Ego bez dovoljno energije upozorava organizam na opasnost…

0
176

Anksiozni poremećaj definira se kao izraženi osjećaj straha i tjeskobe. Strah je emocionalni i fiziološki odgovor na osjećaj opasnosti iz okoline, a tjeskoba je neugodno emocionalno stanje koje je često udruženo s fiziološkim promjenama i ponašanjem sličnim kao u slučaju straha. Anksiozni poremećaji su najčešći psihijatrijski poremećaji, no često ostaju neprepoznati, pa stoga i - neliječeni. Uzroci anksioznosti su nedovoljno poznati, no uključuju i fiziološke i psihološke faktore

Anksiozni poremećaj definira se kao izraženi osjećaj straha i tjeskobe. Strah je emocionalni i fiziološki odgovor na osjećaj opasnosti iz okoline, a tjeskoba je neugodno emocionalno stanje koje je često udruženo s fiziološkim promjenama i ponašanjem sličnim kao u slučaju straha. Anksiozni poremećaji su najčešći psihijatrijski poremećaji, no često ostaju neprepoznati, pa stoga i – neliječeni. Uzroci anksioznosti su nedovoljno poznati, no uključuju i fiziološke i psihološke faktore.

Tjeskoba (anksioznost) tj. tjeskobnost je stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu (tjelesnu) napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba “eksplodirati”. Najčešće je nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu.

Loading...

Podjela tjeskobe

Psihijatri dijele tjeskobu u tri glavne vrste: opća tjeskoba, fobije i panični poremećaji. U skupinu anksioznih poremećaja spada većina poremećaja koji su desetljećima bili poznati pod nazivom – “neuroze“. One obično ne podrazumijevaju izrazite poremećaje psihičkog funkcioniranja kakvi se sreću kod  psihoza; sposobnost razlučivanja fantazije i realnosti tzv. testiranje realiteta očuvano je, za razliku od psihoza. No, uz to se mogu javiti značajne teškoće u obrascima ponašanja i međuljudskih odnosa.

Učestalost anksioznih poremećaja kreće se od 0,05% (opsesivno-kompulzivni poremećaj – OKP) do 5% (generalizirani anksiozni poremećaj). Određene značajke pojedinih anksioznih poremećaja zapravo su dosta česte, a o poremećaju govorimo onda kada te smetnje predstavljaju za osobu značajno ograničenje u njenom svakodnevnom socijalnom i radnom funkcioniranju. Općenito se češće javljaju kod žena. Ona se javljaju u svim psihijatrijskim poremećajima, a kao primarni simptom javlja se u anksioznim poremećajima.

To su poremećaji karakterizirani jakom tjeskobom koju osoba nastoji nesvjesno razriješiti na različite načine, korištenjem raznih mentalnih mehanizama. Izvor tjeskobe može biti unutarnji nesvjesni konflikt ili situacijski faktor poput traumatskog iskustva, stresa ili gubitka. Ako postoji neka posebno teška i problematična situacija na poslu ili kod kuće,  stres koji nastaje kao reakcija na takvu situaciju može se preliti na druge segmente života i tako stvoriti tjeskobu.

Anksioznost je najčešći emocionalni poremećaj, koji se javlja kod mlađih i starijih osoba. Reakcija je na stvarnu situaciju opasnosti, u kojoj se javlja strah, a zatim primjerena reakcija koja je manje efektna što je strah veći. Može se razviti kao kombinacija čimbenika rizika, uključujući životne događaje, karakteristike osobe, genetiku, kemijske procese u organizmu. Prirodno, anksioznost se osjeća kada su osobe suočene s prijetnjom, opasnošću ili kada su pod stresom. Obično se  poremećaj javlja tokom rane adolescencije ili ranog odraslog doba.

Uzrok anksioznih poremećaja leži pretežito u psihološkim čimbenicima, premda postoje dokazi o  genetskom  utjecaju (osobito kod OKP) i neurofiziološkoj podlozi. Emocionalni stres često može biti dodatni faktor koji uzokuje tjeskobu (ugroženost, promjene u međuljudskim odnosima). S druge strane, simptomi su anksioznosti, izravne manifestacije pobuđenosti perifernog autonomnog živčanog sustava nastale zbog zastrašujućih neželjenih ideja i impulsa.

