Odrasloj osobi treba oko 9000 litara zraka u 23.000 udaha dnevno!

Pluća se nalaze unutar prsne šupljine (lat. thorax), zauzimajući njezin najveći dio. Zaštićena su rebrima. Sastoje se od lijevog (pulmo sinister) i desnog (pulmo dexter) plućnog krila. Lijevo plućno krilo ima dva, a desno tri režnja (lobus) koji se dalje dijele u režnjiće (lobulus)

Pluća su sastavni dio organa za disanje koji čine dišni sustav koji služi za izmjenu plinova. Organe za disanje čine: nosna šupljina, usta, ždrijelo, grkljan i dušnik koji se dijeli u dvije dušnice i pluća. Strujanjem kroz nosne šupljine, zrak se u sluznici pročišćava od prašine te se vlaži i zagrijava do uobičajene tjelesne temperature, dok disanje na usta može uzrokovati upalu grla. Pročišćavanje zraka vrši se u svim gornjim dijelovima dišnog sustava sve do pluća. Pročišćeni zrak odlazi u ždrijelo prema grkljanu. Na početku grkljana nalazi se grkljanski poklopčić (epiglotis). On kao poklopac na raskrsnici otvara put prema dušniku dok dišemo, a zatvara ga kad prolazi hrana.

Kod ljudi i drugih sisavaca, dišni se sustav sastoji od dišnih puteva, pluća i dišnih mišića koji kretanjem stežu dišne organe kako bi zrak ulazio i izlazio iz sustava. U dišnom sustavu, pomoću pluća, izmjenjuju se molekule kisika i ugljikovog dioksida pomoću difuzije, između zraka i krvotoka. Tako se u krvotoku, uz oksidaciju krvi uklanja i CO2 i ostali metabolički otpadni plinovi te zajedno s njim izlaze iz krvotoka u atmosferu.

Pluća (lat. pulmones) glavni su organ dišnoga sustava kod kopnenih kralježnjaka, nekih riba i nekih puževa (puževi imaju primitivna pluća). Kod sisavaca su pluća smještena u prsnoj šupljini zajedno sa srcem. Osnovna je funkcija pluća – prijenos kisika iz atmosfere u krvotok, te izdavanje ugljikova dioksida iz krvotoka u Zemljinu atmosferu. Ta izmjena plinova odvija se u posebnim tankim mjehurićima koje se nazivaju – alveole.

Naime prilikom udisaja zrak koji udišemo ulazi kroz nos (i/ili usta) u ždrijelo, zatim u grkljan, te u dušnik. Dušnik se dijeli u glavni lijevi i glavni desni bronh (lijeva i desna dušnica), a zatim u sve manje bronhiole, pa do alveolarnih vodova (ductuli alveolares) i na kraju alveola, kroz čiju stijenku se obavlja izmjena plinova. Koliko vrijedno pluća rade ogleda se u činjenici da odrasla osoba udahne oko 9000 litara zraka u 23.000 udaha dnevno.

Važna uloga pluća

Pluća se nalaze unutar prsne šupljine (lat. thorax), zauzimajući njezin najveći dio. Zaštićena su rebrima. Sastoje se od lijevog (lat. pulmo sinister) i desnog (lat. pulmo dexter) plućnog krila. Lijevo plućno krilo ima dva, a desno tri režnja (lat. lobus) koji se dalje dijele u režnjiće (lat. lobulus). Izvana su pluća obavijena opnom koja se naziva pleura (porebrica). Unutarnji dio te opne, koji prekriva plućna krila, zove se visceralna pleura (poplućnica), a vanjski dio koji oblaže stijenku prsnog koša jest parijetalna pleura. Pluća su donjim dijelom naslonjena na ošit – mišićnu pregradu koja se nalazi između prsne i trbušne šupljine.



Dušnice ili bronhi (lat. bronchus) nastaju na donjem kraju dušnika (lat. trachea) koji se podijeli na lijevi glavni bronh koji vodi u lijevo plućno krilo i desni glavni bronh koji vodi u desno plućno krilo. Svaki glavni bronh ulazi u plućno krilo, gdje se dalje grana u lobarne bronhe (bronhi 2. reda).

Glavni lijevi bronh dijeli se u dva lobarna bronha, a desni glavni bronh u tri lobarna bronha, svaki za jedan režanj. Dalje se svaki lobarni bronh unutar svoga režnja dijeli u segmentalne bronhe (bronhi 2. režnja), koji se dalje dijele u bronhe 3. reda, od kojih nastaju bronhiole (lat. bronchioli), te dalje terminalne bronhiole (lat. bronchioli terminales).

