O njima nećete vidjeti predstave ni filmove, a priču o njima donijet će samo specijalizirane tiskovine i to rijetko. Sestra Tihomira Parlaj među onim je skrivenim junacima našeg vremena koji su se posvetili najsiromašnijima. Jedino je Glas Koncila uz veliki temat o siromaštvu u Hrvatskoj spomenuo ovu iznimnu ženu, naveo njezin predan rad, ali i naveo poražavajuće podatke o siromaštvu
Tko je sestra Tihomira Parlaj možda biste doznali da se kao sve više hrvatskih građana nađete na društvenom dnu, bez posla, gladni i nezaposleni u državi koja kontinuirano gubitkom i gašenjem tvrtki, katastrofalnim zakonima i nenaplativim ovrhama producira masovnu nesreću.
O tim skrivenim junacima našeg vremena nećete nikada vidjeti ni predstavu u ispolitiziranim i pretencioznim hrvatskim kazalištima, ni na filmu. No hrvatski teatar je i tako u većini svojih institucija odavno izgubio svako mjerilo dobroga ukusa. Neće ih spomenuti ni privatizirani hrvatski tisak kojim upravljaju političke elite i banke kojima je siromaštvo zabranjena ili suvišna tema. Zahvaljujući Glasu Koncila i novinaru Zdenku Babiću koji u zadnjem broju donosi velik temat posvećen siromaštvu, međutim, doznat’ ćete i tko je sestra Tihomira Parlaj koja svaki dan poslužuje gladne u pučkoj kuhinji Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Frankopanskoj, ali i dobiti uvid u poražavajuću sliku sve većeg siromaštva.
Iako je papa Franjo proglasio 19. studenog Svjetskim danom siromašnih, crkve u svijetu i u Hrvatskoj misiju služenja i pomaganja drugima, kao imperative svog poslanja održavaju oduvijek. Stoga je i ovaj tekst uz svakodnevna izvješća Blokiranih, postao rijetko vjerodostajan izvještaj o stanju u državi.
Sestra Tihomira Parlaj koju opravdano nazivaju dobrim duhom »kuće milosrđa« , kako ističe autor, priznaje da je sretna i ispunjena jer joj redovništvo protječe u služenju i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Radila je kao medicinska sestra, a po umirovljenju poglavarica ju je poslala siromasima povjerivši joj vođenje njihove pučke kuhinje. Osim što skrbi za namirnice, priprema i dijeli hranu, poznaje po imenu sve potrebite koji joj »kucaju« na vrata. Uvijek dijeli dva tanjura: okrjepu za tijelo i za dušu, jer je njezino mišljenje da uz hranu treba dati Boga, ljubav i sebe.
Za svetkovine Božića i Uskrsa njihovu kuhinju posjećuje i svećenik, organizira se ispovijed i duhovna obnova. Nakon molitve »dečki«, kako ih iz dragosti naziva, iz kuhinje u blagovaonicu donose velike posude s pripremljenom hranom. Jednoga je kišnoga utorka u ponudi bila pirjana riža i salata od svježega zelja. Istoga je dana stigla i darovana pošiljka mesa, što ju je razveselilo jer njihov objed ovisi o dobivenim namirnicama. Zahvaljuje nekolicini zagrebačkih pekarnica koje svakodnevno doniraju kruh i pecivo, Caritasu Zagrebačke nadbiskupije koji redovito misli na siromahe i svim vjernicima otvorena srca. Namirnice stižu i sa sestrinskog imanja u Lužnici gdje vrijedne milosrdnice uzgajaju povrće. Ponekad se, u nedostatku namirnica, dijeli hrana iz samostanske kuhinje jer je poglavarica dala upute; dok imaju sestre, imat’ će i siromasi.
