Najtočnije značenje pojma mišićne distrofije bilo bi sušenje i slabljenje mišića. Oštećeni mišići s vremenom postaju sve slabiji, a većina osoba s mišićnom distrofijom će s vremenom morati koristiti invalidska kolica. Postoji više različitih vrsta mišićne distrofije. Distrofija mišića se uglavnom očituje već u prvih 3-5 godina života
Mišićna distrofija skupina je genetskih bolesti u kojima su mišićna vlakna neobično osjetljiva na oštećenja. Najtočnije značenje pojma mišićne distrofije bilo bi sušenje i slabljenje mišića. Oštećeni mišići s vremenom postaju sve slabiji, a većina osoba s mišićnom distrofijom će s vremenom morati koristiti invalidska kolica. Postoji više različitih vrsta mišićne distrofije. Distrofija mišića se uglavnom očituje već u prvih 3-5 godina života.
Simptomi najčešće počinju u djetinjstvu, obično kod dječaka. Kod ostalih vrsta mišićne distrofije simptomi se javljaju tek u odrasloj dobi. Osobe s mišićnom distrofijom mogu imati problema s disanjem ili gutanjem, a neke vrste bolesti mogu utjecati i na srce, te druge organe.
Najčešće mišićne distrofije
Oko polovice svih mišićnih distrofija spadaju u skupinu Duchennovih mišićnih distrofija. Najčešće se javljaju kod dječaka, a simptomi obično počinju već u djetinjstvu kada dijete tek počinje hodati. Dijete se obično počinje gegati i hoda raširenih stopala. Teško mu se penjati po stepenicama, lako pada i teško se diže. Ruke najčešće ne može ni dignuti iznad glave. Zahvaćanje mišića srca uglavnom je bez simptoma, iako gotovo 90% bolesnika ima abnormalnosti na EKG-u.
Genetska greška koja uzrokuje Duchenneovu mišićnu distrofiju razlikuje se od one koja uzrokuje Beckerovu mišićnu distrofiju, ali obje greške uključuju isti gen. Gen je recesivan i prenosi se na X kromosomu. Mada žena može prenositi defektni gen, ona nema bolest, jer normalni X kromosom nadomješta gensku manu drugim X kromosomom. Međutim, svaki muškarac koji naslijedi defektni X kromosom imat će bolest jer muškarci imaju samo jedan X kromosom, drugi je Y.
fo Dječacima s Duchenneovom mišićnom distrofijom gotovo u potpunosti nedostaje bitna mišićna bjelančevina, distrofin, za koju se vjeruje da je važna u održavanju sastava mišićnih stanica
Dječacima s Duchenneovom mišićnom distrofijom gotovo u potpunosti nedostaje bitna mišićna bjelančevina, distrofin, za koju se vjeruje da je važna u održavanju sastava mišićnih stanica.
Na svakih 100.000 rođenih dječaka, njih 20 do 30 ima Duchenneovu mišićnu distrofiju. Dječaci s Beckerovom mišićnom distrofijom stvaraju distrofin, ali bjelančevina je prekomjerne veličine i ne funkcionira ispravno. Beckerova mišićna distrofija zahvaća 3 na svakih 100.000 dječaka.
Simptomi
Duchenneova mišićna distrofija obično se najprije javlja kod dječaka u dobi od 3 do 7 godina kao slabost u zdjelici ili oko nje. Nakon toga slijedi slabost u ramenim mišićima i postaje stalno sve težom. Uz slabljenje mišići se povećavaju, ali nenormalno mišićno tkivo nije jako. Kod 90% dječaka s Duchenneovom mišićnom distrofijom povećava se i slabi srčani mišić uzrokujući probleme sa srčanim otkucajima, što se vidi na elektrokardiogramu.
Dječaci s Duchenneovom mišićnom distrofijom općenito se gegaju, često padaju, imaju poteškoća pri uspinjanju stubama i u podizanju iz sjedećeg položaja. Mišići ruku i nogu im se stežu oko zglobova, pa ne mogu u potpunosti ispružiti laktove i koljena. Konačno se razvije nenormalno zakrivljena kralješnica (skolioza).
Do dobi od 10 do 12 godina većina djece s tom bolešću ograničena je na invalidska kolica. Sve veća slabost čini ih osjetljivima na upalu pluća i druge bolesti i većina umire do dobi od 20 godina. Zahvaćeni mišići su katkada veći od normale zbog masnog tkiva koje nadomješta nedostatak mišićnog tkiva. U većini slučajeva dolazi do deformacije udova i kralježnice, a u adolescenciji je dječak već prikovan na invalidska kolica.
Budući da bolesnik ne može gibati grudnim košem kako treba, postaje osjetljiviji na teške infekcije grudnog koša. Simptomi mogu uključivati: česte padove, teškoće pri ustajanju iz ležećeg ili sjedećeg položaja., problemi s trčanjem i skakanjem, ljuljajući hod te poteškoće u učenju.
Duchenneova mišićna distrofija, nažalost, nema svijetle prognoze. Bolest konstantno napreduje, a većine bolesnika umire u dobi od 20 godina zbog respiratornih komplikacija. Trećina bolesnika ima neprogresivno intelektualno oštećenje koje pogađa sposobnost govora.