Bronhioli se razlikuju od bronha po tome što ne sadrže hrskavice i žlijezde u svojim stijenkama. Daljnjim grananjem bronhiola dolazi se do duktalnih vodova (lat. ductuli alveolares) čije se stijenke sastoje od alveola. Osnovna građevna jedinica pluća jest acinus, u koji ulazi po jedan terminalni bronhiol koji se dalje grana u manje segmente s alveolama. U alveolama se odvija izmjena plinova. Svaki plućni režnjić (lat. lobulus) sastoji se od 15-ak acinusa. Osim izmjene plinova, pluća sudjeluju u drugim za život važnim funkcijama kao što su:

• reguliranje acidobazne ravnoteže u tijelu
• reguliranje tjelesne temperature
• konvertiranje angiotenzin I u angiotenzin II
• izlučivanje nekih štetnih tvari iz organizma
• filtriraju manje krvne ugurške iz vena
• fizički štiti srce od naglih pokreta
Volumen pluća i ukupna površina alveola na kojoj se može izvršiti izmjena plinova su znatno veće od onih koje zadovoljavaju potrebe organizma u mirovanju. Taj se rezervni volumen koristi kod tjelesnog napora.

Upala pluća ili pneumonija

Upala pluća je akutna upala plućnog tkiva koju mogu uzrokovati brojni i različiti mikroorganizmi. Klinički je karakterizirana znakovima akutne upale donjeg dijela dišnog sustava kao što su povišena temperatura, kašalj, otežano disanje i probadanje u prsnom košu. Dijagnoza se postavlja kliničkim pregledom, potvrđuje rendgenskom slikom pluća, a dopunjava hematološkim, mikrobiološkim i imunološkim pretragama. Upalu pluća uzrokuje zaraza virusima ili bakterijama, a rjeđe su uzrok drugi mikroorganizmi, određeni lijekovi i druga stanja kao što su autoimune bolesti.

Tipični simptomi uključuju kašalj i bol u prsima, vrućicu i teškoće pri disanju. Dijagnostički alati uključuju radiološku pretragu pluća i kulturu ispljuvka. Dostupna su cjepiva za sprječavanje određenih vrsta pneumonije. Liječenje ovisi o uzroku bolesti. Pretpostavljena bakterijska pneumonija se liječi antibioticima. U slučaju teške pneumonije, oboljela se osoba obično hospitalizira.

Kao što je spomenuto, tipični simptomi upale pluća su kašalj, obično s iskašljajem (sputum), vrućica i ponekad bol u prsima. Obično se simptomi razvijaju tijekom nekoliko dana i ponekad su udruženi s upalom poplućnice (pleuritis).

Bakterijska pneumonija vrlo se često razvija nakon infekcije gornjeg dišnog sustava. Početak je obično nagao, s jednokratnom zimicom i tresavicom. Karakteristični su sljedeći znakovi: tresavica koju prati vrućica, bolovi pri disanju na zahvaćenoj strani, kašalj sa stvaranjem iskašljaja (gnojni ili rđavi) i otežano disanje. Mnogi bolesnici, osobito oni visoke životne dobi, mogu imati podmuklije simptome. Stariji bolesnici mogu imati samo jedan od sljedećih simptoma: vrućicu, kašalj, slabost ili, što je osobito često, konfuziju (delirij).
Atipične pneumonije, u pravilu, imaju polagan, manje buran nastup od bakterijskih, jer se klinički simptomi razvijaju postupno. Temperatura raste postupno, a naraste i do visoke vrijednosti, ali je izuzetno rijetko praćena tresavicom. Česti su i drugi, tzv. opći simptomi – glavobolja, bol u mišićima i zglobovima, opća slabost i umor, a katkad mučnina, povraćanje i proljev.