Kako je ispričala sestra Tihomira, u njihovu kuhinju dolaze tri kategorije ljudi: oni koji su bez ikakvih primanja i žive na ulici, oni koji primaju socijalnu pomoć te umirovljenici s malim mirovinama. Ne trebaju joj pokazivati nikakvo uvjerenje, dovoljno je javljanje i razgovor. Nedavno joj se javila i gospođa Marina koja je sa svojom kćerkom ostala bez posla, stana i bilo kakvih sredstava za život. Sestra Tihomira ističe da su takve potresne i teške životne priče sve brojnije. Milosrdnice su oduvijek dijelile hranu, pa i onda kada nisu imale pučku kuhinju. Tada je u njihov samostan dolazilo desetak ljudi, a danas ih je svakodnevno više od stotinu, a za blagdane i do dvije stotine. Teško im je otvoreno govoriti o svojim nevoljama, ali sestra Tihomira zna da mnogi žive u napuštenim kućama bez vode, struje i grijanja, pri čemu su sretni što imaju krov nad glavom. Nekima je životna svakodnevica kolodvor, pothodnik, ostavljeni autobus ili tramvaj. Ali uvijek će naći pomoć kod ove izvanredne žene koja je služenje i pomaganje drugima pretvorila u životnu misiju.
No koliko je život postao težak mnogima i koliko su apsurdni hrvatski zakoni, autor je potkrijepio i drugim, vrlo mučnim podatcima. Po starom zakonu iz 2012. godine siromašna je obitelj koja je imala 3 djece u dobi 7 – 15 godina ostvarivala pravo na 2200 kuna ukupne mjesečne pomoći za uzdržavanje, a nakon izmjena zakona, počevši od 2014., ima pravo na mjesečni iznos od 1920 kuna zajamčene minimalne naknade, što je 280 kuna ili 12,7 % manje mjesečne pomoći usmjerene na zaštitu siromašne obitelji s troje djece. Dodatno žalosti činjenica, navodi Babić, što nepravda učinjena siromašnim obiteljima s malodobnom djecom do danas nije ispravljena.
Nadalje, statistički podatci navode da se u Hrvatskoj povećava siromaštvo među djecom pa je svako peto dijete u dobi do 18 godina – što je oko 150.000 djece – izloženo siromaštvu. Započela su istraživanja dječjega siromaštva, no javnih rasprava i dostatne svijesti o ozbiljnosti toga izazova među nositeljima političke odgovornosti baš i nema.
I podaci o socijalnoj zaštiti mnogo govore. Štoviše, iz njih je vidljivo da je Hrvatska na samom dnu Europe. Primjerice, u Danskoj za 2016. godinu granica siromaštva za samca iznosila je 1433 eura mjesečnog dohotka (što je nešto manje od 50 eura na dan) i svi građani koji mjesečno raspolažu s manje od 1433 eura smatraju se siromašnima, dok je u Bugarskoj iste 2016. granica iznosila 157 eura mjesečnog dohotka (5 eura dnevno). Ta granica za Hrvatsku za samca iznosila je 286 eura (oko 10 eura dnevno ili oko 75 kuna). Naime, vidljivo je da bi se i u najmanje razvijenim članicama kao što je Bugarska, u odnosu na onu »globalnu« granicu od 13-ak kuna na dan (o Danskoj da se i ne govori), mnogi siromašni građani prema definiciji globalnoga praćenja siromaštva mogli smatrati dobrostojećima.
Koliko su siromaštvo i socijalna isključenost ozbiljan problem u Hrvatskoj, zorno ilustriraju i statistički podatci, ali i podatci relevantnih institucija kao što je izvješće pučkoga pravobranitelja. Navodi se da je tijekom 2016. godine za više od 13.600 kućanstava zbog problema s dugom bila isključena električna energija, tako da su se mnoga djeca u Hrvatskoj za kontrolne ispite tijekom 2016. godine pripremala uz svijeću. Takvim tendencijama, osim teške ekonomske situacije uzrokovane višegodišnjom ekonomskom recesijom koja je trajala do 2015. godine, zasigurno je pridonio i nepravedan ovršni zakon koji je, pojednostavljeno rečeno, tako postavio sustav da za neke on predstavlja itekako unosan »biznis, izvor zarade i bogaćenja«, a za druge njihova mala početna dugovanja uvećava nekoliko puta pa oni postaju nesnosan teret i ljude guraju u dužničko ropstvo iz kojega se bez prihvatljivih odgovara nositelja ekonomske i socijalne politike oni sami nikada ne će moći izdići, kako zbog instituta (pre)visoke zatezne kamate kojom se dug višestruko uvećava tako i zbog nesnosno visokih troškova ovršnog postupka.
Ukratko, priča o Tihomiri Parlaj priča je o nesebičnoj ljubavi i pomaganju. A to je jedino bitno što jedan čovjek može učiniti za drugoga. Crkva je to oduvijek znala.