio kosti odumire...
Kost (latinski osse, ossis) ili koštano tkivo, vezivno je tkivo koje podupire tjelesnu strukturu. Kosti svojom čvrstoćom i izdržljivošću omogućuju uspravan stav, štite unutarnje organe od vanjske traume, okružuju i zaštićuju u svojoj unutrašnjosti delikatnu koštanu srž, te služe kao izvor i spremište kalcija, fosfata i bikarbonata, neizostavnih sudionika metaboličkih procesa u organizmu. Sve kosti u ljudskom tijelu zajedno čine ljudski kostur a zajedno s mišićima kosti čine sustav organa za kretanje.
Između epifize i dijafize kosti, nalaze se zone rasta. Na tim zonama kost raste u dužinu dok okoštavanjem dijafize raste u širinu. Kost u dužinu raste do između 16. i 23. godine, a poslije toga samo u širinu, okoštavanjem (npr. kosti lubanje i lica). Građa kostiju vrlo se često u udžbenicima anatomije uspoređuje s arhitektonikom mosta. Istina je zapravo da je most „dizajniran“ po savršenoj arhitektonici kostiju.
Osnovu koštane građe čini mreža veziva – kolagenih vlakana u kojoj se nalaze kristali minerala građeni prije svega od kalcija i fosfora. Osnovni dijelovi kosti su čvrsti vanjski dio (korteks), a unutrašnjost čine spongioza i koštana srž. Spužvasta kost građena je od koštanih gredica čiji položaj prati smjer djelovanja sile na kost. Takva građa čini kost laganom, elastičnom i čvrstom strukturom koja podupire tijelo i omogućuje kretanje. Gubitak koštane mase i poremećaj mikrostrukture očituje se slabljenjem ponajprije spužvaste kosti (kralješci) koja postaje rahla i šupljikava.
Kako se inficira kost
Kalcij je najvažniji mineral za zdravlje kostiju i zubi. Osim što daje čvrstoću kostima, nužan je za niz funkcija u tijelu, prije svega pravilan rad srca, mišića i živaca, te za nesmetan proces zgrušavanja krvi. Koštano tkivo kontinuirano se izgrađuje i razgrađuje tijekom cijelog života te se u roku od deset godina obnovi cijeli skelet. U mladosti, procesi izgradnje prevladavaju nad procesima razgradnje.
Kost stvaraju osteoblasti, koji nastaju specijalizacijom mezenhimskih stanica. Osteoblasti odlažu međustaničnu tvar, osteoid, koju isprva čine mekana osnovna tvar i kolagena vlakanca. Iz osteoblasta se razvijaju osteociti, koštane stanice. Osteoklasti, stanice koje razgrađuju kost, sudjeluju pri svakoj pregradnji kosti. Osteoblasti i osteoklasti pod utjecajem su parathormona (PTH), kalcitonina, estrogena, vitamina D, citokina i drugih čimbenika, poput prostaglandina.
Osteomijelitis je infekcija kostiju koju najčešće uzrokuju bakterije, a ponekad i gljivice, a može biti akutna ili kronična. Kad je kost inficirana, meki unutrašnji dio kosti (koštana srž) otekne. Oteklina pritišće tvrdi vanjski zid kosti, krvne žile u koštanoj srži se zatvore smanjujući ili prekidajući dotok krvi u kost. Bez odgovarajuće krvne opskrbe dio kosti odumire. Infekcija se također može proširiti u okolinu tvoreći nakupinu gnoja (apsces) u okolnom mekom tkivu kao što je mišić.
Kosti koje su obično dobro zaštićene od infekcije, mogu se inficirati na tri načina: krvotokom, izravnim prodorom ili od infekcija iz okolnog mekog tkiva. Infekcija se može proširiti krvotokom iz drugog dijela tijela. Infekcija obično nastaje na krajevima kostiju ruke i noge u djece, te u kralježnici (columna vertebralis) kod odraslih. Bubrežni bolesnici na dijalizi ili intravenski narkomani su osobito osjetljivi na infekciju kralježnice (vertebralni osteomijelitis). Infekcija se može dogoditi u slučajevima kad se komad metala nalazi uz kost, kao što je slučaj u liječenju prijeloma kuka ili drugih kostiju. Bakterija koja uzrokuje tuberkulozu može inficirati kralježnicu (Pottova bolest).