Kašalj se obično zapaža nakon 3 do 4 dana, a redovito je suh i nadražajan, bez mogućnosti iskašljavanja. Zbog nekarakterističnih simptoma dijagnoza se postavlja kasnije nego u bakterijskim pneumonijama, često tek nakon rendgenskog snimanja pluća. Virusne pneumonije se obično ne mogu i razlikovati od ostalih, ali su po simptomima i znakovima bolesti te po ostalim nalazima sličnije atipičnim pneumonijama. (Izvor: plivazdravlje.hr)

Uzrok pneumonije nije lako utvrditi

Osobe s infektivnom pneumonijom često imaju produktivni kašalj, vrućicu kao i drhtanje, pomanjkanje daha, oštru ili probadajuću bol u prsima kod dubokog disanja te povećanu brzinu disanja. Kod starijih osoba, zbunjenost može biti najistaknutiji znak. Tipični znakovi i simptomi kod djece ispod pet godina su vrućica, kašalj te brzo ili otežano disanje.
Vrućica nije vrlo specifična, budući da se javlja kod mnogih drugih uobičajenih bolesti, a može bit i odsutna kod teško oboljelih ili pothranjenih osoba. Osim toga, kašalj je često odsutan kod djece mlađe od 2 mjeseca. Teži znakovi i simptomi mogu uključivati: plavilo(modrilo) kože, smanjenu žeđ, grčeve, stalno povraćanje, ekstremno visoku temperaturu ili smanjenu razinu svijesti.

Pneumonija se tipično dijagnosticira na osnovi kombinacije znakova i simptoma i rentgenske slike pluća. Međutim, točni uzrok nije uvijek lako utvrditi, jer ne postoji konačna pretraga kojom se može razlikovati bakterijsko i nebakterijsko podrijetlo.
WHO – Svjetska zdravstvena organizacija je klinički definirala pneumoniju kod djece ili samo na osnovi kašlja ili na osnovi otežanog i ubrzanog disanja, uvlačenja stijenke donjeg dijela prsnog koša prilikom udisanja, ili na osnovi poremećene svijesti. Ubrzanim disanjem se kod djece u dobi ispod dva mjeseca smatra ono od više od 60 udisaja u minuti, kod djece dobi od dva mjeseca do 1 godine života ono od više od 50 udisaja u minuti, a kod djece dobi od 1 godine do 5 godina života ono od više od 40 udisaja u minuti. Kod djece je ubrzano disanje i uvlačenje stijenke donjeg dijela prsnog osjetljiviji znak od krepitacija koje se čuju pomoću stetoskopa.

U blagim slučajevima kod odraslih osoba obično nisu potrebne dodatne pretrage: ako su svi životni znakovi i auskultacija uredni, opasnost je mala. Kod bolesnika kojima je potrebna hospitalizacija, preporučuje se učiniti pulsnu oksimetriju, radiološku snimku prsišta i krvne pretrage – uključujući kompletnu krvnu sliku, serumske elektrolite, razinu C reaktivnog proteina (CRP), te po mogućnosti testove jetrene funkcije.

Većina slučajeva domicilnih pneumonija kod inače zdravih, odraslih osoba ne zahtijeva bolničko nego ambulantno liječenje peroralnom (na usta) primjenom antibiotika. Antibiotsko je liječenje vrlo učinkovito ako bolesniku padne temperatura unutar 48 ili najdulje 72 sata, a učinak je dobar ako se temperatura normalizira unutar 96 sati od početka primjene lijeka. Ukoliko dotad ne nastupi kliničko poboljšanje, prvotni lijek treba mijenjati i po potrebi proširiti obradu bolesnika.

Treba naglasiti da sukladno statistikama SZO-e upala pluća (pneumonija) učestala je bolest od koje u svim dijelovima svijeta obolijeva oko 450 milijuna ljudi godišnje. Pneumonija također predstavlja neposredni uzrok smrti, uzrokujući 4 milijuna smrtnih slučajeva godišnje što predstavlja 7% svih smrtnih slučajeva u svijetu u svim dobnim skupinama u jednoj godini.

Kronična opstrukcijska plućna bolest (KOPB)

Kronična opstrukcijska plućna bolest (KOPB) termin je koji se uglavnom odnosi na povezane poremećaje koji bolesniku postepeno oduzimaju dah kao što su: kronični bronhitis i/ili emfizem povezan s otežanim prolazom (opstrukcijom protoka) zraka. Bolesnik ponekad boluje i od kroničnog bronhitisa i od emfizema.

Kronični bronhitis je odgovoran za 85% slučajeva KOPB-a. Kod osoba sa KOPB-om, zračni putevi – cjevčice putem kojih zrak ulazi i izlazi iz pluća djelomično su začepljeni što otežava strujanje zraka kroz njih. Kada je KOPB ozbiljno stanje, nedostatak daha i drugi simptomi mogu otežati obavljanje vrlo jednostavnih, svakodnevnih zadataka, poput laganih kućnih poslova, šetnje, pa čak i kupanja.