Ako nesvjesni psihološki mehanizmi ne uspijevaju kanalizirati anksioznost, osoba će iskazivati sliku opće generalizirane tjeskobe na najmanji povod ili će stanja tjeskobe doživljavati u obliku napada panike. Ako psihološki mehanizmi obrane usmjeravaju anksioznost na određene vanjske objekte ili situacije koje simboliziraju početni, pravi uzrok anksioznosti, to omogućava premještanje i vezivanje anksioznosti na neki vanjski simbol, poput lifta, tunela i sl., a ta se situacija može izbjegavati. U tom slučaju govorimo o fobičnom poremećaju.

Strah i fobije

Strah je afekt koji ima motornu i osjećajnu reakciju. Neurotična anksioznost je slična strahu, ali se javlja kada nema vidljive opasnosti, kroz opću zabrinutost, predosjećaj opasnosti ili kroz vezanost za određenu situaciju – fobija.

Fobije se dijele na: racionalne – refleksni odgovor na moguću opasnu situaciju i iracionalne.

Nova teorija anksioznosti odbacuje libido i naglašava ulogu ega koji nema dovoljno energije, što upozorava organizam na opasnost. Nema realne opasnosti, ali se organizam u razvoju susretao s opasnostima. Opasnost koja upozorava organizam kreće od osjećaja bespomoćnosti.

Kao korijen anksioznosti, Sigmund Freud, uzima motorne reakcije na rađanje i situacije uskraćivanja ljubavi u ranom djetinjstvu. Organizam je ranjiv zato što je bespomoćan, što izaziva da u kasnijem životu reagira anksioznošću. U ovoj teoriji Freud se oslanja na socijalnu realnost. U teoriji anksioznosti vidljiv je i strukturalni model (strukture id i ego).

Generalizirani anksiozni poremećaj  (GAP)

Glavna je značajka GAP-a kronična tjeskoba koja traje danima, tjednima i mjesecima. Kod odraslih usmjerava se oko tema kao što su zdravlje, novac ili karijera. Pored kronične zabrinutosti, prisutni su drhtanje, grčenje mišića, nesanica,  napetost u abdominalnom predjelu, vrtoglavica, povećana iritabilnost. Bolesnici su stalno zabrinuti, brinu ih i najmanje sitnice i izrazito su nesigurni u vezi s budućnosti.

Oni osjećaju opću napetost, sklonost trzanju na minimalni podražaj poput iznenadnog zvuka, nelagodu i nervozu u radu s ljudima. Sve to može biti praćeno kroničnim umorom, glavoboljama, nesanicom i brojnim subakutnim autonomnim simptomima. Iako sindrom nije u potpunosti onesposobljavajući, bolesnik osjeća kroničnu nelagodu prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti i u međuljudskim odnosima, a radna je sposobnost umanjena kroničnim umorom i teškoćama koncentracije.

Panični poremećaj spada među najbolnija životna iskustva. Može se ponavljano javljati tijekom vremena i može biti izrazito ograničavajući za osobu. Obično traje od nekoliko minuta do 1 do 2 sata, a napadaj doseže najjači intezitet već nakon par minuta. Bolesnik osjeća užas koji nastaje bez vidljivog povoda, prijetnju skore smrti, što privremeno onemogućuje racionalno mišljenje.

Za vrijeme takvih napada često ima osjećaj da će umrijeti, osobito stoga što su prisutni brojni tjelesni simptomi poput “lupanja srca”, povremene prijevremene srčane kontrakcije (“srce preskače”), boli u prsištu koja se opisuje kao vrlo oštra ili probadajuća. Često se javlja drhtanje, vidljivi fini tremor, znojenje, nemir u želucu, opća motorna slabost, vrtoglavica, mučnina i proljev.

