Velikim četvrtkom počinje sveto vazmeno trodnevlje!
Svoju zadnju večeru Isus je učinio u sklopu židovske Pashe koja je označavala prijelaz iz egipatskog ropstva u slobodu. Budući da se slavila na prijelazu iz zime ona je ujedno bila i svečanost proljeća. Slavlje je trajalo 7 dana, a obred je imao dva dijela: žrtvovanje jaganjca (pastirski vidik života) i blagovanje beskvasnog kruha i gorkih trava (poljodjelski vidik). Pasha se slavila u zajedništvu obitelji. Svi su bili na okupu, a slavljenje pashe imalo je svoj uhodani obred i red. Predvodio ga je domaćin koji bi na početku blagoslovio čašu vina i pružio sustolnicima da piju po redu. Iza toga izrekao bi blagoslov nad beskvasnim kruhom i drugim jelom, kiselim zeljem i vazmenim janjetom. Tada bi netko (obično najmlađi član) zapitao što to sve znači. A onda je slijedilo čitanje ulomaka biblijskih tekstova i tumačenje izlaska iz Egipta: “Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga kao blagdan u čast Jahvi. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljenja do koljena.. Toga sam naime dana izveo vaše čete iz zemlje egipatske. Kad vas vaša djeca zapitaju: što vam taj obred označuje? Odgovorite im: ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuća Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao” (Izl 12, 14; 27). Na koncu nakon blagovanja janjeta, gorke trave i beskvasnog kruha pjevao se Hallel: Silna nam djela učini Gospodin, opet smo radosni. Velika je prema nama ljubav njegova.
U takvom ozračju slavio je Isus svoju Posljednju večeru te ustanovio Euharistiju, svećenički red i dao smjernice za izgradnju civilizacije ljubavi. Večeru je započeo osobnim očitovanjem radosti zbog tog trenutka: Svom sam dušom čeznuo blagovati s vama ovu Pashu.
I mi večeras idemo duhom u Dvoranu Posljednje večere. Idemo zahvaliti srdačno za dar Euharistije, za dar svetog svećeničkog reda, za zapovijed ljubavi koja je u temelju stvaranja civilizacije ljubavi. Posebno, pak, zahvaljujemo Isusu što je pod znakovima kruha i vina ostavio samog sebe. “O sveta Tajno na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave!” Neposredno pred dramu suočenja sa snagama zla i smrti, u trenutku odlučnog prelaska iz ropstva i smrti u slobodu i život, Isus nam ostavlja simbole vjernosti i ljubavi. Taj spomen čin je najdraža i najdragocjenija uspomena. To je spomen čin koji najavljuje novo doba, novo vrijeme, “novo nebo i novu zemlju”. I to je ono što večeras zahvalno slavimo i s radošću spominjemo.
Prema opisu evanđelista Isus se ponaša kao kućedomaćin koji predvodi ceremonijal pashalne večere, a koju je “vruće želio blagovati” sa svojim učenicima. On uzima čašu, zahvaljuje, otvara večeru i blagoslivlje. Ipak je nešto bilo neuobičajeno na toj večeri. Nakon blagoslova Isus daje učenicima kruh uz riječi. “Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje”. Jednako tako daje im i čašu uz riječi: “Uzmite i pijte, ovo je krv moja, novoga i vječnoga saveza, koja se prolijeva za vas i za mnoge na oproštenje grijeha”. A nakon toga Isus izriče i svoju oporučnu želju: “Ovo činite meni na spomen”. Apostoli su zato “svaki dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, te u radosti i prostodušnosti srca, zajednički uzimali hranu, hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda”(Dj 2, 46-47).
Euharistija je produljenje Isusovog života na zemlji i milosno približavanje ljudima. Ona je zagrljaj i poljubac Božjeg Sina. On, koji je prošao zemljom čineći dobro, tu je. Među nama. Spreman je svakog trenutka prosvijetliti nas, ojačati, blagosloviti, posvetiti, utješiti i pomoći. “Ostanite u mojoj ljubavi” (Iv 15, 9). Kad je prvi put pričestio svoje apostole na Posljednjoj večeri izgovorio je riječi: “Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo. Uzmite i pijte ovo je krv moja novoga zavjeta koja će se proliti za vas”. I od toga svetog i svečanog trenutka obnavlja se isto pod svakom svetom Misom. Obnavlja se na nekrvni način milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. On leži na oltaru kao “zaklano i žrtvovano”, ali uvijek živo “Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta” (Iv 1, 29). Euharistija i svećenički red ustanovljeni su upravo te svete večeri. Stoga su ta dva sakramenta sudbinski povezana. Nema svećenika bez euharistije, kao što nema euharistije bez svećenika. Svećenik priprema euharistijski stol da ljudi blaguju Tijelo Kristovo. Sam se stavlja na raspolaganje Bogu da preko njega i njegove službe preobražava svijet i vjernike. I dok predvodi euharistijsko slavlje, događa se čudesna preobrazba čovjeka, povijesti i svemira. To je Božanska pretvorba koja nadilazi vremena i prostore. Stoga je Euharistijski Krist u središte kršćanske vjere i života, kao jedini posrednik između Boga i ljudi. On je naša hrana i naša popudbina. To nije samo neki simbol ili slika. Isus nije neka sveta relikvija koju se časti i cjeliva. Ne, on je živi Bog među nama. Mesija i Spasitelj čudesno prisutan u euharistiji. Tijelom nas svojim liječi i hrani za život vječni. “Tko jede od ovoga kruha živjet će uvijek” (Iv 6, 51). Nama putnicima u ovom prolaznome svijetu potrebna je neprolazna hrana. Svjesni smo da će i naše putovanje jednom završiti. Nema ovdje trajnog prebivališta. Putujemo u kuću Očevu. Ne daj Bože da okasnimo i da nam vrata budu zaključana. Pogotovu ne daj Bože da se nađemo u koži razmetnoga sina, praznih ruku i uprljana odijela. Još ima vremena. Još smo na putu. Još možemo zaslužiti Očev poljubac i sreću vječne domovine. Prolazi svijet i njegova slava. Gospodin je blizu. Vjerujući da je svaka misna pretvorba predokus Božjeg Kraljevstva i navještaj njegovog konačnog dolaska “jednog dana”, mi – okupljeni u duhu u dvorani Posljednje večere – jednoglasno molimo i pjevamo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse!
Župa Sveta Ana