Pomno ispitajmo svoje srce...
Sljedeće su karakteristike opći znakovi božanskoga duha:
1. Istina.
Bog je istina, i ne može nadahnuti ništa doli istinu u duši. Ako osoba za koju se vjeruje da je nadahnuta Bogom, dakle, održava mišljenja koja su očito protiv objavljene istine, nezabludivoga nauka Crkve ili dokazane teologije ili filozofije ili znanosti, mora se zaključiti da je osoba opsjednuta đavlom, ili je žrtva pretjerane fantazije ili pogrješnoga zaključivanja.
2. Ozbiljnost.
Bog nikada nije uzrok stvari koje su beskorisne, isprazne, ništave ili nepotrebne. Kada Njegov duh pokrene dušu, to je uvijek radi nečega ozbiljnoga i korisnoga.
3. Prosvjetljenje.
Iako se ne može uvijek razumjeti značenje Božjega nadahnuća, učinak bilo kojega božanskog poticaja ili pobude uvijek je prosvjetljenje i sigurnost, više nego tama i zbunjenost. To je istinito i za učinke na osobu koja prima nadahnuće i za učinke na druge.
4. Poučljivost.
Duše koje su pokrenute Božjim duhom radosno prihvaćaju savjet i upozorenje svojih voditelja ili drugih koji imaju auktoritet nad njima. Ovaj duh poslušnosti, poučljivosti i podložnosti jedan je od najjasnijih znakova da pojedina inspiracija ili poticaj dolazi od Boga. Ovo posebno vrijedi kod obrazovanih, koji imaju veću tendenciju biti privrežni svojim mišljenjima.
5. Diskrecija.
Duh Božji čini dušu diskretnom, razboritom i promišljenom u svim njezinim djelima. Nema ništa od naglosti, lakoće, pretjerivanja, nasrtljivosti; sve je ujednačeno, izgrađujuće, ozbiljno, i ispunjeno smirenošću i mirom.
6. Poniznost.
Duh Sveti uvijek ispunja dušu osjećajima poniznosti i skromnosti. Što su uzvišenije poruke s visina, dublje se duša priginje u nizine vlastite ništavosti. Marija je rekla: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi’ (Lk 1,38).
7. Mir.
Sv. Pavao često govori o miru koji dolazi od Boga (Rim 15.33; Fil 4,9), a Isus spominje mir kao jedno od očitovanja svoga Duha (Iv 14,27). Ovo je odlika koja uvijek prati komunikaciju od Boga; duša prolazi kroz iskustvo duboke i stabilne mirnoće u dubinama svoga duha.“ (str.402-3) O. Aumann spominje i druge znakove: Povjerenje u Boga, fleksibilnost volje, čistoća nakane, strpljenje u patnji, samozatajnost, jednostavnost, sloboda duha…
Znakovi đavolskoga duha
1. Duh laži.
Đavao je otac laži, ali on smišljeno prikriva svoje prijevare poluistinama i pseudomističnim fenomenima.
2. Morbidna znatiželja.
Ovo je karakteristika onih koji strastveno istražuju ezoterijske aspekte mističnih fenomena ili su opčarani magijom mimo naravnoga.
3. Zbunjenost, tjeskoba i duboka potištenost.
4. Tvrdoglavost.
Jedan od najsigurnijih znakova đavolskoga duha.
5. Trajna indiskrecija i nemiran duh.
Oni koji ustrajno idu u krajnosti, kao u pokorničkim vježbama ili apostolskoj aktivnosti, ili zanemaruju svoje glavne obveze kako bi radili nešto što osobno izaberu.
6. Duh oholosti i taštine.
Vrlo su tjeskobni objaviti svoje darove milosti i mistična iskustva. 7. Lažna poniznost. Ovo je prikrivanje njihove oholosti i sebeljublja.
8. Očaj, nedostatak povjerenja i obeshrabrenje.
Kronična karakteristika koja se izmjenjuje s preuzetošću, ispraznom sigurnošću i neosnovanim optimizmom.“ O. Aumann spominje i druge znakove. Nestrpljivost u patnji i tvrdoglavi otpor; nekontrolirane strasti i snažna naklonost senzualnosti, obično pod krinkom mistična sjedinjenja; licemjerstvo, himba i dvoličnost; pretjerana navezanost na osjetne utjehe, posebno u njihovoj molitvenoj praksi; nedostatak duboke pobožnosti prema Isusu, i Mariji, skrupulozno prianjanje uz slovo zakona i fanatičan žar u promicanju stvari.