Često se javlja “glad” za zrakom koja vodi u hiperventilaciju, a ona može rezultirati grčenjem mišića osjećajem bockanja oko usta i u prstima. Nakon prvih napada, bolesnik se počinje bojati ponovnih takvih stanja i možemo reći da razvije “strah od straha”.

Zbog kardioloških manifestacija, panični napadaji mogu se zamijeniti s infarktom miokarda. To je i razlog što ti pacijenti često budu upućivani na brojne pretrage nakon kojih se obično “ne nađe ništa”…

Panični poremećaj

Napadi panike su danas česta pojava, no većina ljudi se oporavi bez liječenja, dok manji broj ljudi razvije panični poremećaj. Napad panike se od paničnog poremećaja razlikuje po tome što su napadi panike spontani i neočekivani, barem u početku, dok je za panični poremećaj karakteristično da pacijenti predosjećaju i brinu za zbog sljedećeg napada.

Klinička slika/dijagnoza

Simptomi panike mogu biti – uplašenost, drhtavica, znojenje, mučnina, bol u trbuhu, ubrzani rad srca, bol ili osjećaj pritiska u prsnom košu, davljenje, vrtoglavica ili nesanica, strah od smrti ili gubitka kontrole. Napad panike definira se stoga kao iznenadni početak najmanje 4 od navedenih simptoma, koji moraju kulminirati unutar 10 minuta, a obično se povuku unutar nekoliko minuta, tako da liječnik zapravo najčešće vidi pacijenta gotovo bez simptoma.

Teorije nastanka anksioznosti

Postoje teorije nastanka anksioznosti, a najznačajnije su – psihološke i biološke. Od psiholoških teorija tu su  psihodinamske, bihevioralne i kognitivne. Psihodinamske teorije uglavnom se temelje na učenju S. Freuda koji je vrlo rano pokušao objasniti etiologiju jednog od i tada najdominantnijh psihičkih simptoma svojih bolesnika – anksioznost. Freud govori o libidu i agresivnom nagonu koji, ako nije zadovoljen, transformira se direktno u anksioznost.

Nešto kasnije u svojim radovima smatra da se anksioznost javlja kao odgovor ega na nesvjesne impulse iz ida; anksioznost tu predstavlja signal buduće opasnosti. Tijekom određene psihoterapije cilj je povisiti toleranciju na anksioznost, odnosno razumjeti i uočiti nesvjesne izvore anksioznosti.

Bihevioralne teorije počivaju na teorijama učenja, odnosno anksiozni poremećaj je kondicionirana reakcija na okolinske uvjete. Bihevioralne teorije su našle svoju potvrdu u učinkovitim terapijskim intervencijama koje uključuju ponavljano suočavanje s izvorom straha, relaksacijske tehnike, probe ponašanja.

Kognitivna teorija govori o tome da su anksiozni poremećaji uvjetovani pogreškama u percepciji opasnosti.

Biološke teorije govore o sličnim regijama mozga (amigdale, hipotalamus, hipofiza) koje su uključene u nastanak različitih anksioznih poremećaja, no njihova aktivnost i međusobna povezanost poremećena je na nešto drukčiji način i u vezi s drukčijim podražajima iz realiteta.

Možemo zaključiti da se raspon intenziteta smetnji kreće od razine pojedinačnih simptoma koji su gotovo univerzalno, normalno ljudsko iskustvo, preko razine sindroma, do na kraju razine poremećaja. Danas s puno razloga možemo reći kako živimo u “eri anksioznosti”. Suvremeni život, s povećanim obvezama, rokovima, prometnim gužvama, javnim nastupima, očekivanjima (vlastitim i tuđim), objektivnim opasnostima, doveo je do povećanog javljanja anksioznosti i anksioznih poremećaja.  (izvor: www.pliva zdravlje.hr)

Liječenje

U liječenju je važna psihoterapija; individualna, grupna ili obiteljska, te farmakoterapija. Lijekovi mogu spriječiti ili smanjiti napade, a koriste se antidepresivi i benzodiazepini. Uzimanje lijekova može biti dugotrajno jer se napadi često vraćaju kada se prestane s terapijom.