Uništavaju li mediji, pogotovo televizija, hrvatske katoličke vrijednosti?

1
532
pixabay

Žalosno je, ali istinito, da su naši mediji naši, samo po hrvatskom jeziku, a Bog dragi zna tko su pravi vlasnici koji stoje iza njihovih leđa, te vuku konce onako kako oni žele, pa kao u lutkarskoj predstavi koncem povlače likove. Vjernik, katolik, Hrvat treba znati da baš sve treba uzimati s rezervom što je na 'bogatom' stolu medijskih ponuda! Bolno je da nas mediji dijele, a ionako nas malo ima. Bolno je da naši političari nemaju, osim ponekih, katoličku svijest i nastupe u kojima bi branili tradicijske vrijednosti svojih djedova i baka...

Poznato nam je svima da su se od demokratskih promjena u Hrvatskoj, promijenile i mnoge moralne vrijednosti i odnos prema njima, koje su nekad bile na izuzetnoj cijeni u Hrvatskoj. Tako je promijenjen stav prema istini, pravdi, pravičnosti, važnosti dobrog odgoja mladih, stav prema braku, prema obitelji. Netko, možda, ne zamjećuje da je to tako, ali stvarnost je sasvim drukčija nego prije tridesetak godina. Brak nije na gotovo nikakvoj cijeni, ne vrednuje se kao institucija i način života. Mnogi kažu: „Živimo zajedno, nismo vjenčani, što će nam taj ‘papir’?“ Pritom misle na crkveni ili civilni vjenčani list. Da se to promijeni i vrati na veću cijenu, ne mogu utjecati roditelji, a niti Crkva. Došlo je, kako neki kažu, novo vrijeme koje je donijelo svoje vrijednosti i odbacilo tradicionalne katoličke vrijednosti. Postavlja se pitanje – tko je tome kriv?

Krivca ne nalazimo, ali se može reći da je u hrvatskom društvu na svim poljima etike došlo do liberalizacije gotovo svega. Govoriti o poštenju, točnosti, pravednosti, postaje nažalost glupo i promašeno, jer „teku neke nove vode, moralne struje“ našom Domovinom. Roditelji ne mogu zaustaviti tu liberalizaciju, a pogotovo školski sustav koji je postao pomalo anarhičan, te nema sankcija ni kada je u pitanju odgoj adolescenata koji bi trebali biti budućnost Hrvatske. Mladi masovno bježe od odgovornosti, čitanja odgojno korisne literature i dakako osobne patnje. Taj bijeg je evidentan! Govoriti adolescentima o križu i patnji, zaista je težak zadatak. Nastaje pitanje, može li društvena stvarnost dati, pokazati vrednote i moralne stupove na kojima bi se mogla graditi budućnost na novim osnovama, ako su stare katoličke vrijednosti odbačene? Tko će to učiniti? Mladi sa skepsom gledaju na svoj život u našoj Domovini. Pogled im je preko granice, nekima u Irskoj, a nekima u Njemačkoj gdje će, kako pretpostavljaju, naći siguran i dobar posao