Kronični bronhitis predstavlja dugotrajnu upalu dišnih puteva koja proizvodi velike količine sluzi, što uzrokuje kašljanje i hripanje. Bronhitis se smatra kroničnim ukoliko kašalj i ekspektoracija traju najmanje 3 mjeseca u godini, dvije uzastopne godine.
Zračni putevi su cjevčice koje prenose zrak u i iz pluća kroz nos i usta. Zdravi zračni putevi i zračne vrećice u plućima imaju svojstvo elastičnosti dakle, vrlo su elastični pa se nakon što se prošire ili napune zrakom vraćaju u prvobitni oblik. Ovaj fenomen elastičnosti pomaže zadržavanju normalne strukture pluća, te osigurava da zrak brzo ulazi i izlazi iz pluća.

Kod osoba s kroničnom opstrukcijskom plućnom bolesti, zračne vrećice više nemaju sposobnost vraćanja u prvobitni oblik. Zračni putevi, također, mogu postati natečeni i deblji nego što je to normalno, te se može povećati proizvodnja sekreta (ispljuvka). U tom slučaju savitljivi zračni putevi postaju blokirani ili začepljeni, što dodatno otežava izlazak zraka iz pluća.

Najugroženiji – pušači

Emfizem je bolest koja uništava plućne alveole (zračne prostore) i/ili najmanje bronhiole (male zračne putove) u plućima. Jednostavno rečeno, pluća gube elasticitet što se može usporediti sa istrošenom gumenom trakom. Time se zračni prostori povećavaju i otežavaju disanje bolesniku.

Osobe koje su najugroženije kada je u pitanju razvoj KOPB prvenstveno su pušači. Bolesnici koji su pušili kutiju cigareta dnevno mogu razviti kašalj i iskašljavati. Otežano disanje zapaža se tek pri naporu. Iskašljavanje je u početku gotovo neprimjetno, jer se javlja samo izjutra. Iskašljaj je sluzav, ali postaje gnojan tijekom pogoršanja.

Osnovni simptom KOPB-a je zaduha (dispneja) koja se pojačava kod pogoršanja bolesti, tzv. egzacerbacije. Zaduha je popraćena kašljem ili hripanjem i ponekad vrućicom. Kako bolest napreduje, razdoblja između pogoršanja postaju kraća.

Simptomi emfizema obično se javljaju prije 50. godine života, a puno ranije kod bolesnika s cističnom fibrozom. Oboljeli stalno otežano dišu, slabo kašlju i gotovo ništa ne iskašljavaju. U kasnijim fazama KOPB-a mogu se vidjeti teška zaduha, kašljanje i iskašljavanje velike količine sluzi, hripanje, stalne infekcije, natečeni zglobovi…
Koža poprima plavkastu boju. U uznapredovaloj fazi, bolesnicima je potrebna stalna njega i dodatni kisik kako bi mogli disati (izvor: plivazdravlje.hr)

Simptomi KOPB-a

Simptomi kronične opstrukcijske plućne bolesti (KOPB) su:
• Konstantno kašljanje, ponekad nazvano “kašalj pušača”;
• Gubitak daha tijekom aktivnosti u kojima je osoba ranije bez napora sudjelovala;
• Pretjerana proizvodnja sekreta;
• Osjećaj nemogućnosti disanja (pritisak u grudima);
• Nemogućnost dubokog udisanja;
• Zvuk zviždanja tokom disanja.
Svaka osoba koja ima dugotrajan kašalj sa sekretom (produktivan kašalj) i/ ili nedostatak daha, treba se testirati na KOPB.

Liječnik može postaviti dijagnozu kronične opstrukcijske plućne bolesti na osnovu simptoma kod pacijenta, njegove i obiteljske anamneze te nalaza testova. Također, liječnik kod anamneze – razgovora s pacijentom – ispituje da li pacijent puši ili je imao kontakt sa nadražajnim sredstvima poput zagađenog zraka, kemijskih isparavanja, prašine ili slično. Ukoliko pacijent ima dugotrajan kašalj, liječnika će interesirati koliko dugo kašalj traje, koliko pacijent kašlje i koju količinu ispljuvka pritom izbacuje. Uz anamnezu liječnik će svakako učiniti radiološku snimku pluća ili kompjuteriziranu tomografiju (MSCT) pluća.
Kako bi se postavila dijagnoza KOPB-a, uz navedeno koriste se i tzv. testovi plućne funkcije koji mjere količinu zraka koju osoba može udahnuti i izdahnuti, koliko brzo može izdahnuti zrak, te u kojoj mjeri pluća dostavljaju kisik u krv.

