U odnosu na 2014. godinu kada se provodilo ispitivanje o prizivu savjesti, u Hrvatskoj je porastao postotak liječnika koji se pozivaju na primjenu toga instituta. O utjecaju ginekološkog priziva savjesti na dostupnost namjernog prekida trudnoće bilo je riječi u HRT-ovoj emisiji “Otvoreno”.
Lada Zibar, predsjednica Povjerenstva za medicinsku etiku Hrvatske liječničke komore, kazala je da priziv savjesti nije kršenje etičkog kodeksa već da je zajamčen i zakonom o liječništvu, a i kodeksom medicinske etike i deontologije.
Naglasila je da kodeks i zakon nisu baš uvijek sukladni, ali da u ovome slučaju jesu.
– Naš kodeks propisuje da svaki liječnik ima pravo na priziv savjesti ako to ne ugrožava život i zdravlje pacijenta. Također ondje stoji da o tome mora obavijestiti svoga nadređenoga i uputiti liječniku iste struke. Otprilike isto govori i zakon o liječništvu, kazala je.
Jasna Karačić, predsjednica Udruge za promicanje prava pacijenata, rekla je da priziv savjesti nastaje radi pitanja početka života.
– Oko toga nikada neće biti konsenzusa jer svatko ima svoje mišljenje oko toga kada počinje život. Mi već godinama gubimo dragocjeno vrijeme oko toga kada počinje život umjesto da se posvetimo načinu prevencije. A onda kada dođe do toga da žena želi napraviti prekid trudnože, trebalo bi to napraviti na dostojanstven način. To jest moralno pitanje, ali ne smije biti političko. Sve je više pitanja na koja se liječnici mogu pozivati na priziv savjesti – tu je i pitanje matičnih stanica i sve novo što nosi moderna medicina, kazala je.
Odgovarajući na pitanje ograničava li priziv savjesti zdravstvenu zaštitu Ante Čorušić, ravnatelj Kliničkog bolničkog centra Zagreb, rekao je da to nije slučaj.
– Hrvatski ginekolozi po zakonu o liječništvu iz 2003. i dopunjenom iz 2008. imaju pravo na priziv savjesti kada je riječ o pobačaju. U Hrvatskoj je trenutačno registrirano u Hrvatskom liječničkom zboru 711 ginekologa. Stoga se ne treba nitko bojati da će u Hrvatskoj biti ugroženo pravo na izbor pacijenticama. Nemojmo zaboraviti da pobačaj nije kategorija liječenja, već je to medicinski zahvat. Na zahtjev pacijentice se napravi taj zahvat. To je nužno zlo i ne može se izbjeći. Ja vjerujem da nitko nije zagovornik pobačaja kao metode kontracepcije, rekao je Čorušić.
Zore: Uskrata skrbi, a ne priziv savjesti
Govoreći o povećanom postotku liječnika koji se pozivaju na priziv savjesti u odnosu na 2014. godinu, Paula Zore iz Platforme za reproduktivna prava kazala je da u Hrvatskoj postoji pritisak od strane javnosti, ali i u stručnim krugovima. Dodaje da ne postoji nijedan obvezujući međunarodni dokument koji bi od države zahtijevao da ima to pravo.
– Priziv savjesti postoji prije svega vezano za vojnu obavezu, međutim ovdje se paralela ne može povući jer ovdje nije riječ o obavezi već o profesiji i izboru. Isto tako kao što u profesionalnoj vojsci nema priziva savjesti ne može ga biti niti u medicini, rekla je.
Osvrćući se na informaciju da je u Dubrovniku obavljen pobačaj bez anestezije Zore je kazala da se radi o uskrati skrbi, a ne prizivu savjesti.
– Zbog osobnog stava liječnika jedna je žena izvrgnuta boli i patnji koja nije bila potrebna. U zdravstvenom sustavu briga za pacijenta bi trebala biti u središtu, a ne pravo ili osobni stav liječnika. Liječnik je tu radi pacijenta, a ne obrnuto, dodaje.
Vesna Stepanić, ginekologinja, članica Europskog društva za kontracepciju i reprodukcijsko zdravlje, kazala je da je tema priziva savjesti vrlo raznolika u svijetu i da se ne može reći da je neka od tih regulativa napredna ili druga zaostala.
Čorušić: Namjerni prekid trudnoće nije liječenje već medicinska usluga na zahtjev
U slučaju da svi ginekolozi u nekoj bolnici kažu da imaju priziv savjesti Čorušiću kaže da ravnatelj bolnice tada mora osigurati “izvanjsku ustanovu ili suradnu ustanovu ili pak osigurati ginekologa koji će napraviti pobačaj na zahtjev korisnice”.
– To se dogodilo i bolnica je to organizirala i nikakvih problema te dostupnosti nema. Ne znam zbog čega se digla takva bura jer u Hrvatskoj nema problema u dostupnosti izvođenja pobačaja. U nekim državama većina ginekologa doista odbija to raditi.
Potom je kazao da namjerni prekid trudnoće ne spada u liječenje, već je to medicinska usluga na zahtjev. U tom slučaju gospođa nije pacijent, već klijent, odnosno korisnik usluge, tvrdi Čorušić dok se Karačić s time ne slaže.
U Hrvatskoj je izuzetno veliki problem nedostupnost pobačaja – zbog priziva savjesti i cijene pobačaja koja je do 3.000 kuna, kaže Zore.
– Nekoj je ženi npr. uskraćena skrb zbog priziva savjesti. Poslali ste je možda 150 km dalje gdje će obaviti zahvat, pa će se vraćati autobusom 150 km. To je izazivanje patnje i boli koja je nepotrebna. To se protivi onome što bi trebao biti temelj u medicini, a to je skrb.
Karačić: Priziv savjesti imao u bolnici, a u privatnoj ordinaciji više nije
Karačić je spomenula da postoji slučaj da je liječnik u bolnici imao priziv savjesti, ali ga više nije imao kad je radio u privatnoj ordinaciji. Istaknula je kako je važno znati u kojim bolnicama su liječnici s prizivom savjesti i smatra da to ne smije biti tabu tema već javno dostupne informacije.
Na pitanje ima li potrebe napraviti “registar” ginekologa s prizivom savjesti, Čorušić je kazao da neće biti bitno učinkovit.
Zibar: Priziv savjesti je europska suvremena stečevina
Zibar je ističe da je priziv savjesti europska suvremena stečevina, da je Hrvatska po tom pitanju napredna i da bi trebalo ostati onako kako i je sada.
Govoreći o prizivu savjesti Čorušić se poziva na zakon o liječništvu, Ustav RH, rezolucije UN-a, Vijeća Europe, Svjetske federacije ginekologa i opstetričara. Smatra da se u Hrvatskoj ne radi o sustavnom nasilju nad ženama. U posljednjih 15 godina bilo je 600.000 porođaja i oko 500.000 kiretaža. Na milijun i 100.000 zahvata, tih 1.000 primjedbi ne mogu značiti sustavno nasilje nad ženama, rekao je. Zore pak smatra da je svakako više žena s neugodnim iskustvima ali teško, pa i anonimno, pristaju pričati o tome.