Prijenos klica do kostiju
Organizmi mogu ući izravno u kost kroz otvoreni prijelom tijekom operacije kosti ili od zaraženih objekata koji se pričvršćuju u kost. Infekcija umjetnog zgloba nastaje obično tijekom kirurškog zahvata, a može se proširiti na susjednu kost. Infekcija mekog tkiva oko kosti može se proširiti u kost nakon nekoliko dana ili tjedana. Infekcija mekog tkiva može započeti u području oštećenom ozljedom, zračenjem, rakom ili kožnim ulkusima uzrokovanim slabom cirkulacijom ili dijabetesom. Infekcija sinusa, desni ili zuba može se proširiti u lubanju.
Nakon manje ozljede kosti koja je uslijedila dva-tri tjedna ranije, kost se upali i stvara se gnoj, kao i kod infekcije kože. Obično je zahvaćen samo dio neke od kosti udova pokraj zgloba, iako rijetko (naročito kod mlađih bolesnika) dolazi i do infekcije više kostiju. Katkada se infekcija ne širi, nego se zadrži u šupljini kosti. Tamo se pritaji (možda i godinama) sve dok se iz određenih razloga ne smanji prirodna otpornost bolesnika pa se infekcija razbukta.
U djece infekcija kosti nastala iz krvotoka uzrokuje vrućicu i ponekad danima poslije, bol u inficiranoj kosti. Područje iznad kosti može biti bolno osjetljivo, otečeno i pri pokretu bolno. Infekcije kralježnice obično se razvijaju postupno, uzrokujući trajnu bol u leđima i osjetljivost na dodir. Bol se povećava pri pokretu, a smanjuje u mirovanju, nakon grijanja ili uzimanja analgetika. Često nema vrućice koja je uobičajeni znak infekcije. Infekcija kosti nastala od infekcije okolnog mekog tkiva ili izravnim prodorom uzročnika uzrokuje bol i oteklinu iznad kosti; u okolnom tkivu može nastati apsces.
Ova infekcija ne mora izazvati vrućicu, a krvne pretrage mogu biti uredne. Osoba koja ima infekciju umjetnog zgloba obično ima trajnu bol u tom području. Ako liječenje infekcije kosti nije uspješno može se razviti kronični osteomijelitis. Ponekad ovaj tip infekcije nije zamjetljiv dugo vremena jer ne uzrokuje simptome mjesecima i godinama. Češće, kronični osteomijelitis uzrokuje bol u kosti, infekciju u mekom tkivu iznad kosti koja se ponavlja i trajnu ili povremenu pojavu gnoja u koži. Gnoj se pojavljuje na površini kože kad probije put od kosti kroz kožu do površine (sinusni trakt).
Većina slučajeva osteomijelitisa su uzrokovani bakterijom Staphylococcus, klicama koje se obično nalaze na koži ili u nosu i potpuno zdravih osoba. Klice se mogu prenijeti do kosti na razne načine, uključujući:
Putem krvi – klice u drugim dijelovima tijela; na primjer, od upale pluća ili infekcije mokraćnog sustava – mogu putovati kroz krvotok do oslabljenog mjesta na kosti. Kod djece se osteomijelitis najčešće javlja u mekšim područjima, na oba kraja dugih kostiju ruku i nogu.
Putem obližnje infekcije – teške ubodne rane mogu nositi klice duboko unutar vašeg tijela. Ako takva ozljeda postane zaražena, klice se mogu proširiti u obližnju kost.
Izravna kontaminacija – takav slučaj se može dogoditi ako slomite kost tako teško da dio nje viri kroz kožu. Izravna kontaminacija može se pojaviti tijekom operacije zamjene zglobova ili pak pri liječenju lomova.
Dijagnoza
Simptomi i nalaz tijekom fizikalnog pregleda mogu upućivati na osteomijelitis. Scintigrafija s tehnecijem gotovo uvijek prikaže inficirana područja kosti, osim u djece, dok se promjene ne moraju vidjeti na rendgenskoj snimci, osobito u razdoblju od tri tjedna nakon pojave prvih simptoma. Kompjuterizirana tomografija (CT) i magnetska rezonancija (MR) također mogu prikazati inficirano područje kosti. Međutim ove pretrage ne mogu uvijek razlikovati infekciju od drugih bolesti kostiju. Da bi dijagnosticirao infekciju kosti i odredio bakteriju koja je uzrokuje, liječnik može uzeti uzorke krvi, gnoja, zglobne tekućine ili same kosti. Obično se kod infekcija kralježnice uzorak tkiva uzima iglom (iglena biopsija) ili prilikom operacije.