i životnu sigurnost. Barem tako misle! Gdje je tu Crkva kao zajednica vjernika, Crkva kao hijerarhija? Ona gubi mlade nakon sakramenta krizme. Mladi se udaljuju od Crkve, masovno ne dolaze više na misna slavlja, niti se u velikoj mjeri uključuju u život župnih zajednica. Ako se uključuju, onda je to uključivanje minorno u odnosu na broj mladih u pojedinim župama. Sela su nam pusta bez mladih i budućnosti. Ostalo je staro stanovništvo koje “vegetira“ i održava teškom mukom domaćinstva na okupu. Postoji jedna pomalo smiješna priča koja se dogodila u Dalmatinskoj zagori. Bila je korizmena ispovijed bolesnika po kućama. Župnik, fratar je obilazio bolesnike i one kojima je teško doći u crkvu na ispovijed. Tako je fratar ušao u popodnevnim satima u kuću babe Luce, a Luce je gledala reprizu neke serije. Stao je pred Lucu i čekao da ugasi televizor, da ustane, pa da ju ispovjedi. A ona mu reče: „Bježi, fratre, ispred mene, zar ne vidiš da gledam seriju?!“ Tako je fratar čekao dok ne dovrši omiljena Lucina repriza serije. Nakon serije ispovjedio je i pričestio baku Lucu i krenuo dalje. Bio je svjestan da televizija i serije stvaraju našem narodu ovisnost i nove slike o čovjeku i moralu općenito. Znao je da televizija sa svojim programima gura u podsvijest starih i mladih novu sliku svijeta o čovjeku, moralu, Crkvi, braku, starosti, bolesti i drugim pitanjima. Taj fratar vrlo dobro zna da su novovjeki u društvu priznati književnici ti, koji se trude oko toga da se u njihovim romanima, a kasnije u serijama, filmovima sve profanizira i relativizira. Sasvim je normalno da mas-mediji, televizija i pisani mediji za uzor mladima često postavljaju „likove“ sumnjiva morala, bolje rečeno osobe koje su daleko od pravih osobnih ljudskih i kršćanskih vrednota. Kao takvi, u novinama zauzimaju puno prostora jer su cool, jer su „moderni.“ Potrudio sam se uz taj primjer fratra pronaći neki razlog, zašto je to tako? Pod ruke su mi nedavno došli neki odlomci iz pisama starijeg đavla Snakebita, mlađem đavlu Braintwisteru, u knjizi u kojoj sam našao prave odgovore na tako zamršena pitanja naglih moralnih promjena u Hrvatskoj. Ne spominje se Hrvatska, autor govori o američkom društvu. Riječ je o knjizi Petera Kreefta, „The Snakebite Letters“ (San Francisco: Ignatius Press, 1994.) U njoj stariji demon Snakebite piše mlađem demonu Braintwisteru niz pisama poučavajući ga metodama napastovanja ljudi i otimanja njihovih duša od („Neprijatelja“ Boga). Vrijedno je u cijelosti prenijeti za našu temu neke odlomke kako bismo ušli u srž problema:

