Senzacionalizam užitka, zabave, bračnih nevjera poznatih osoba „da“, ali realnost siromaštva, ovisnosti o pornografiji, internetu, kockarnicama „ne“
Što se tiče hrvatskih novina, novinarstva i novinara, vrlo lijepo je u samo tri rečenice opisao u razgovoru za Jutarnji list, naš poznati, a sada pokojni karikaturist Otto Reisinger: „Novine udovoljavaju zahtjevu čitatelja. Prije su ga učile, danas ga zabavljaju, ali i podcjenjuju. A karikatura je otpala iz takvog koncepta.“ J.L. 3. ožujka 2012. godine.
Salon za uljepšavanje ili stigmatiziranje
Jednom prilikom, nakon raznoraznih članaka tijekom godine, upitao sam meni poznatog čovjeka, inače vrlo zauzetog za opće dobro, s puno životnog iskustva, o pisanju i djelovanju jednog novinara: „Recite mi što mislite o tom novinaru i njegovom pisanju?“
On mi je mudro odgovorio: „Velečasni, on vam piše po svojim osjećajima, onako kako mu se sviđaju ljudi. One koji su mu simpatični vodi ih u „salon za uljepšavanje“, a one koje ne može duhovno i fizički smisliti, stavlja ih u „perilicu rublja“ i centrifugira. Rekao je istinu!
Mnogi naši novinari pišu po sistemu simpatije i antipatije. I tako pišući pojedine osobe stvaraju preko noći „zvijezdama“, a druge stigmatiziraju kao „negativce“ bez imalo ljudskih osobina. Takvo novinarstvo nije objektivno novinarstvo, jer nitko nije samo „zvijezda“, ali nitko nije samo „negativac“. Ne postoje samo „dobri i loši“ momci. Dobri i loši sportaši! Dobri i loši gospodarstvenici, književnici, političari, pjevači.
Velika je odgovornost pred Bogom za one novinare koji su katolici a tako pišu. Po takvom pisanju „kovanja zvijezda“ i stvaranja „nepopravljivih negativaca“ je suđenje bez suda, i narušavanje slike Božjeg djeteta u onima koje se stigmatizira s bilo kojim razlogom. Cilj je jasan, uništiti tuđu osobnost, ranjavati je duboko u dušu kao osobu koja je tobože nepopravljiva. „Senzacionalističko pisanje“: Da bi pojedini novinari i njihove redakcije zadobili što više čitatelja i pratitelja na internetskim portalima priklanjaju se senzacijama. Zato što tako na brzinu, na temelju nekih senzacija bivaju popularni. Neke vijesti, koje zapravo nisu nikakve vijesti, postaju „top vijesti“.
A zapravo su uobičajeni način života pojedinaca. Senzacija je kako se neka glumica ili manekenka „konačno“ razodjenula i pokazala svoju tjelesnu ljepotu. Istovremeno nije vijest život beskućnika, siromaha koji prosi na zagrebačkim ulicama i kopa po kontejneru tražeći plastične boce. Nije „top vijest“ kako pater Cvek ili sestre Majke Terezije posjećuju, spašavaju i brinu za siromahe po zagrebačkim ulicama i zgradama, na smrt bolesne i od djece napuštene ljude. Vijest je kako engleski princ provodi godišnji odmor. Ali nije „top vijest“ kako mnoge majke rade danonoćno u trgovačkim centrima, te nemaju vremena za svoju obitelj, ni blagdanima, ni nedjeljama.
Senzacionalizam užitka, zabave, bračnih nevjera poznatih osoba „da“, ali realnost siromaštva, ovisnosti o pornografiji, internetu, kockarnicama „ne“. Takvom senzacionalističkom novinarstvu ponekad se prepuste i naši katolici koji pišu po virtualnim društvenim mrežama samo o čudima koja nisu provjerena od strane Crkve. Ali oni znaju da će pišući o njima izazvati vrlo brzo zanimanje čitatelja. Nisam protiv čuda kao takvih, ali sva čuda trebaju biti provjerena od strane Crkve da bi se o njima moglo javno pisati. Uostalom čuda pojedinih svetaca nisu nikad važnija od životnog hoda i primjera sveca kojeg treba dati za uzor vjernicima da ga nasljeduju. Svece treba nasljedovati, a ne samo čuditi im se, te se duhovno napajati njihovim čudima. Da li je to objektivno novinarstvo? Prosudite sami!.
Informativno ili odgajajuće novinarstvo: Pojedine novine izgledaju kao nekadašnja beogradska „Borba“ koja je donosila samo suhe agencijske vijesti vjerojatno deset puta cenzurirane tekstove s pojedinih skupova.