Beckerova distrofija može rezultirati pojavom skolioze koja ne utječe na respiratorne mišiće. Vrlo rijetko se kod oboljelih mogu pojaviti i mentalne poteškoće. Prosječno trajanje života je između 35 i 40 godina. Srčani mišić zahvaćen je u 75% oboljenja. Kardiomiopatija najčešći je uzrok smrti Beckerove distrofije. Terapijski pristup je baziran na anabolicima, simptomatskoj i fizikalnoj terapiji.
Iako su njihovi simptomi slični, dječaci s Beckerovom mišićnom distrofijom imaju lakšu bolest. Simptomi se prvi puta jave u dobi od oko 10 godina. U dobi od 16 godina vrlo malo ih je ograničeno na invalidska kolica, a više od 90% ih je u dobi od 20 godina još uvijek živo.
Dijagnoza
Liječnici sumnjaju na mišićnu distrofiju kada dječak postaje slabim i slabije raste. Jedan enzim (kreatin kinaza) izlazi iz mišićnih stanica uzrokujući da razine tog enzima u krvi postaju nenormalno visoke. Međutim, visoke razine kreatin kinaze u krvi ne moraju značiti da osoba ima mišićnu distrofiju; i druge mišićne bolesti mogu uzrokovati povišene razine tog enzima.
Liječnik obično poduzima biopsiju mišića – pri čemu se uzme mali komadić mišića za ispitivanje pod mikroskopom – da se potvrdi dijagnoza. Pod mikroskopom mišić općenito pokazuje mrtvo tkivo i nenormalno velika mišićna vlakna. U kasnim stadijima mišićne distrofije mrtvo mišićno tkivo nadomješta mast i drugo tkivo.
Duchenneova mišićna distrofija se dijagnosticira kada posebne pretrage pokazuju izvanredno niske razine bjelančevine distrofina u mišiću. Pretrage koje podupiru dijagnozu uključuju električna proučavanja mišićne funkcije (elektromiografija) i proučavanja provodljivosti živaca.
Liječenje
Ni Duchenneova niti Beckerova mišićna distrofija ne mogu se izliječiti. Fizikalna terapija i vježbanje pomažu spriječiti mišiće da se trajno ne stegnu oko zglobova. Katkada je potreban kirurški zahvat da se oslobodi stisnute, bolne mišiće. Kao sredstvo za privremeno olakšanje mišićne napetosti ispituje se kortikosteroidni lijek, prednison.
U ispitivanju je i gensko liječenje koje bi osposobilo mišiće da stvaraju distrofin. Obiteljima s članovima koji imaju Duchenneovu ili Beckerovu mišićnu distrofiju savjetuje se da potraže genetičara za pomoć u procjeni rizika prelaska obilježja mišićne distrofije na njihovu djecu.
Ostale vrste mišićne distrofije
Emery-Dreifussova distrofija: može se nasljeđivati autosomno dominanto, autosomno recesivno (najrjeđe) ili kao X-vezana recesivna bolest. Sveukupna incidencija nije poznata. Žene mogu biti nositelji, no za X kromosom vezanim oblikom su klinički pogođeni samo muškarci. Geni povezani s Emery–Dreifussovom distrofijom kodiraju izvjesni broj bjelančevina jezgrene ovojnice; lamin A/C (autosomni oblik) i emerin (X-vezani oblik).
Mišićna slabost i propadanje može započeti bilo kada prije 20. godine života i najčešće zahvaća biceps i triceps, te rjeđe, distalne mišiće nogu. Srce je zahvaćeno često, uz paralizu atrija, abnormalnosti provođenja (atrioventrikularni blok), kardiomiopatiju i veliku vjerojatnost naglog smrtnog ishoda.
Na dijagnozu ukazuje klinički nalaz, životna dob u kojoj se bolest pojavljuje te obiteljska anamneza; podupiru je blago povišene razine CK u serumu i miopatske osobine na elektromiografiji, te biopsiji mišića; a potvrđuje pretraga DNK. Liječenje je usmjereno na sprječavanje kontraktura. Kod bolesnika s abnormalnostima provođenja u srcu, ugradnjom pacemakera se može spasiti život. (Izvor: www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik)
Miotonična mišićna distrofija – također poznata i kao Steinert bolest – oblik je mišićne distrofije koji uzrokuje opuštanje mišića. Najčešće počinje u ranoj odrasloj dobi, a prvi na udaru su mišići lica.
Pojasna distrofija – obično pogađa prvo područje kukova i ramena. U nekim slučajevima, simptomi su teško podizanje prednjeg dijela stopala. Znakovi i simptomi mogu započeti u razdoblju od ranog djetinjstva do odrasle dobi.
Kongenitalna distrofija – ovaj tip mišićne distrofije je očit kod rođenja ili postaje vidljiv prije druge godine života. Neki oblici napreduju sporo i uzrokuju samo blagi invaliditet, dok se drugi razvijaju brzo i izazivaju ozbiljne smetnje.
Facioskapulohumeralna mišićna distrofija – jedan od najupečatljivijih simptoma ovog tipa mišićne distrofije su izražene lopatice koje izgledaju poput krila kada osoba podiže ruke. Početak se obično javlja u tinejdžera i mladih odraslih osoba.
Okulofaringealna mišićna distrofija – prvi znak ove vrste mišićne distrofije obično su spušteni kapci. Javljaju se još i slabost mišića oka, lica i vrata. Simptomi se prvi put pojavljuju u odrasloj dobi, najčešće nakon 40-ih ili 50-ih godina života.