Loading...

Nismo u potpunosti uspjeli u dominiranju njihovim političarima zato što Amerikanci biraju svoje predstavnike, ali zato ne biraju svoje učitelje ili medijsku elitu. No to nije nepremostiv problem zato što političari imaju daleko manju moć od učitelja ili urednika časopisa ili filmskih redatelja u današnjoj američkoj kulturi, budući da se samo moraju pokazati kao da služe ljudima. Ako ne predstavljaju prevladavajuće mišljenje, nitko ih neće izabrati. Evo nekoliko statističkih podataka o našim medijskim klijentima. Iako gotovo polovica američkih građana ide u crkvu, barem povremeno, tu spada manje od jedan od deset članova naše elite. Dok 72 posto Amerikanaca smatra pobačaj štetnim i drži da ga se treba ograničiti, samo 3 posto naše elite smatra isto. Iako sedam od deset Amerikanaca vjeruje u moralne apsolutne norme, isto vjeruje samo jedan od deset članova naše elite. Dok osam od deset Amerikanaca vjeruje u Boga kojega će susretati nakon smrti i koji će im tada suditi, samo jedan od deset članova naše elite dijeli to vjerovanje. Vidiš li, pridobili smo učitelje, a uskoro ćemo i studente. Kada jednom uhvatiš uzrok, ubrzo pridobivaš i posljedicu. Ovi učitelji nisu ograničeni samo na učionicu, putem televizije, filmova, časopisa i glazbe pretvorili smo cijelo društvo u učionicu. A sami sastavljamo plan i program. Imamo pravo biti ponosni zbog ovakva uspjeha, ali isto tako moramo ostati realistični i dosljedni. Ne samo da trebamo odbijati uobičajene („Neprijateljeve“ Božje) protunapade, nego se još mučimo i s nelogičnostima unutar naše vlastite strategije, a ako to ljudi ikada primijete, naši bi planovi mogli propasti. Evo u čemu je problem. S jedne strane, želimo da ljudske štetočine budu monotoni, egalitaristički konformisti… Naša dosadašnja strategija bila je proizvoditi preslikane duše, te smo u proteklih stotinjak godina uložili puno truda i muke (prilično uspješno) kako bismo ih lišili načela izvrsnosti, plemenitosti, uzvišenosti, hijerarhije i autoriteta. Na sami prizvuk ovih riječi, gotovo svaki od njih automatski reagira s neodobravanjem. Njihovo nesvjesno uvjerenje glasi: Što ne mogu postići svi, ne bi trebao postići nitko. No, s druge strane, mase i dalje ostaju puno tradicionalnije, religioznije i moralnije u svojim vjerovanjima od naše elite. (Obrati pozornost na navedenu statistiku) Još ne želimo da se duše prilagode stvarnoj većini – sve dok većina ne bude naša. Stoga trebaš paziti da tvoj pacijent (narod) ne primijeti kontradiktornost vlastitoga egalitarizma i elitizma. Ali evo i dobre vijesti: nećeš vjerovati kako je to lako postići. Imaj na pameti naše osnovno načelo držanja njegova uma i morala u različitim pretincima. (Neprijatelj, Bog) želi da on bude elitist s obzirom na ideje i ideale, a egalitarist s obzirom na ljude; to jest sumnjičav i kritičan prema različitim idejama, ali otvoren i dobrodošao prema svim ljudima. Naša je pak strategija upravo suprotna: biti elitist kada su u pitanju ljudi, a egalitarist prema idejama. Uvjeri ga kako su učitelji i scenaristi superiorniji ljudi, ali u isto vrijeme da ni jedna ideja nije bolja od druge, te da su sve ideje iste, kako nema objektivne istine, stvarne razlike između dobra i zla i tako nitko nema pravo nametati svoje vrijednosti drugima. (Jednostavno nećeš vjerovati koliko daleko smo dogurali s ovom besmislicom.)“ Autor nastavlja u novim odlomcima: „Nije novost da smo ih napastovali da žive promiskuitetno, ali potpuno nov pristup jest naše napastovanje da to opravdaju, slave ili čak društveno prihvaćaju“. Eto, vrlo dobro se prema tome pisanju autora o pismu starijeg đavla mlađemu zna da je Neprijatelj Bog i vjernici, a da su medijska elita, elektronski mediji, televizija i pisani mediji koji šalju čovjeku iskrivljenu sliku u podsvijest. A slika ima izuzetnu moć, jaču od ideja. Slika se, kako kaže autor, prošulja u podsvijest poput bespomoćna djeteta, te čovjek počinje nakon nekog dužeg vremena drugačije razmišljati. Vrednote mu postaju nevrednote i nažalost obratno, nevrednote postaju vrednote. Imam napast da gotovo čitav tekst stavim u ovu kolumnu, ali to bi bilo nepravedno. Nadam se da je ovo što sam preuzeo od autora sasvim dovoljno kako bih pokazao tko su pravi neprijatelji koji razaraju obiteljske, tradicionalne norme, pozitivne ljudske i kršćanske norme o čovjeku, vjerniku, pojedincu, braku, obitelji i svim drugim vrijednostima. No, ipak ću preuzeti još jedan snažan citat:

Ako se postotak seksa i nasilja nastavi ovakvim tempom, nakon samo dvije generacije imat ćemo sami pakao u njihovim umovima. Ne postoji ništa, ama baš ništa, što ova stvorenja neće dopustiti. Već danas su većina stvari, koje bi prošla generacija smatrala nezamislivima, uobičajena pojava na malim ekranima.“ Što reći na takvu konstataciju? Žalosno, ali istinito! Ova civilizacija je pod snažnim utjecajem medija, posebno televizije i novinara. Oni su kreatori sadašnjosti i budućnosti. To je kristalno jasno! Zato je stalna borba za televiziju kao medij i tko će ju voditi, te i druge medije: tiskovine, dnevnike, tjednike i razne časopise. U našoj Domovini, mislim da bi se na prste jedne ili možda dvije ruke mogli nabrojati televizijski i tiskovni novinari koji čvrsto zastupaju katolička načela, privatno i javno. Svi drugi mogli bi se staviti pod nazivnik onih koji duhovno napastuju svoj vlastiti narod. Ne želim nabrajati imena i prezimena novinara koji pišu i govore razarajući osnovne ljudske vrijednosti. To su već učinili drugi novinari kojima je poznatije djelovanje takvih antinarodnih djelovanja pojedinih novinara. Ovom kolumnom želim pokazati da postoji čvrsta istina u kojoj se moramo znati ponaosob i zajednički postavljati. A to je – biti osobno duhovno jači od medija i njihova utjecaja. Biti originalan! Za nas je Sveto Pismo temelj svih vrednota, a ne mediji koji su kadri često prešutjeti ili minorizirati ono što na pastoralnom planu radi Crkva. A prešućivano je puno toga. Događali su se veliki skupovi vjernika i skupovi mladih, a da je to ostalo medijski nezabilježeno. Zna li se zašto? Odgovor se nalazi u mislima i citatima Petera Kreefta. Žalosno je, ali istinito, da su naši mediji naši samo po hrvatskom jeziku, a Bog dragi zna tko su pravi vlasnici koji stoje iza njihovih leđa, te vuku konce onako kako žele, pa kao u lutkarskoj predstavi koncem povlače likove. Vjernik, katolik, Hrvat treba znati da baš sve treba uzimati s rezervom što je na „bogatom“ stolu medijskih ponuda! Bolno je da nas mediji dijele, a ionako nas malo ima. Bolno je da naši političari nemaju, osim ponekih, katoličku svijest i nastupe u kojima bi branili tradicijske vrijednosti svojih djedova i baka. Možda je i Crkva u tome dobrano zakazala, jer se doima kao da se srami parirati razornim planovima medija. Gotovo su nestale naše hrvatske i domoljubne ideje: domoljubne komedije, emisije i napisi u novinama gdje bismo, osim vremeplova, veličali naše domaće duhovne, književne i druge velikane. Vratimo se Bogu i osvijestimo se. „Budi svoj…“ Budimo svoji, kako bi rekao Sivije Strahimir Kranjčević. Dičimo se, ponosimo se svojim velikanima uma, pera, kista, glume, vjerničkog svjedočenja, da bi nam buduće generacije Hrvata voljele svoje, što je nužnost za opstojnost našeg naroda. Naš Bog nije „Neprijatelj“, kako ga ocrtavaju oni koji stvaraju civilizaciju smrti, a ne civilizaciju života. Čuvaj se medija i njihovog čestog, jedva vidljivog destruktivnog djelovanja koji su napravili, kako bi rekao Davor Domazet Lošo, inverziju vrednota. Ono što je bilo vrijedno, pogaženo je, a noviteti i njihove moralne nebuloze – nemaju trajnu vrijednost. Osvijestimo se i gledajmo kroz prizmu Isusove Radosne vijesti kuda i kojim putem nam je poći prema osobnoj, obiteljskoj radosti, sreći i duhovnom napretku. „Ja sam Put, Istina i Život.“ Za sada, drugog i boljeg puta za nas nema, niti će, vjerujem gotovo sigurno – biti…

  • Beate Dunn

    DEFINITIVNO DA, NAŽALOST,,,,,Problem je u nekompetenntim kadrovima u medijima …koji zbog vlastitog neobrazovanja (u području opće i političke povijesti, temeljnih ljudskih prava i sloboda, ustavnog prava, sociologije,filozofije, psihologije itd,) te zbog toga očite nesigurnosti i zbog podilaženja trenutnim trendovima postupaju suprotno normalnim očekivanjima većine građana u RH (demokracija ? logika zdravog razuma ? objektivnost ?,,,,,itd,)