Liječenje osteomijelitisa
Najčešći tretmani za osteomijelitis su antibiotici i operacije prilikom kojih se uklanjaju dijelovi kostiju koji su zaraženi ili mrtvi. Hospitalizacija je obično nužna. Za djecu i odrasle koji su nedavno dobili infekciju kosti putem krvotoka antibiotici su najučinkovitija terapija. Ako se uzročnik infekcije ne može utvrditi koriste se antibiotici za Staphylococcus aureus, bakteriju koja je najčešće odgovorna za infekciju, a u nekim slučajevima koriste se i drugi antibiotici. Ovisno o težini infekcije antibiotici se prvo mogu davati intravenski, a zatim oralo (na usta) tijekom 4 do 6 tjedana liječenja. Nekim je ljudima terapija potrebna više mjeseci.
Ako je infekcija utvrđena u ranom stadiju kirurški zahvat obično nije nužan. Međutim, ponekad se apsces prazni kirurški. Za odrasle koji imaju infekciju kralježnice obično se daju antibiotici 6 do 8 tjedana, ponekad uz mirovanje u krevetu. Kirurški zahvat može biti potreban za pražnjenje apscesa ili za učvršćenje zahvaćenog kralješka. Ako je infekcija kosti posljedica infekcije okolnog mekog tkiva liječenje je složenije. Obično se odumrlo tkivo i kost uklanjaju kirurški, a prazni prostor se nadomješta zdravom kosti, mišićima ili kožom. A zatim se infekcija liječi antibioticima.
Inficirani umjetni zglob obično se zamjenjuje novim. Antibiotici se mogu davati nekoliko tjedana prije zahvata kako bi se umjetni zglob izvadio i novi stavio tijekom jednog zahvata. Ponekad liječenje nije uspješno pa se infekcija nastavlja što zahtjeva spajanje kostiju ili amputaciju okrajine. Infekciju koja se širi u kost iz ulkusa stopala nastalu uslijed slabe cirkulacije ili šećerne bolesti mogu prouzročiti različite bakterije, a teško se liječe samo antibioticima. Liječenje može zahtijevati uklanjanje inficirane kosti
Biopsija kostiju će vam otkriti koja vrsta klica je uzrok vaše infekcije, tako da vaš liječnik može izabrati antibiotik koji radi posebno dobro protiv te vrste infekcije. Antibiotici se obično provode kroz venu u ruci najmanje četiri do šest tjedana. Nuspojave mogu uključivati mučninu, povraćanje i proljev. Za ozbiljnije infekcije, terapija može biti pojačana i oralnim antibioticima.
Kirurgija
Ovisno o ozbiljnosti infekcije, operacija može uključivati jedan ili više od sljedećih postupaka:
-
Čišćenje zaraženog područja – zaraženo područje oko kosti se otvara, te se tako omogućuje odvod gnoja ili tekućine nakupljene kao odgovor na infekciju.
-
Uklanjanje oboljelih kosti i tkiva – u postupku koji se naziva debridement, kirurg uklanja oboljelom zaraženu kost, uzimajući i malu marginu zdrave kosti kako bi se osiguralo da su sva zaražena područja uklonjena. Okolna tkiva koja pokazuju znakove infekcije također se uklanjaju.
-
Vraćanje protoka krvi u kosti – vaš kirurg može popuniti svaku prazninu nastalu uklanjanjem dijela kosti ili tkiva drugim dijelom kosti ili tkiva, poput kože ili mišića iz drugog dijela vašeg tijela. Transplantant pomaže tijelu u oporavku oštećenih krvnih žila, a samim time se poboljšava i protok krvi.
-
Uklanjanje stranih tijela – u nekim slučajevima, strana tijela, kao što su kirurške ploče ili vijci postavljeni tijekom prethodne operacije, moraju biti uklonjeni.
-
Amputacija uda – kao posljednji izbor, kirurzi mogu amputirati zahvaćeni ekstremitet kako bi zaustavili daljnje širenje infekcije.