Isto tako intervjue koji su „peglani“ toliko dugo da se sto posto poklapaju s određenom ideologijom. U takvim tiskovinama znalo se tko smije pisati, a tko ne, jer je jasna orijentacija uredništva koji pišu onako kako im nalogodavci i vlasnici kažu. Od takvih novinara i novina nemamo što očekivati jer idu jednosmjernom ulicom u kojoj je samo njihova istina točna. Iako je istina inače „voda duboka“! Informativni novinari plivaju po ideološkoj površini, ne idu u dubinu problema. Informativno – formacijsko ili odgajajuće novinarstvo je nešto sasvim drugo.
To je novinarstvo o kojem je progovorio Otto Reisinger. To je pozitivno novinarstvo, jer osim što obavještava čitatelje ili pratitelje pojedinih internetskih portala, ujedno i oblikuje savjest čovjeka. Tako vještih novinara je vrlo malo na hrvatskoj novinarsko – društvenoj sceni. Zato što ono zahtijeva mnogo više osobnog novinarskog truda od senzacionalističkog ili informativnog pisanja
Na hrvatskoj sceni imamo možda nekoliko takvih novinara, za koje istina nije ni lijeva, ni desna opcija, već naprosto istina. Oni su slobodni novinari čiji članci imaju lice i naličje, pozitivu i negativu, uravnotežen stav, oslobođen od senzacija i subjektivizma tipa „salona za uljepšavanje“ ili „perilice za rublje“.
Konstruktivno ili destruktivno novinarstvo: Da li je nešto konstruktivno ili destruktivno mi katolici prosuđujemo po plodovima Duha Svetoga. A plodovi Duha Svetoga su: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.
Prema tim darovima treba prosuđivati članke i kolumne pojedinih novinara, i dnevne tiskovine, tjednike i druga izdanja redakcijskih kuća. Svaki tekst bi u sebi trebao sadržavati ljubav prema onome o čemu se piše: blagost u prosudbama, uzdržljivost od donošenja suda bez sudskog procesa, stvaranje duhovnog mira u čitatelju, a izbjegavanje stvaranja duhovnog nemira.
U svakoj kolumni i tekstu trebala bi se osjećati velikodušnost prema domoljublju i čovjekoljublju. Nitko nema pravo pisati tako da ocrnjuje i stvara krivu sliku; samo lošu stranu o pojedincu, stranci ili vjerskoj zajednici, a pogotovo prema vlastitoj domovini. Sve ima svoje lice i naličje. Postoji uzrečica: „Ni vrag nije toliko crn, kako izgleda.“
Katoličko novinarstvo
O katoličkom novinarstvu postoji vrlo lijepa izjava pape Franje koju je izrekao 16. prosinca 2017. godine predstavnicima talijanskih katoličkih tjednika: „Vi imate jednu od najvažnijih zadaća, ili bolje poslanja, u današnjem svijetu, a to je da ispravno informirate, da svima pružite stanje činjenica koje, što je više moguće, odgovaraju stvarnosti. Vaš je glas bitan za razvoj svakoga društva koje se želi smatrati demokratskim. U naše vrijeme u kojem često prevladava nemir zbog brzine; zbog poticaja na senzacionalizam, na štetu točnosti i potpunosti; zbog snažne emotivnosti, umjesto razboritog promišljanja, snažno se osjeća potreba pouzdane informacije, s provjerenim podacima i vijestima, koja ne teže tomu da zaprepasti ili uzbudi, nego kojoj je cilj potaknuti kod čitatelja razvoj zdravoga kritičkoga osjećaja koji će mu pomoći postaviti si odgovarajuća pitanja i donijeti motivirane zaključke.“
Za mene je ovaj tekst od kapitalne važnosti za novinare koji su katolici. I ne samo za njih, nego za sve novinare općenito. Novinarski glas i „novinarsko pero“ je bitno za pozitivan razvoj društva i Crkve na temeljima provjerenih podataka. Katoličko novinarstvo treba stvarati poticaj i motivaciju u razvoju pravog kritičkog duha čitatelja. Istaknuo bih nekoliko naših katoličkih novinara koji zaslužuju svako poštovanje, počasna mjesta doajena i divljenje u zadnjih četrdeset godina društva i života Crkve u Hrvata. Nezaboravni su objavljeni tekstovi u „Veritasu“ Yvesa Yvonidesa, Dr. Špire Marasovića, novinarke Maše.
U „Kani“ vrlo prepoznatljivi i uspješni tekstovi Dr. Vjekoslava Bajsića. U „Glasu Koncila“ tekstovi i komentari don Živka Kustića „Pismo seoskog župnika“, svakodnevni tekstovi u „Jutarnjem listu.“ Sjećam se tekstova dr. Špire Marasovića i don Živka Kustića. Pogotovo tekst don Kustića kako propovjednici, propovijedajući moraju u jednoj ruci imati Sveto Pismo, a u drugoj ruci dnevne tiskovine. A to znači biti realan i aktualan novinar, propovjednik ili katolički novinar.