Osnovni test za dijagnosticiranje KOPB-a je – spirometrija. Riječ je testu koji se sastoji od bezbolnog pregleda tijekom kojeg medicinski tehničar zamoli pacijenta da duboko udahne, a zatim izdahne što je moguće snažnije u cijev koja je povezana na mali uređaj koji se zove spirometar. Uređaj mjeri količinu zraka koju osoba može izdahnuti i brzinu kojom ga izdiše.
Rezultati testa također mogu pomoći da se utvrdi, postoji li i neko drugo zdravstveno stanje kod pacijenta – poput astme ili pak oslabljene srčane funkcije koje može uzrokovati date simptome kod pacijenta.

Kako liječiti KOPB?

Naravno, što ranije liječnik otkrije KOPB, liječenje je lakše. Razgovarajte sa svojim liječnikom ukoliko mislite da pripadate rizičnoj skupini.
Preventivne mjere koje možete poduzeti ukoliko sumnjate ili već imate dijagnozu KOPB-a:
• prestanak pušenja;
• izbjegavajte zagađeni zrak (prašina, zagušljive prostorije, razni umjetni osvježivači zraka);
• redovito odlazite na liječničke preglede i kontrole;
• bavite se fizičkom aktivnošću (koliko Vam bolest dopušta);
• tijekom sezone gripe pokušajte izbjegavati mjesta gdje se okuplja veliki broj ljudi;
• boravite što više vremena u prirodi, na svježem zraku.

Rak pluća

Rak pluća je bolest obilježena nekontroliranim rastom stanica u tkivu pluća. Najčešći uzrok karcinoma pluća je dugotrajno pušenje duhana, koje uzrokuje 80 do 90% slučajeva karcinoma pluća. Kod nepušača se razvija 10 do 15% slučajeva karcinoma pluća, a ti se slučajevi pripisuju kombinaciji genskih čimbenika, izlaganju plinu radonu, azbestu, te zagađenju zraka u koje spada i pasivno pušenje.

Naime, utvrđeno je da pušači puše zbog nikotina, ali nikotin nije supstanca koja ubija. Duhanski dim sadrži više od 4000 kemijskih spojeva, od kojih je velik broj štetan za zdravlje. Sadrži teške metale, 200 otrovnih plinova i preko 50 kancerogenih tvari.
Pored nikotina, dim cigarete sadrži i ugljični-monoksid, amonijak, benzen, kadmij, U cigaretama se nalazi i katran koji je povezan sa nastankom raznih oblika raka, te oštećenjem plućnog parenhima. Katran je proizvod suhe destilacije lišća duhana i tijekom uvlačenja duhanskog dima kondenzira se u ljepljivu, sirastu masu u plućima. To je visokokancerogena materija.

Karcinom pluća može se otkriti rendgenom pluća i kompjuteriziranom tomografijom (MSCT). Dijagnoza se potvrđuje biopsijom koja se obično izvodi bronhoskopijom ili uz pomoć MSCT-a. Liječenje i dugoročni ishod ovise o vrsti karcinoma, kliničkom stadiju bolesti (proširenosti) i procjeni sveukupnog zdravstvenog stanja bolesnika.

Najčešći simptomi koji se javljaju kod bolesnika s rakom pluća su kašalj, zaduha, iskašljavanje krvi, te rjeđe bol u prsištu, opća slabost, gubitak apetita i tjelesne težine. Ovi se simptomi obično javljaju dosta kasno i često se pripisuju nekim manje ozbiljnim stanjima.

Kada se bolest proširi izvan pluća, u okolne ili udaljene organe, javljaju se dodatni simptomi karakteristični za zahvaćenost određenog organa (otežano gutanje, promuklost, bol u kostima, neurološki poremećaji).

Određeni dio bolesnika u trenutku dijagnoze nema nikakvih simptoma, pa se bolest otkriva slučajno, RTG snimkom srca i pluća koja se radi iz drugih razloga.
Liječenje se sastoji od kirurškog zahvata, kemoterapije i radioterapije.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI